Bez stihova Vjekoslave Huljić hrvatska glazbena scena bila bi znatno drukčija, jer tekstove pjesama koje je napisala za Doris Dragović, Petra Grašu, Olivera Dragojevića, Jelenu Rozgu, Magazin, Madre Badessu, Vannu, Massima... svi pjevušimo. Među osvojene nagrade ubraja Cesarice, Porine i Dore, u opusu ima više od 600 pjesama, dva mjuzikla i 12 knjiga, a posljednji roman za djecu ‘Titanic ne tone’ predstavit će na zagrebačkom Interliberu. Zašto će uvijek vjerovati u optimizam, zna li i sama napamet sve svoje pjesme te tko je njezina mjera za ljubav, otkriva u intervjuu.
Story: Bliži se Interliber na kojem ćete predstaviti svoju novu, dvanaestu knjigu ‘Titanic ne tone’. O čemu pišete?
‘Titanic’ je zapravo personifikacija nečijeg života. U knjigu sam unijela jedan problem i riješila ga vođena srcem. Tako i inače radim, a volim da romani za djecu imaju sretan kraj. Život je čudo koje moramo iskoristiti na najbolji mogući način, jer ako ne možeš birati u koje si more života bačen, možeš birati valove kojima ploviš. Glavna junakinja je 14-godišnja djevojčica čiji su roditelji i brat otišli u Irsku trbuhom za kruhom, a ona ostaje s djedom u njegovoj kući na periferiji Splita kako bi završila osmi razred i potom srednju školu upisala u Irskoj. Još voli boraviti u kućici na stablu koju joj je izradio djed, a jednog dana u toj kućici otkriva nepoznatu djevojčicu koja šuti. Riječ je o migrantici pa se glavna junakinja nađe pred velikim pitanjem - treba li sačuvati tajnu ili prijaviti djevojčicu? I brojni Hrvati su se odselili pa sam postavila pitanje koliko smo mi dobrodošli u tim zemljama, a paralelu sam povukla s migrantima koji dolaze kod nas. Vidim da se s pitanjem migranata teško nose političari, Vlada, ne znaju kako riješiti taj problem. Ne znam ni ja, ali rješavam ga kao pisac i vodim se srcem.
Story: Dotičete se aktualnih problema, bojite li se da djeca za 30 godina neće znati o čemu ste pisali, da je to bio problem?
Uvijek se bavim nekim problemima te mislim da je baš dobro da i za 30 godina dijete postavi pitanje kakav je taj problem bio. Uz svu bezbrižnost djetinjstva, djeca osjećaju probleme i trenutačnu situaciju oko sebe. Ono izvana može biti razigrano, veselo i nasmijano, a unutra može zaključati brigu koja ga tišti. Bilo da je riječ o razvodu roditelja, strahu od napuštanja, vršnjačkom zlostavljanju, čak i patološkim situacijama rezuckanja oštrim predmetima koje sam obrađivala u romanu ‘Moji misle da ja lažem’. Kad sam predstavljala taj roman, naježila sam se kad su djeca nakon susreta počela govoriti “Moja prijateljica to čini”, “Moja sestra to čini”... Vidjela sam da je situacija gora nego što sam pretpostavila u romanu. No da ne bi sve bilo toliko tegobno, u svaku radnju unesem niz duhovitih situacija i ubacim elemente krimića kako bi djeci bilo što zanimljivije. To je mješavina smijeha i suza, ali sa sretnim završetkom.
Story: Proživljava li vaša mala heroina teže probleme nešto što ste ih možda vi imali kada ste bili njezinih godina? Ili su danas samo drukčiji problemi jer je i svijet drukčiji?
