Početkom listopada u zagrebačkom kazalištu Gavella premijerno je prikazana predstava ‘Malograđani’ u kojoj je vrckavu Jelenu Nikolajevnu Krivcovu utjelovila Barbara Nola. Ne krije koliko je uživala radeći na ruskom klasiku, baš kao i na seriji ‘Na granici’, a i danas u nekim neugodnijim situacijama pomogne joj da se postavi kao ‘ta bezobraznica’ Gordana Štiglić iz uspješnice Nove TV. Po čemu je još bilo posebno snimanje dviju sezona serije, odnosno čije je rečenice izgovarala, ali i o kakvoj se bebi trenutačno brine, otkriva nagrađivana glumica.
Story: Nekoliko je tjedana od premijere ‘Malograđana’, jeste li zadovoljni kako je sve prošlo?
Stvarno sam zaljubljena u tu predstavu. Ima predstava koje ti nikad ne sjednu do kraja, koliko god se trudio, pa uvijek osjećaš nelagodu i imaš grč kada ih igraš, a u ovu sam zaljubljena. Divno mi je biti u tom svijetu, obožavam svoju ulogu, osobu čija je filozofija da trebaš biti sretan u bilo kojim okolnostima i uživati u svemu dobrom što ti život daje. Jelena je malo egocentrična, mrvicu bešćutna, ali zapravo je fantastično mudra u tome. Ima strašno jaku životnu energiju i to mi se sviđa. Ansambl je izvrstan, a iako smo bili u istim predstavama, dosad mi nije bio partner Živko Anočić, kojeg kao glumca neopisivo cijenim i prekrasno mi je s njim glumiti.
Story: Glumite veselu udovicu koja je zaručnica lika kojega glumi Živko Anočić.
Da, ona ga iščupa iz čemera u kojem se nalazi. On je iznimno inteligentan, obrazovan i bjesni na roditelje i okolinu. Zapravo je bijesan na sebe jer se ne može pomaknuti u životu i donijeti neke odluke. Jelena ga strastvenom energijom jednostavno uzme, izvadi iz te sredine i odvede u neki drugi život koji ne mora nužno biti bolji, ali barem može napraviti što hoće. Ponekad je potrebno da te netko pogurne, jer je malo tko toliko čvrst i odlučan da uvijek radi samo što hoće. Zapletemo se u sumnje i osjećaje dužnosti od kojih su neki realni, ali neki i nisu.
Story: Tko vas gurne?
Moji me gurnu. Lukas me gurne i točno zna gdje su moje neuroze i nesigurnosti. Nasmijava me da me izbaci iz mojih zabrinutosti, iz tog raspoloženja. Kad zna da nešto jako želim, ali se toga grčevito bojim i ne usudim se, on me počne vrijeđati. To je uvijek isti mehanizam, govori mi “Kukavice” i ja onda kažem “E, vidjet ćeš ti da ja to mogu”. Upustim se u to iz djetinjastog poriva da mu pokažem da nisam plaha.
Story: Vaša Jelena voli veselje i mrzi nesreću.
Najradije bi nesreću zadavila i bacila pod noge. Kad je vidi, užasno joj je, ali ona se ne ražalosti nego bjesni na to. To su ljudi koji imaju takvu vrstu socijalne inteligencije, što mislim da malo dijelim s tim likom, da svakome znaju pristupiti onako kako toj osobi treba, da znaju drugima učiniti život veselim, da znaju animirati ljude oko sebe i postići da se svi oko njih osjećaju dobro. Ona je u tome ekstremno uspješna i zna što napraviti da je ljudi vole.
Story: To dijelite s njom?
Ne baš do te mjere, ali znam i ja te mehanizme. Imam neku vrstu empatije i intuicije da odmah mogu vidjeti što nekome treba.
Story: Dijelite s njom i ljubav prema životu, zabavi, veselju...
