Branko Cikatić, bivši kikboksač i legenda hrvatskog borilačkog sporta, preminuo je u ponedjeljak u 66. godini, nakon duge i teške bolesti. Na društvenim se mrežama nakon jučerašnjeg posljednjeg ispraćaja od preminulog 'hrvatskog tigra' oprostila i njegova supruga Ivana Davidovski Cikatić, kojom se oženio u listopadu 1998. te su dobili dvoje djece, sada 20-godišnju kćer Luciju i 16-godišnjeg sina Brunu. Ožalošćena udovica ne krije svoje razočaranje i ogorčenost. 'Dragi moj Branko, ispratili smo te danas na tvoj posljednji počinak baš onako kako si ti htio, a i mi - tiho i bez velike pompe, u krugu tvojih najmilijih. 

Udovica Branka Cikatića: 'Kada smo tražili pomoć, svi su se oglušili'
Facebook 

Puno smo pričali i uvijek si mi znao reći:' Što će mi odavati počast kad umrem, trebaju mi pomoći sada, dok sam živ', ali to nije bilo tako. Razočaran si bio u ljude, u takozvane prijatelje koji ti se uopće nisu javljali nego si ti uvijek prvi njih zvao, a lijepo sam ti govorila: 'Ne zovi nikoga jer njih nije briga za tebe'. Svi gledaju samo sebe, a ti nisi takav bio, volio si pomagati svima

 Otišao si na neko bolje mjesto gdje nema problema, briga, licemjerstva ni glume. Bila sam sa tobom od svoje 19. godine i kada sam te prvi put upoznala mislila sam da ćeš biti pun sebe i važan, ali ti si bio skroz jednostavna i normalna osoba. Pratila sam te kroz nas zajednički život i u dobru i u zlu, i kada si bio na najvećem vrhuncu slave i moći bio si čovjek koji je bio spreman svima pomoći, u bilo kojem trenutku. Skroman i privržen meni i djeci. Puno smo pričali i uvijek si mi znao reći:' Što će mi odavati počast kad umrem, trebaju mi pomoći sada, dok sam živ', ali to nije bilo tako. Razočaran si bio u ljude, u takozvane prijatelje koji ti se uopće nisu javljali nego si ti uvijek prvi njih zvao ,a lijepo sam ti govorila: 'Ne zovi nikoga jer njih nije briga za tebe'. Svi gledaju samo sebe, a ti nisi takav bio, volio si pomagati svima. Mogu sada ljudi reći: 'Ma ona je sada ranjena pa piše gluposti, ali ne, ovo sve što pišem je istina, pripremili smo se mi na tvoj odlazak, pričali smo puno. Da, ranjena sam u duši, jako. Zašto? Zato što ti se moglo pomoći da još živiš i da uživaš u svojoj djeci, samo da je ovo naše društvo u kojem živimo malo suosjećajnije, ali nažalost nije. Kada si tražio pomoć od važnijih institucija ove države, da ti se pomogne da živiš, zapravo da preživimo, svi su se oglušili. Tebe je to ubijalo i upao si u depresiju, a depresija, znamo jako dobro, vuče sve bolesti na sebe.

Nisi se znao nositi sa podvalama i lažima jer nisi bio igrač, bio si čovjek i sportaš, pravedan i svoj. Ali nažalost, dragi moj Branko, tebe više nema. Ostali smo djeca i ja sami i moramo se boriti dalje kako znamo i umijemo, nažalost bez tebe. A igrači, licemjeri, guzolisci i glumci će i dalje vladati ovom zemljom, jer pošten čovjek ovdje nema uspjeha. Bio si ranjen i povrijeđen, povukao si se u svoj oklop i nisi više iz njega znao izaći, jer si vidio da nitko ne mari za tebe, a toliko si dao za svoje 'prijatelje', učenike, Lijepu Našu, svim svojim srcem i dušom - pomagajući u ratu i pomagajući humanitarno i novčano. 

Tražio si samo jedan mali poslovni prostor da možemo nešto otvoriti i raditi. Ni to nisi mogao dobiti, a zaslužio si puno puno više od ove države


Što si dobio za to, neke nevažne papire kao što su priznanja i zahvale. Sam si rekao: 'Što mi to sve vrijedi kada nemamo za živjeti normalan život?' Tražio si samo jedan mali poslovni prostor da možemo nešto otvoriti i raditi. Ni to nisi mogao dobiti, a zaslužio si puno puno više od ove države. Nisu mi potrebne rijeći sućuti od ljudi na vrhu države, jer kada si ti htio doći do tih važnih ljudi da zatraziš pomoć nitko te nije doživljavao niti ti je htio pomoći. Niti mi znače riječi da si ostavio dubok trag u povijesti sporta i da si ostavio nasljeđe i da legende ne umiru nikada. Riječi su ništa, djela su važna. Hvala vama običnim ljudima i prijateljima koje možemo nabrojati na prste, koji su bili tu uz nas. Hvala Tonči Mihovilović što si bio uz nas od početka pa do kraja. Počivao u miru dragi moj Branko i bit ćemo jednom opet zajedno, na nekom boljem mjestu', napisala je Ivana. 

Udovica Branka Cikatića: 'Kada smo tražili pomoć, svi su se oglušili'
Screenshot 

Velika je vjerojatnost da ’80-ih i ’90-ih godina prošlog stoljeća niste pratili kick boks turnire, ali isto je tako velika vjerojatnost da ste, unatoč tome, čuli za Branka Cikatića, hrvatsku sportsku legendu koja je popularnost stekla i u Hollywoodu. Ženska populacija itekako ga pamti s početka ’90-ih, kada se o njegovoj glumačkoj karijeri pisalo kao poslije o onoj Gorana Višnjića. A Branko čak i nije bio glumac. Snimio je filmski hit ‘Neboder’ s bivšom Playboyevom zečicom Annom Nicole Smith, u kojem je glumio ruskoga kriminalca. Iako je imao ponuda i za druge akcijske filmove, ta ga karijera nije zanimala.