Problemi uvijek postoje, samo ih dirigira određeno vrijeme. Postoje univerzalni problemi, a to su oni koji se tiču srca, duše, emotivnih odnosa između djece, roditelja, prijatelja, profesora i nekih traumatičnih situacija poput alkoholizma, zlostavljanja i uznemiravanja. To je postojalo i postoji, s time da je tu danas i informatički Godzilla koji gazi osjećaje. Naravno, dobro je da tehnologija napreduje, ali donosi brojne zamke i možda su djeca zagušena svim tim informatičkim udarima na njihov mladi život. Postavljam se kao borac za osjećaje nasuprot tom Godzilli i volim reći da smo mi pisci diplomirani sanjari, a ta prevelika umreženost kosi se s tim zvanjem. Djetetu treba ukazati na dobre, ali i na loše strane svega toga. Trebamo poticati djecu da budu ljudi s osjećajima koji će živjeti otvorenih očiju, otvorenog srca i koji će znati pružiti ruku jedni drugima. Treba ih učiti da ne gledaju u vrhove cipela jer tako nikada neće ugledati zvijezdu.
Story: Ako su pisci diplomirani sanjari, znači li to da je u vašem svijetu sve divno, sanjivo?
Kada se rodite, odjenete život kao bijelu, čistu, ispeglanu košulju, a tijekom života se ona zgužva i nastane mnogo nabora. Ne možeš ih sve ispeglati i okrznu te grube stvari, a to je normalno, ljudski. U jednom stihu rekla sam: “Razumim sve, ali ne razumim ljude”. Nikad se ne možeš dovoljno načuditi ljudima: koliko su predivni, ali i koliko znaju biti loši. Smatram se sretnom ženom jer sam se ostvarila privatno i poslovno i volim svoju slobodu. Ali u njoj sam jako odgovorna kao majka, kao stvaralac, prema ljudima za koje radim. Organizirala sam život kako najbolje znam, kako se najugodnije osjećam, tako da od toga što radim mogu živjeti, ali i da ostavim prostora da mogu sanjati, da me ne ubije svakodnevica. Nitko nije cijepljen protiv suza i u životu se dogode jako ružne stvari, smrti, bolesti, gubici... Srećom, čovjek je čvrsta biljka pa se izvuče, a u romanima želim da možeš naći ljepotu, radost i ljubavi čak i kad te kamenjem gađaju. Naravno, pod uvjetom da je čovjek zdrav. Zato sam davno rekla “malo mi za sriću triba”. To su moji ljudi, moja obitelj, moja djeca koja su mi mjerna jedinica ljubavi, moje more i nebo, Tonči, moja majka i sestre.
Story: Koja je najbolja obrana kada vas gađaju tim kamenjem?
Čovjek treba biti svoj, ići kroz život pošteno i s najboljim namjerama. Nikad nećeš uspjeti biti dobar svima. Ako te korov dotakne, možeš ga iščupati. Možda ćeš dobiti alergiju, ali od toga nećeš umrijeti.
Story: To je taj optimizam koji prenosite u knjigama. Vjerujete li u sretne završetke?
Uvijek. Znam da je to možda nerealno, ali volim vjerovati da dobro uvijek pobjeđuje, da ljudi imaju pohranjene resurse dobrote i samo trebaju htjeti otvoriti svoje srce. Uvijek ću biti optimist.
Story: Može li što poljuljati taj optimizam?
Ne samo meni, svima svaki dan milijun stvari može poljuljati taj optimizam i s time se moraš pomiriti. Mi odrasli smo maskirana djeca. Oni idu srcem i u njihovim je očima uvijek optimizam. Čak i ako je nešto loše, uvijek će se nadati da postoji bolje. Zato je i dragocjeno sačuvati dijete u sebi, ali ne da se spuštaš na razinu djeteta nego da se podigneš na razinu djeteta i gledaš svijet čistim i neiskvarenim očima.
Story: Jesu li djeca najiskreniji kritičari zato što tako gledaju na svijet?
Oni su mali mudraci, profesori na katedri iskrenosti i ništa im ne može promaknuti. Dragocjeni su mi susreti s djecom jer ste s njima načisto, ne lažu vam i kažu sve iskreno. Urednik mi je jednom rekao da treba doći na susrete s djecom kako bi oni vidjeli da nisu svi književnici mrtvi. Jednom mi je jedna djevojčica rekla: “Vi ste meni najdraža pisica”, a druga: “Joj, pa ja sam mislila da ste vi umrli”. Stvarno su iskreni.
Story: Sjećate li se prve priče koju ste napisali, prvih zadaćnica?
