Talentirana 44-godišnja redateljica Dana Budisavljević govori o filmu ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ kojim je osvojila kritiku i publiku na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, procesu stvaranja te iznimne priče, životnim spoznajama, željama, planovima...
Story: Vaš film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ apsolutni je pobjednik ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. Riječ je o igrano-dokumentarnom filmu o ženi koja je spasila nekolika tisuća djece iz ustaških logora. Kako je moguće da se desetljećima prije u široj javnosti nije znalo o njezinoj nevjerojatnoj humanosti?
Diana je umrla 1978. godine. Iako je živjela još 30 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, o tome za svog života više nikada nije govorila. Dnevnik je pronašla unuka tek nakon Dianine smrti. Dok se dnevnik prevodio i sređivala dokumentacija, počele su pripreme za novi rat, onaj devedesetih u kojem priča o spašavanju nikoga nije zanimala jer je trebalo potpiriti mržnju. Ostaje enigma zašto je nakon objavljivanja ‘Dnevnika’ 2003. priča i dalje ostala poznata samo uskom krugu povjesničara, iako je bila dostupna svima. Možda razloge treba tražiti u današnjoj političkoj sceni i ozračju podjela te upornom pokušaju dokazivanja tko je počinio više zločina. Dianina priča ide mimo podjela, to je priča o humanosti, ljubavi, spašavanju nedužnih, o borbi dobra i zla. Priča daje nadu da možemo biti bolji ljudi i zato sam smatrala da ju je jako važno ispričati.
Story: Pretpostavljam da ste osjećali da imate materijal vrijedan divljenja koji nitko prije vas nije ekranizirao, no jeste li očekivali tako pozitivan odjek, sjajne kritike i nagrade? Jeste li se bojali tako velike priče?
Išli smo Dianinim stopama. Moja filmska ekipa i ja radili smo predano, dan za danom, malim koracima koji će nas odvesti do završetka filma. Bilo je trenutaka kad sam se bojala da nećemo uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju, da ću autorski podbaciti, da nisam kadra ispričati tako veliku priču. Bojali smo se da nismo dorasli tako velikom zadatku. No ispalo je najljepše moguće. Publika i kritika prihvatile su film, priče spašene djece ušle su u srca gledatelja i za mene nema veće satisfakcije. Nagrade su nešto divno, svatko voli priznanje struke, ali publika me mene nosi jer sam za nju snimala film.
Story: Kad vas je Nataša Jovičić, bivša ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, 2010. uputila na ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, jeste li odmah nakon čitanja vidjeli film?
Prvo sam mislila da ću snimati dokumentarac, no to se pokazalo nemogućim jer nitko od Dianinih suradnika, kao ni ona sama, nije bio živ. Morala sam posegnuti za njihovim ‘oživljavanjem’ u igranoj formi. Dianu je veličanstveno utjelovila prvakinja HNK Alma Prica. U filmu se pojavljuju i brojni glumci u ulogama Dianinih članova obitelji i suradnika poput Arete Ćurković, Krešimira Mikića, Vilima Matule, Biserke Ipše, slovenskoga glumca Igora Samobora i srpske glumačke dive Mirjane Karanović.
Story: Uspjeli ste objediniti dnevnički zapis, arhivske snimke i svjedočenja. Što je bilo najteže? Ovaj film ne optužuje, nego svjedoči.
