Pjevač, televizijski i kazališni glumac te DJ na radiju. Sve je to 33-godišnji Filip Riđički koji je nedavno, nakon dulje stanke, stao na kazališne daske u Knapu u predstavi prema predlošku Woodyja Allena ‘Nuspojave’ koja mu je donijela mnogo izazova. Osim toga, Filip s bendom Lika Kolorado priprema drugi album, a tu je i bend Sacher kojem se nedavno pridružio. Kako provodi slobodno vrijeme, zašto žmiri dok pjeva i je li zaljubljen, ovaj Zagrepčanin otkrio je u intervjuu.
Story: Koga ste utjelovili u predstavi ‘Nuspojave’?
Svi smo u komadu uprizorili nekoliko likova, u tome je i bila čar rada. Odakle početi: igram farmera koji mrzi poljoprivredu, stravično neuspješnog brodvejskog producenta muljatora i blago incestuoznog šminkera. No možda najveći od mojih likova u komadu šlampavi je mađioničar kojemu baš ništa ne polazi za rukom, osim glavnog trika koji vodi cijelu premisu - uređaj koji te može uvesti u svijet bilo koje knjige koju u njega ubaciš. Recimo, uđeš u taj stroj, ubaciš knjigu ‘Gospodar prstenova’ i stvoriš se u svijetu te knjige. Tako počinje predstava. Sudeći po reakcijama barem prijatelja koji su došli pogledati predstavu, uspio sam u izvedbi odvojiti likove tako da ne ispadne da zapravo igram isti lik. Toga sam se najviše bojao.
Story: Pratite li rad svestranog Woodyja Allena? Koji vam je njegov film omiljen?
‘Annie Hall’, uvijek sam padao na neuspjele romanse, a to je baš životna gorko-slatka ljubavna priča o neuspjelim odnosima. Ne znam kada sam je prvi put pogledao, negdje u tinejdžerskim godinama. Odgovarali su mi direktnost Allena kao autora, lom četvrtog zida, obraćanje publici, svojevrsna ogoljenost i hrabrost u izražavanju. Taj mi je smjer uvijek odgovarao u umjetnosti i sam kada pišem, glumim ili pjevam pokušavam biti što ogoljeniji i direktniji. Ima nešto u tom ogoljavanju sebe, kada ne kriješ puno. Nešto ipak moraš, ne možeš sve dati. Nešto valja imati za sebe, pa taman samo zato da se pitaju što.
Story: Dugo vas nije bilo na kazališnim daskama. Kako je bilo vratiti se? Jeste li imali tremu?
Da, rjeđe radim u kazalištu u posljednje vrijeme, što je u redu. Imao sam sreću što su me putevi vodili u druge glumačke i umjetničke vode. Radio sam s Hrvojem Zalarom fantastičnu dječju predstavu prema motivima Grigora Viteza, s Ivicom Kunčevićem dva ozbiljna kazališna djela, prije toga ‘Gloriju’ na daskama &TD-a i uvijek mi je bilo ugodno raditi u teatru, ali nešto me vuče pred kamere. Nadam se da će ‘Nuspojave’ otvoriti nove uloge. Kad je riječ o tremi, nemam je više. Stalno imam koncerte, često stojim pred ljudima, a sada sam već u godinama kad me zapravo prestaje biti briga što drugi misle o mom radu. Je li meni dobro? Osjećam li da radim najbolje što mogu? Kažu li prijatelji kojima vjerujem da je dobro? To mi je dovoljno. Kad je riječ o bendu Lika Kolorado, tu me još manje briga. Tu je jedini kriterij moj vlastiti.
Story: Je li rad u kazalištu zahtjevnija forma?
Nekidan sam razgovarao s kolegama i rekao im kako je ugodno raditi predstavu ‘Nuspojave’. Neki su mi odgovorili: “Nemoj se zavaravati. Imaš sreće što radiš s divnom ekipom. Rad u kazalištu zna biti težak i tjeskoban”. Meni se baš poklopilo da sam uživao kao prasac.
Story: A vaša glazbena karijera, pripremate li nešto novo?
Trenutačno sam na dvije fronte. Bend Lika Kolorado ulazi u studio snimiti drugi dio drugog albuma koji bi mogao izići vrlo brzo. Tu je i Sacher, bend u kojem me glazbeni idol Srđan Sacher pozvao da stanem pred mikrofon. Snimili smo zajedno album ‘Biser Ambra Jantar’. Svakako ‘bacite’ uho, promocija će biti u zagrebačkom Boogaloo 7. studenoga.
Story: Sve tekstove s prvog albuma benda Lika Kolorado napisali ste sami. Koliko vam vremena treba da napišete pjesmu?
Kad bi se sve to vrijeme skupilo na hrpu - puno. Pišem stih po stih, riječ po riječ, kada mi dođe, a najčešće dođe izvan grada i rutine. Čim se maknem, inspiracija prodiše. Zapravo, rijetko sjednem napisati pjesmu. Nekako se sama skupi u redove dok ne gledaš. Jedan dan samo pogledaš papir i sve je tu. Pomislim: “Vau, ništa ne fali, svi stihovi su tu. Pa kud prije?” Zvuči pretjerano, ali tako funkcionira.
Story: Pročitala sam da na nastupima žmirite jer vam je neugodno gledati u publiku. Je li to i dalje tako?
Jest, unatoč prije rečenom da sam sam sebi kriterij i da me više ne puca trema, tu sam i dalje stisnut. Naše su pjesme osobne i priče su kao da ih govorim sam sebi na glas. Ne znam, teško je reći, ali ako dignem pogled i pogledam ljude, malo se izgubim. Pitam se: “Što radim ovdje, kome pjevam? Sebi, njima, za koga točno, što želim reći, što ako zaboravim riječi? Ne, ne, ne, bolje žmiri, tako si koncentriran”.
Story: Uz sve to, radite i na radiju Gold FM kao DJ zbog čega ustajete vrlo rano. Jeste li jutarnji tip?
Stvarno nisam. Volim spavati više od ičega, ali ne bježim od izazova. Radio je divan medij i uvijek sam ga volio. Uz sve ostalo što nudi, Gold FM ima sjajnu ekipu koja mi svaki dan, svako jutro, pa pomalo i cijeli dan postavlja izazove: kako se približiti temi, realizaciji, pultu, glasu, društvenim mrežama, komunikaciji s publikom... Učim od svih njih jer imam sreću biti okružen ljudima koji znaju što rade, a to je jako ugodno.
Story: Imate kuću u Gorskom kotaru, je li to vaša oaza mira?
Držite me za riječ, Gorski kotar je predivan. Ništa more, samo planine. Otiđite onamo, upoznajte krajolik, ljude, prirodu, jezera i rijeke. Neće vam biti žao.
Story: Jeste li trenutačno zaljubljeni?
Ma zaljubljiv sam tip, stalno se zaljubljujem. Uglavnom neuspješno, ali ni za što ih ne bih mijenjao.
Story: Volite li u ljubavi preuzimati inicijativu ili više volite kada vama netko priđe?
Toliko mi rijetko netko priđe da tada pomislim: “Ej, imaš me, nosi”. Ne znam što je sa ženama, a tako nas jednostavno mogu dobiti. Samo uleti, uhvati me za ruku, odvedi na ulicu, zapleši...
Story: Kako provodite slobodno vrijeme? Što vas opušta?
Bicikl, knjiga, glazba, tipkovnica. Mislim da previše igram igrice za svoje godine.