Da, ali ipak imam veći osjećaj odgovornosti i lojalnosti. Moramo u obzir uzeti kontekst da je to pisano 1905., kad su se žene često udavale za koga su morale. Zanimljiv je način na koji priča o svom životu u zatvoru i to može zvučati suludo, ali uspjela je postići da u tim stravičnim okolnostima zatvorenicima život bude veseliji i bolji. Kupovala im je ptice, čitala im, zavodila ih i da, malo je luda, ali na pozitivan način. U samoj srži je upravo to - da u raznim okolnostima život možeš učiniti što ljepšim i ne fokusirati se samo na loše pa po tome drviti. Nešto ti se dogodi pa cijeli život živiš pasivno, loše i stalno vrtiš jedno te isto. Takvih ljudi ima puno. Roditelji su ih zanemarivali i sad cijeli život samo misle na to. Trebaš to preboljeti i sam sebi reći: “Nisam u tom segmentu imao sreće, ali zato ću ja svoju djecu voljeti, živjeti drukčije i pozitivnije”. Možeš svjesno i namjerno činiti si život boljim.
Story: Nije li to ponekad teško, kada iskrsnu teške životne situacije?
Shvatila sam da se u teškim životnim situacijama, a tu sam iznenadila i samu sebe, upustim u jaku borbu svim svojim sredstvima bez previše razmišljanja o tome. Jednostavno trebaš djelovati i ako se uspiješ iz toga iskobeljati, brzo se prebaciti na nešto pozitivno. Bilo je nešto strašno, ali ne smije se ostati u tom grču, nego idemo na nešto lijepo, nešto životno.
Story: Životne situacije pokazuje predstava ‘Malograđani’ koju je režirao Paolo Magelli. Ne krijete da volite s njime raditi, što je toliko posebno u toj suradnji?
Osim što je nevjerojatno talentiran, vješt redatelj, zna sve o dramskom tekstu i kazalištu, odgovara mi po mediteranskom temperamentu i svjetonazoru. Strahovito je pozitivan, ali i strastven i bučan bez prekida. Kada radiš s njim to je kao da se nalaziš na vrtuljku, voziš motorom, sve je snažno, emotivno i on te stisne od prve sekunde. Nema previše razgovora i od prve probe radi se na najjače. To volim i to mi odgovara. U svemu tome se deremo, svađamo, volimo. Osim toga, toliko sam od njega naučila. Prvu predstavu radila sam s njim, i to mi je bilo kao još jedna Akademija. Tada mi je bilo previše i bila sam šokirana, ali kao glumica i osoba jako sam puno od toga narasla. Neki ljudi, pogotovo oni s kojima radiš u mladosti, utječu na tebe na svim razinama. A otad smo i prijatelji. Volim njegovo kazalište, volim gledati njegove predstave. Kad sam prvi put vidjela njegovu predstavu ‘Ludi dani’ u srednjoj školi, pomahnitala sam, gledala sam sve izvedbe i to je bio jedan od razloga što se bavim ovim poslom.
Story: Zbog njega ste postali glumica?
Tada sam već dugo znala da ću ići na Akademiju dramske umjetnosti, ali to njegovo je bilo kazalište koje sam htjela raditi. Duše se poklapaju i način na koji on stvari pomakne iz realnog, te slike koja napravi, one su i meni u glavi.
Story: Osim predstave, gledamo vas i u drugoj sezoni ‘Na granici’. Serija se više ne snima, je li vam sada lakši tempo?
Da, stvarno smo dugo snimali, 12 mjeseci, i tek me sad hvata umor i tek sam se sad spustila s tog adrenalinskog tobogana. Osjećam da bih mogla spavati deset puta dnevno i moram do kraja doći k sebi. Bila je divna godina, to snimanje, sada predstava i dvije uloge koje obožavam - Jelena i Gordana Štiglić. Mirna Miličić i Vlado Bulić fantastično su pisali seriju ‘Na granici’, taj je humor blizak nama i našem mentalitetu, ljudi se u tome prepoznaju, a mi smo se zabavljali jer je naša obitelj ispala najluđa i pravili smo prave svinjarije. Kao kad smo lagali da je moj muž, odnosno Žarko Radić, bolestan kako bismo iskamčili humanitarnu pomoć s kojom smo si kupili bunde i škampe. Nisam mislila da ću ikad igrati lik koji tako nešto napravi. Gledali smo se i nismo mogli vjerovati što glumimo. Reakcije ljudi su odlične i lijepo je kad hodaš ulicom i vidiš da se ljudi počnu smijati kad te ugledaju jer se sjete nečega smiješnoga iz serije. Pa to je divno!
