Maja Mamula iz Ženske sobe: 'Više za nikoga ne bi stavila ruku u vatru da nije počinitelj seksualnog nasilja'

Kada se osobi koja je preživjela seksualno nasilje pruže pomoć i podrška, uz povjerenje i poštovanje, kada joj se omogući rad na preživljenoj traumi, kada joj se pruže korisne informacije o njezinim pravima, kada se u svojstvu osobe od povjerenja ide sa žrtvom u nadležne institucije, kada postoji podrška i razumijevanje bliskih osoba i društva - raste vjerojatnost prijave seksualnog nasilja i oporavka - ističe dr. sc. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe, koja u povodu 24. travnja i obilježavanja Dana trapera govori o tom važnom događaju kojim se podržavaju žrtve seksualnog nasilja te govori o problematici koja postoji svugdje u svijetu.

U Ženskoj sobi smatramo da iznimno važno koristiti svaku moguću priliku da se o seksualnom nasilju govori u javnom prostoru. Uloženo je mnogo napora dok smo u suradnji s časopisom Story postigli da ovaj dan postane prepoznatljiv, da ima svoju važnost i ulogu. Uključivanje javnih osoba i veća vidljivost kampanje na društvenim mrežama tomu su posebno pridonijeli.

Statistike nam ne idu prilog. Tijekom 2023. godine Centru se obratila 401 osoba, što 17,2 posto više u odnosu na 2022. godinu. Kako to objašnjavate?

Mislim da je važno podatke i brojke Ženske sobe, u sklopu koje djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja, staviti u kontekst. Seksualno nasilje, nažalost, iznimno je rasprostranjeno. Podaci Vijeća Europe, Svjetske zdravstvene organizacije, UN-a i drugih ključnih aktera pokazuju da će jedna od pet žena tijekom života preživjeti pokušaj silovanja i/ili silovanje, kao i da će jedno od petero djece preživjeti neki oblik seksualnog nasilja do osamnaeste godine, od čega su četiri djevojčice. Istodobno se o seksualnom nasilju rijetko govori. Riječ je o problemu koji je prekriven šutnjom. Žrtve seksualnog nasilja rijetko će se uopće nekomu povjeriti, a vjerojatnost da će preživljeno nasilje prijaviti iznimno je niska. Takvi porazni podaci nisu karakteristični samo za Hrvatsku, nego su zabilježeni u cijelom svijetu.

Od otvaranja Ženske sobe, prije gotovo 22 godine, iz godine u godinu bilježimo porast i broja žrtava s kojima radimo i broja pruženih usluga. Naš sustavan javni rad, kampanje, edukacije, programi prevencije, uključujući i obilježavanje Dana trapera, pridonose vidljivosti našeg djelovanja i usluga koje pružamo. U sklopu centra tim stručnjakinja specijaliziranih za područje seksualnog nasilja pruža besplatnu, anonimnu i pravodobnu pomoć i podršku. Žrtve nam dolaze same jer su negdje pročitale ili dobile informaciju o nama ili ih šalju nadležne institucije kada prijave preživljeno nasilje.

Nekada mi se čini da porast broja žrtava u Ženskoj sobi više govori o našim trenutačnim kapacitetima i mogućnostima, nego o stvarnim potrebama. Imamo svoja ograničenja, prije svega uvjetovana činjenicom da se naš rad financira na osnovi odobrenih projekata, što oduzima znatan dio vremena i kapaciteta od rada sa žrtvama. Usprkos svim preprekama, u Ženskoj sobi smo od osnivanja do danas pružili podršku za više od 2800 žrtava kroz više od 14.100 pruženih usluga, što su impozantne brojke.

U više od 90 posto slučajeva žrtve su žene, a najveći postotak zločina odnosio se na silovanje. Unatoč progresu, društvenim mrežama i većoj samosvijesti žena, gledamo li te brojke, nismo izišli iz pećine i plemenske zajednice?