Najvažnije mi je bilo da film bude istinit. Kojom god se formom služio, željela sam maksimalno držati se opisa u ‘Dnevniku’. Igrane scene su rekonstrukcija ‘Dnevnika’, a ispreplela sam ih s dokumentarnim svjedočenjima spašene djece koja se prvi put vraćaju na mjesta nekadašnjih logora, svojih velikih trauma. U filmu koristimo i autentične arhivske snimke ulaska Nijemaca i ustaša u Zagreb, inauguracije Pavelića, snimke iz logora Gradiška, rušenja zagrebačke sinagoge 1941. i druge. Najteže je bilo to sve objediniti u jedinstven film u kojem ne marimo za različite materijale nego napeto pratimo priču. Tu je važnu ulogu odigralo umijeće montažera Marka Ferkovića, kao i glazba Alena i Nenada Sinkauza koji su i dobitnici Zlatnih Arena u Puli, kao i impresivna fotografija Jasenka Rasola. Književnik Miljenko Jergović napisao je da film ne optužuje, nego svjedoči. To je točno, jer moja namjera nije bila navlačenje sukoba, nego sam željela ispričati priču onako kako ju je Diana zapisala i kako se dogodila.
Story: Kritika iznimno hvali izvedbe Alme Price kao Diane i Livija Badurine kao kardinala Stepinca.
Od igranih uloga jedino je Almina velika, ali zaista su svi glumci odradili sjajan posao. Uspjeli su se podrediti dokumentarnosti filma te biti iznimno precizni u svojim interpretacijama.
Story: Koliko ste u tom procesu upoznali Dianu? Čemu vas je naučila?
Diana je moja velika učiteljica i inspiracija. Ona je predana, odgovorna, posvećena, jasna u namjerama, uporna, ponekad stroga i svadljiva u obrani svojih načela. Ona je za mene moralna vertikala. Tužno je što za života nije doživjela priznanje. Nakon tolikog truda i žrtve uslijedio je antiklimaks. Njezina bol što nije uspjela spojiti sve roditelje i djecu rastavljene u logorima - ostala je. Vjerujem da je i umrla s tom boli. Međutim, također je znala da je imala velik privilegij biti na strani dobra i, kako je i sama zapisala, da je njezin život bio vrijedan jer je pomogla spasiti tisuće djece.
Story: Hoće li film doživjeti i međunarodni festivalski život?
Krenuli smo iz Hrvatske, svjetska premijera bila je u Puli, nakon svečane zagrebačke premijere film kreće u kina, nakon toga smo obavezni prema koproducentima iz Slovenije i Srbije da i ondje imamo premijere i kinodistribuciju. Polako se otvaraju i međunarodni festivali... U studenome slijede njemačka, turska i britanska premijera na festivalima.
Story: Veliko zanimanje izazvao je i vaš dokumentarni film ‘Nije ti život pjesma s Havaja’ u kojem ste javno progovorili o svojoj seksualnosti. Je li vam to bilo oslobađajuće iskustvo?
Da, ja sam gay, što možemo. Tako je ispalo. Nisam jedina u široj obitelji, imamo to u genima. Dugo sam se borila s time, tražila svoj identitet. O tome sam snimila i film koji spominjete. Željela sam se riješiti straha da će, kada se dozna ‘za mene’, sve propasti. Da sve što jesam i želim više neće vrijediti, a najviše da ću razočarati roditelje koje jako volim. Međutim, to je sada iza nas, imamo druge svakodnevne probleme i izazove, ali najnormalnije sa svojom partnericom dolazim na obiteljske ručkove.
Story: Kad je riječ o gay pravima, je li naše društvo napredovalo?
Naše je društvo jako napredovalo u prihvaćanju LGBT osoba. Nije to završena borba, uvijek postoje sile i pojedinci koji nas žele obespraviti. No u javnosti to više nije toliki tabu, nije tolika nesreća, imamo i zakone koji nam jamče prava brige o partneru u slučaju bolesti i nasljeđivanja. To je važno.
Story: Nedavno ste rekli da ste spremni postati mama?
Ha, ha, jesam. No to su stvarno intimne stvari, ne volim govoriti o tome.
Story: Što dalje?
Sačuvati dobru volju i zdravlje da ispratim film u njegovu životu pred publikom. Zatim, ako prikupimo sredstva, napraviti virtualni muzej Dianine akcije u kojem bismo mogli objaviti sve što nam nije stalo u film, a koji bi pomagao ljudima koji i danas tragaju za svojim nestalima u ustaškim logorima.