Story: Snimali ste i glumili taj lik godinu dana. Jeste li se na neki način s njim saživjeli?
Sigurno daš dio sebe liku i fali mi Gordana Štiglić. Lani su me zabrinjavale neke stvari, ali kada dođeš na set i moraš je glumiti, u potpunosti se izbaciš iz tog raspoloženja. Toliko sam se nasmijala Gordani. Jednostavno me usrećivala. Nekad počnem govoriti kao ona i to moji kod kuće odmah primijete i počnu me sprdati. No u jednoj poslovnoj situaciji morala sam se drskije postaviti i kad sam se pripremala za neugodan razgovor, pomislila sam kako bi se postavila Gordana Štiglić. Tako sam se nabrijavala i to mi je pomoglo. Kako bi se ta bezobraznica postavila, a ne ja koja govorim “Oprostite, oprostite”. Nju sam vizualizirala i pomoglo mi je.
Story: Snimali ste seriju po cijele dane, igrali predstave u Gavelli, pripremali ‘Malograđane’... Znate koliko je zdravlje važno, pazite li se?
Pazim, ali teško je paziti se jer imaš obaveze prema djeci, ljudima, tetama, roditeljima koji su malo ostarjeli pa trebaš pomagati, kao što rade i svi ljudi mojih godina. Mislim da stalno pretjerujem, ali imam dosta životne energije pa se s time dobro nosim. Maknem stvari koje mogu maknuti, smanjim aktivnosti, druženja i pokušavam što više biti kod kuće i odmoriti se. Ne pijem, ne pušim, vježbam koliko stignem jer mi je to važno.
Story: Preuzimaju li ukućani na sebe više obaveza kada imate naporna razdoblja?
Apsolutno. Lukas je lani stvarno fasovao. Bez ikakvih razgovora, na sebe je najviše preuzeo, ali svi pomognu i rade. Naša su djeca odrasla i teško je mamama koje imaju malu djecu. Ne znam bih li psihički mogla izdržati takvu vrstu snimanja dok su djeca bila mala.
Story: U javnosti se znalo za Lukasovu borbu s rakom grla, kako je danas?
Strah me govoriti da nešto ne ureknem, ali jako je dobro. Mislim da je to iza nas i sretna sam svaki put kada na to pomislim. Ipak se sve promijeni u glavi jer čovjek u takvoj teškoj situaciji i borbi shvati da nisu ništa sve te sitne svakodnevne gluposti koje ti se čine golemim i kojih si se prije bojao. Ako išta naučiš, to naučiš, da se zbog takvih stvari ne treba živcirati. Zbog tisuću problemčića padala sam u stres i brinula se, a poslije, u tim stravičnim trenucima, moliš se da ponovno dođeš u fazu života kad ti se ti problemčići čine velikim. Shvatiš koliko je sve dobro i koliko ti je život lijep.
Story: Jednom ste opisali da je to razdoblje bilo kao da hodate minskim poljem dok oko vas padaju bombe.
Ako je netko hodao kroz pravo minsko polje, čini mu se kao da govorim gluposti, ali ljudi koju su prošli tu vrstu bitke otprilike znaju što je to. To je toliko teško i toliko se straha naužiš da mi je upravo takav dojam u glavi. Možda bi bilo korisno reći, nemojte se potpuno obeshrabriti u bitkama za zdravlje jer ako nije uspjelo iz prve operacije, prvog tretmana, možda će uspjeti od druge, treće. Ljudsko tijelo je nevjerojatno izdržljivo, to shvatiš kad vidiš kakve patnje i teškoće ljudi proživljavaju tijekom liječenja. Možda pomogne reći ljudima sa strane, koji su uz osobu koja se bori, da ne klonu duhom nego da samo djeluju, djeluju i djeluju. Tako je i vama lakše. Glupo je uopće govoriti o sebi u takvim situacijama, ali emotivno, on ili ja - u srcu mi je to isto.
Story: Borite se, pomažete, no je li teško uvijek bilo vjerovati da će sve biti u redu?