Važno je istaknuti da je seksualno nasilje rodno uvjetovano. Najčešće žrtve su djevojčice, djevojke i žene, što ne pokazuju samo istraživanja i iskustvo stečeno u radu Ženske sobe, nego i slučajevi prijavljeni policiji.

Nasilje nad ženama i djevojčicama nije samo jedan od najtežih oblika diskriminacije, nego je i najrašireniji i sveprožimajući oblik kršenja ljudskih prava u svijetu, kako navode Ujedinjeni narodi. Istodobno je seksualno nasilje i dalje tabu tema. O seksualnom nasilju rijetko se govori, a promjene se odvijaju prilično sporo u odnosu na neke druge oblike nasilja nad ženama. Žrtve seksualnog nasilja i dalje se suočavaju s istim problemima: nevjerovanjem, minimaliziranjem težine preživljenog nasilja i okrivljavanjem za preživljeno nasilje. Seksualno nasilje je posljedica povijesne nejednakosti i neravnopravnosti žena i muškaraca. Uzroci su negativni stavovi prema ženama, diskriminacija na temelju spola, seksizam i mizoginija koji su duboko ukorijenjeni u patrijarhalnim društvima. Potaknuti su znatnom količinom predrasuda koje nas okružuju i koje od najranije dobi učimo u procesu socijalizacije. Takve predrasude dalje ne prenose samo muškarci, nego i žene. Jedini način da se presiječe taj začarani krug jest uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja i rodne ravnopravnosti od najranije dobi u odgojno-obrazovne ustanove. Usto je nužno da tema seksualnog nasilja ne bude sporadično zastupljena u medijima i javnom prostoru, samo kada na vidjelo iziđe neki medijski eksponiran slučaj. Nužna je i sustavna, specijalizirana edukacija stručnjakinja i stručnjaka različitih profila koji rade i/ili dolaze u kontakt sa žrtvama seksualnog nasilja. Samo tako možemo učiniti stvarne promjene u suzbijanju seksualnog nasilja i pružanju podrške žrtvama.

Svjedoci smo seksualnog delikta u raznim područjima upakiranog na stotinu načina. Kako tumačite slučaj redatelja Dalibora Matanića, posebno šokantan zbog njegova imidža urbane, ljevičarske osobe koja podržava feminizam?

Kao što sam već napomenula, seksualno nasilje, nažalost, događa se mnogo češće nego što smo uopće svjesni. Većina žrtava neće se nikomu povjeriti, a kamoli prijaviti nasilje, što znači da većina počinitelja nikada nije prijavljena, proći će nekažnjeno, čak i bez društvene osude.

Takvi počinitelji nalaze se oko nas, a u većinu od njih i ne sumnjamo. To je opet usko povezano s predrasudama o seksualnom nasilju iz kojih smo usvojili potpuno pogrešnu sliku da je počinitelj seksualnog nasilja čudak, manijak, bolesnik, pa ćete čim ga vidite znati da s njim nešto nije u redu, da je opasan, što će vam omogućiti da se na vrijeme maknete. Nažalost, stvarnost nas svakodnevno demantira.

Nakon ovoliko godina rada sa žrtvama više ni za koga ne bih stavila ruku u vatru. Znam da nasilnici postoje u svim oblicima, bez obzira na stupanj obrazovanja, socio-ekonomski status, vjersku, političku ili bilo kakvu drugu pripadnost. Jedina je razlika što je neke stvarno teže prepoznati jer su se naučili odlično štititi pažljivo izgrađenom slikom o sebi u javnosti.

Istodobno kao društvo sustavno potičemo normalizaciju cijelog niza oblika ponašanja koja su u kategoriji seksualnog uznemiravanja pa žrtvama poručujemo da su previše osjetljive. Ili, naravno, da su same krive ili su to prihvatile zbog osobne koristi. Kada se nekomu i povjere, često dožive negativnu reakciju i ismijavanje. Žrtve učimo da šute, da takva iskustva spreme pod tepih i nose se s njima u tišini. A kada nam je kao zajednici zbog nekog razloga važno da počinitelj bude sankcioniran, prozivamo žrtve da nisu hrabre i ne prijavljuju počinitelje.