Čim sam naučila slova, počela sam se igrati riječima. Učiteljica me izvela pred ploču da pročitam svoju pjesmu i bilo me jako sram, ali činila je to sve čišće i rekla da ‘mirna voda brege dere’. U višim razredima nastavnica je moje radove slala na razna natjecanja pa sam osvojila mnogo prvih nagrada i neki su veliki književnici govorili da sam djevojčica koja obećava. Moji profesori i danas čuvaju moje zadaćnice. Čim sam uzela pero u ruke, s njim sam hodala kroz život i ispunila sam san te male djevojčice da bude književnica, iako sam studirala pravo i položila pravosudni ispit. Nekako su zakoni duše bili jači od onih papirnatih, strogih pravnih zakona. U jednom trenutku krenuo je ukorak sa mnom i Tonči. Rekla bih da je netko imao plan spojiti baš nas dvoje pod tom nebeskom kapom pa i danas, nakon više od 30 godina, koračamo i stvaramo zajedno. Kada me pitaju što radim kada ne pišem, ja pišem. To je moj život, moj posao, hobi i u slobodno vrijeme mozak ne prestaje raditi, dolaze ideje i uvijek imam bilježnicu u koju sve to zapisujem. Noću bi htio pustiti misli na pašu i malo se odmoriti, ali to ti ne uspijeva i onda tek dolaze ideje. Ne smijem biti lijena, moram upaliti svjetlo i zapisati ih jer ih se inače ujutro ne bih sjećala.
Story: Znači nikad nema odmora?
Nije to tako kaotično kao što izgleda, ali to je moj život, sva sam u tome. Mislim da nitko od pjesnika i pisaca ne čeka da mu nešto padne na pamet. Lijepo je kad se to dogodi i tada ostavljaš sve i ne prestaješ dok ne isprazniš glavu. Ne trebaš čekati kišu nadahnuća nego otvoriti oči i uši jer osjetiš, vidiš i čuješ ono što ne vidi netko tko nema taj talent. Kada neki čovjek hoda, vidiš je li raspoložen, je li mu stalo do života, tišti li ga što... Imaš cijeli arhipelag emocija i situacija i to daje životnost tekstovima. Zato se ljudi pronalaze u njima, osobito žene, jer pišeš o nečemu što je žena doživjela ili nije doživjela a htjela bi. Primjerice, neke mi žene priđu, čak suznih očiju, i kažu da je pjesma ‘Krivi ljudi’ ili ‘Teret ljubavi’ njihova priča. Tada znaš da si uspio jer ta priča može biti i moja i tvoja i svačija.
Story: Doživljavate li sve svoje pjesme emotivno?
Nisu sve jednakog senzibiliteta. Tonči i ja radimo tako da on prvo napiše glazbu, a onda ja uzmem metriku u koju moram ukalupiti riječi i donijeti određenu emociju. Puno je lakše kada je riječ o baladama jer čim čuješ glazbu, stvori se slika, emocija, riječ oko koje možeš napraviti priču. Teže je kada se stvara brza pjesma, takozvani hit.
Story: Ako kuhate, zagori li vam ponekad ručak zato što želite zapisati ono što vam padne na pamet?
Ne uopće. Jako sam dobra kuharica i padaju mi napamet ideje dok kuham pa zapisujem misli ili se zaletim na kat nešto napisati, a tada ostavljam jelo na laganoj vatri da ne zagori. Dogodilo se i to u ovih 30 godina, ali ne često.
Story: Napisali ste više od 600 pjesama, znate li ih sve na pamet?
Ne. Iako imam dobru memoriju, dogodi se da negdje čujem pjesmu i učini mi se poznatom. Bude mi pomalo smiješno, možda tragikomično. Uglavnom ih sve poznajem, ali neke koje nisam dugo čula ne prepoznam odmah, ali nešto me privuče da slušam pjesmu i shvatim da smo to mi napisali.
Story: Kada radite sa suprugom, ima li netko zadnju riječ ili je vaša suradnja primjer odlične simbioze?