'Nije to bio moj svijet. Previše je tu bilo droge i alkohola, prava Sodoma i Gomora, nije to bilo za mene. To je bilo nezdravo okruženje i nisam želio biti dio te priče pa sam se vratio u Japan i još dvije, tri godine borio. Snimanje filma je ubitačan posao, radi se od pet ujutro do kasno navečer, a onda počinje zabave do poslije ponoći. Pa tko to može izdržati bez droge?! Znao sam da to i mene čeka. Neki prijatelji koji su bili uz mene navukli su se na drogu nakon desetak dana, a ja nisam želio biti narkoman. Prije ili poslije to bi i mene čekalo. Ili podlegneš, ili te nagovore, ili ti ubace u piće... Mogu popiti čašu vina u društvu, ali dva dana nakon toga mi je glava u autu pa je bolje što sam se maknuo od tog društva' ispričao je poslije ‘hrvatski tigar’.

Prvi veliki domaći borac koji je postigao svjetsku slavu i uspjeh od 2018. bio je vezan uz krevet i nikada se nije uspio oporaviti od niza zdravstvenih nevolja koje su ga zadesile. U svibnju te godine završio je u splitskoj bolnici zbog bolova u potkoljenicama, gdje su mu se od udaraca tijekom karijere stvorili krvni ugrušci. Nažalost, jedan je tromb kroz krvotok došao u pluća i prouzročio plućnu emboliju. Stanje je dodatno zakomplicirala činjenica da je putem katetera dobio sepsu, a nakon dugog ležanja i dekubitus. Prevezen je u kninsku bolnicu, a potom i u Kliniku za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, gdje su se komplikacije nastavile. Dobio je virusnu upalu pluća i 20 dana bio u komi. Srećom, taj je put ponovno pokazao svoju snagu i vratio se u život. No ne u potpunosti. Bila mu je potrebna daljnja njega, a supruga Ivana odlučila je preuzeti brigu o njemu i osigurati mu sve potrebno u njihovu domu u Solinu. 

'Liječnici su bili skeptični. Rekli su mi da držim otvorenom opciju povratka u bolnicu, nisu vjerovali da ćemo se moći dugo brinuti o njemu', ispričala je njegova supruga Ivana.

Branko Cikatić tijekom priprema za borbu s Donom Wilsonom
Screenshot Branko Cikatić tijekom priprema za borbu s Donom Wilsonom

Iz prvog braka ima i danas 33-godišnju Maju.
- Da nije bilo Ivane i djece, danas ne bih bio živ. Uopće se ne sjećam dana dok sam bio u bolnici - rekao je Branko koji je poslije toga obolio i od Parkinsonove bolesti.
Kako je jednom prilikom otkrio, nakon svega jedine su mu želje bile ponovno potrčati Marjanom i pomoći sinu u karijeri.
- Nisam bio za to da se Bruno bavi borilačkim sportovima. Draže bi mi bilo da igra nogomet, ali on je bio uporan i krenuo je mojim stopama. Izabrao je taj put i moram mu pomoći. Svijet borilačkih sportova je okrutan, surov, pun anabolika, steroida, pa i droge. Mnogo je toga lošega u tom svijetu i želim ga i moram zaštititi. Iako, on je pravi momak, mogao bi i bez mene. Pravi je sportaš, a građen je bolje nego ja u najboljim danima - kaže Branko koji je u svojim najboljim danima osvojio neke od najprestižnijih trofeja.
Ne tako davne 1981. u Miami Beachu postao je amaterski prvak svijeta u full contactu, nakon čega je nastavio trenirati s tada najboljim trenerom svijeta Thomom Harinckom koji ga je i upoznao s disciplinom K-1, u kojoj je 20. travnja 1993. pobijedio na prvom K-1 Grand Prix turniru u Japanu.

Branko Cikatić bio je i ostao jedini hrvatski borac koji je snimio film u Hollywoodu. Uz Annu Nicole Smith i Richarda Steinmetza nastupio je 1996. u akcijskom trileru ‘Neboder’. Iako je nakon toga dobio nove ponude, sve je odbio i posvetio se borbama.
Screenshot Branko Cikatić bio je i ostao jedini hrvatski borac koji je snimio film u Hollywoodu. Uz Annu Nicole Smith i Richarda Steinmetza nastupio je 1996. u akcijskom trileru ‘Neboder’. Iako je nakon toga dobio nove ponude, sve je odbio i posvetio se borbama.

- U našoj je zemlji K-1 tada bio apsolutna nepoznanica. U svijetu se znalo da će to biti turniri najboljih, ali naši su mediji ignorirali borilačke rezultate, nisu im pridavali važnost. Godinu dana prije prvog turnira znao sam da će se K-1 održati i bio sam najavljen kao rezerva. Tada sam imao borbu protiv Stand Mana u Australiji i izgubio meč u 12. rundi. Iste godine borio sam se u Las Vegasu i završilo je neriješeno protiv Denisa Alexija koji je bio kandidat za K-1 turnir. Na kraju sam umjesto njega završio u Japanu i pomeo protivnike - ispričao je tada Branko koji je tijekom karijere u 170 mečeva različitih verzija kickboxinga upisao 152 pobjede.
Nažalost, ovu posljednju borbu, možda i najvažniju, nije uspio dobiti.