Međutim, neke prijave konkretnih imena ostanu samo na ‘malo buke ni za što’.

Važno je svako progovaranje o problemu seksualnog nasilja i počiniteljima jer tako šaljemo poruku žrtvama da nisu same, nisu jedine, da se to događa i drugim ženama, djevojkama, djevojčicama. Otvara se prostor za društvene pomake, podizanje svijesti, unaprjeđenje zakonodavstva i prakse. Nažalost, nisu svi slučajevi procesuirani, niti završe onako kako bismo mi to željele, ali ima pomaka. Nekad su pomaci teško vidljiv, pogotovo u manjim vremenskim jedinicama, ali znamo da postoje. I zato ostajemo ustrajno uz žrtve, korak po korak. Niz javno eksponiranih slučajeva, društvene kampanje kao što su ‘Pravda za djevojčice’, ‘Nisam tražila’, ‘Nisam prijavila’ koje su zasigurno odjek #MeToo kampanje iznimno su važne. Progovara se o temi seksualnog nasilja iz perspektive žena koje su preživjele različite oblike seksualnog nasilja.

Takve kampanje su moćne, vidljive, imaju priličan doseg, podižu društvenu svijest. Međutim, problem je što su to sve prvi, sitni koraci kojima najčešće nedostaje kontinuitet kao preduvjet za utjecaj i promjenu duboko ukorijenjenih društvenih stavova, kao i utjecaj na strukture koje imaju moć donošenja odluka nužnih za promjenu odnosa prema problemu seksualnog nasilja.
Iz našeg iskustva mogu reći da se kampanjama i povećanjem vidljivosti problema kroz osobna iskustava i iskustva u radu specijaliziranih službi potiču prijave seksualnog nasilja (primjerice veći broj prijava za seksualno uznemiravanje na fakultetima u Hrvatskoj), a postoji i dugoročan utjecaj na osvještavanje, prevenciju, ali i bolju zaštitu preživjelih. Također, stvara se kritična masa, prije svega mladih žena spremnih da se odupru nasilju i nasilnicima.

Zašto mnoge žene zbog srama i straha od osude godinama skrivaju da je netko prešao granicu, odnosno da su doživjela seksualno uznemiravanje i ucjene? Što treba mijenjati po tom pitanju?

Brojni su razlozi neprijavljivanja nekog od preživljenog oblika seksualnog nasilja, a možemo ih svrstati u tri osnovne grupe: osobni razlozi, nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje te strah od prijave nasilja nadležnim institucijama i sudskog postupka. Nepoznavanje mogućnosti sustava podrške i postojećih mehanizama zaštite, kao i neprepoznavanje određenih oblika nasilja kao zakonski kažnjivih također pridonosi neprijavljivanju seksualnog nasilja. Nažalost, na to dodatno utječe i nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje. U Hrvatskoj nedostaje dovoljan specijaliziranih službi za rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje. Osim Ženske sobe kao jedine specijalizirane organizacije za ovo područje, djeluje još nekoliko organizacija koje pružaju pomoć i podršku ženama koje su preživjele različite oblike nasilja, ali sve je to nedostatno. Prema Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koju je Hrvatska ratificirala, na 200.000 stanovnika treba biti jedna takva specijalizirana služba. Mi smo, nažalost, tek na samom početku.

Gdje ćete vi provesti 24. travnja, pretpostavljam u traperu?

Provest ću ga u Ženskoj sobi u traperu, aktivno, uobičajeno radno, kao i svih ostalih radnih dana. Vjerujemo da će biti nekih snimanja, intervjua, razgovora, ali uobičajeno. Radni dan ispunjen jednakim strpljenjem, snagom i uvjerenjem da je moguć drugačiji svijet u kojem nema seksualnog nasilja, a ako se i dogodi, da žrtve neće biti same, okrivljene i odbačene.