Nikad si nisam dopustila ne misliti da će sve biti u redu. Nekako sam u srcu znala da će biti.
Story: Takve stvari utječu na sve, jeste li se emotivno, psihički oporavili?
Valjda jesam. To ti ostane. Uoči svakog pregleda jako te boli želudac, ali jesam. Sretna sam jer je sve dobro.
Story: Malo ste opušteniji?
Malo da.
Story: Sada uživate i sa psićem koji je nedavno došao u vaš dom?
Maca je potpuno luda i baš je kao jack russell terijer iz filma ‘Maska’. Divna je, umiljata, presmiješna, ali odjednom pomahnita i tada je zaista ‘spašavaj se tko može’. Ali jako nas uveseljava, dođemo u park i svi se sjate oko nje jer je smiješna i šašava beba. Kujica koju smo imali deset godina uginula je prije ljeta i željeli smo novog psa. Pas te natjera i da šećeš, a ovaj jack russell će trebati mnogo šetnji i to nam je super.
Story: Htjeli biste imati bebu, unuke u kući?
Uvijek bih bebe i djecu. Kad je o meni riječ, nikad dovoljno, ali bit će kad bude trebalo biti.
Story: Sa sinom Jakovom indirektno ste surađivali u seriji, on je pisao dijaloge koje ste izgovarali. Kakvo je to iskustvo?
To je bio golem projekt koji se na noge diže šest mjeseci prije početka snimanja. Jakov je bio na testiranjima i završio u ekipi dijalogista, a nakon tri mjeseca počele su audicije za glumce. Rekla sam mu da sam prošla, da ćemo surađivati, a poslije mi je bilo smiješno jer sam točno znala, čak i kad ne bih gledala tko je pisao, koje je dijaloge on napisao jer bih u svome liku našla rečenicu koja je moja, a znam da ga živcira kada je govorim. Možda je to radio nesvjesno, a možda me namjerno cimao. Primjerice, kad govorim neživim predmetima, bundama, jer ja to znam raditi. Neke su se moje gluposti našle unutra i to mi je bilo super. A odlično mi je bilo i jer je jako dobro ono što je pisao. Neočekivano nas je spojio projekt.
Story: Htjeli biste da i režira nešto u čemu glumite?
Naravno! Radili smo jednu vježbu i bilo mi je predivno. Mislim da je jako talentiran i bit ću presretna ako ikad poželi da zajedno radimo.
Story: Kći Mara nedavno se sa studija diplomacije prebacila na Likovnu akademiju?
Da, ona nam je bila jedina nada da će se netko baviti neumjetničkim poslom. Šalim se, zapravo jako sam sretna što su moja djeca u tome. Znam koliko mi bogatstvo daju umjetnost i moj posao. Ne mogu zamisliti kakav bi bio moj život da svega toga nema. To je svjetlo koje mi donosi puno sreće. Nadam se da će to i njima donositi sreću. Mara studira nove medije na Likovnoj akademiji i to je jako zanimljiv smjer - slikaju, montiraju, snimaju i baš me zanima kamo će je to odvesti.
Story: Već ste joj bili model?
Svi smo sudjelovali i slučajno smo slomili stolac po kojem smo se penjali. Svašta je Mara radila i jako rado sudjelujemo u njezinim eksperimentima. Veselo je, kao da se igraš.
Story: Vi ste kreativna, umjetnička obitelj, nedostaje li ikada stege, strukture?
Nama se čini da ne. Svaki dan se kuha, ruča, nekako je život posložen, a s druge strane bi nekome tko je stvarno strogo uredan u tisuću detalja izgledao kao nekakav čudnovati kaos. Ne vozimo auto, što nekima izgleda dosta sumanuto, ali meni je to normalno. Nedostaje nam možda nekih životnih konkretnosti, ali uvijek se netko prisili da se time pozabavi... uglavnom ja!
Story: Kako napreduje pisanje scenarija?
Toliko sam radila posljednjih godina, da nisam stigla i možda ću se sada time pozabaviti, razmišljam o tome. To i upisati engleski jezik.
Story: Predstave, scenarij, engleski, još i mali pas... dovoljno.
Mislim da će sve ostati na malom psu, ali nema veze.