Svatko je svoj i ne mogu misliti identično kao on. Možda nam se poklopi emocija, možda se složimo, ali često i ne. Možda ja želim malo više pjesnički, a on konkretnije. U tome je nepredvidivost stvaranja, da nikad ne znaš jesi li na dobrom putu. Čak i kad uskladimo taj put, ne znaš hoće li se to svidjeti ljudima. Misliš da pjesma ima sve predispozicije, a ne uspije ili napišeš ležernu, ‘jednu od’, pa postane vrlo slušana. Ne opterećujem se time i mislim da bih nakon ovoliko godina i pjesmama mogla reći da imam nos za dobru pjesmu ili hit, ali nikad ne možeš biti potpuno siguran.
Story: Koja vas je ‘jedna od’ pjesama iznenadila uspjehom?
Mnogo pjesama napišem ležerno, nekako iz srca i ne namučim se. Znam da je dobro jer budem zadovoljna i obično takva pjesma i uspije. Veseli me rad na pjesmi i posljednja tako uspješna, koja je dobila Cesaricu, Porin i bila najslušanija, jest ‘Ako te pitaju’. Radili smo je Tonči i ja, pa bi došao Grašo i uz puno smijeha i zezancije pjesma se brusi dok svi ne budemo zadovoljni. Nije mi problem ako izvođač kaže da bi nešto malo promijenio. Ako mislim da je baš dobro i ne treba mijenjati, to i kažem, ali nije mi problem intervenirati.
Story: Morate li ponekad lupiti šakom o stol?
Nekad se i mora. Nekad žena mora udariti šakom o stol, zato sam to davno napisala Doris u pjesmi.
Story: Rekli ste da su za vas žene jači spol, istinske čarobnice. Iznenađuje li vas što i dalje nisu ravnopravne?Mislite li da će se to promijeniti?
Polako se mijenja. Knjiga ili pjesma je ili dobra ili nije bez obzira na to tko ju je napisao. Čovjek se rodi s dozom senzibiliteta, sa svojom mjerom duše i o tome ovisi je li plemić ili nije. Činjenici da sam rođena kao žena pridodala sam osmijeh i snagu. Ja sam žena i bit ću snažna žena. To ne znači da moraš biti k’o od brda odvaljena, možeš biti krhka, nježna. I to može biti snaga. Žena i svojom krhkošću može mijenjati svijet, u muškarcu upaliti ili ugasiti svjetlo. Ona je ta koja se kao lavica u životu morala boriti za prava koja su muškarcima pripadala rođenjem. Nosimo gen borbenosti i po tome je za mene žena jači spol. Gledajući i slušajući sve ovo što se događa u Hrvatskoj, imam osjećaj da su žene i danas sufražetkinje koje se moraju boriti za prava koja su im davno trebala biti priznata. Uostalom, čovjek je čovjek, bio to muškarac ili žena. Tako bi trebalo biti.
Story: Hoće li se to ostvariti u našem životu?
Ne znam. Iz dana u dan borimo se za to. Znaju me pitati jesu li žene ravnopravne s muškarcima kad je riječ o onome što pišu ili intelektualnom vlasništvu. Zašto bi žena bila zakinuta ili manje plaćena za pjesmu ili knjigu? Kakve veze to ima sa spolom? Kod nas ne postoji neravnopravnost u tom pogledu, ne gleda se na spol. To je normalno, ali u svakodnevnom životu žena se ipak treba boriti za svoja prava, a ne bi trebalo tako biti.
Story: U Hrvatskom društvu skladatelja samo je 18 posto skladateljica, a prema podacima ZAMP-a, vi ste jedina žena među prvih deset autora po zaradi. Zašto nema više žena?
Ne znam, nadarenost i talent za kreaciju prirođeni su čovjeku bez obzira na spol. Možda bi žene trebale biti hrabrije u istupima. Sigurno je da puno njih piše, ali možda to ne iznose u javnost. Našla sam se u tih top deset jer jako puno radim i jer su te pjesme pronašle put do publike. Ponosna sam na uspjeh jer sam sve postigla s deset prstiju, svojom mjerom duše. Naravno, uz potporu ljudi s kojima radim. Možda sam imala i sreće, ali čovjek se treba izboriti za sreću. Ima puno talentiranih kolegica, mladih autorica i nadam se da će se taj omjer promijeniti.
Story: Laska li vam što ste jedina žena u prvih deset? Ili laska što ste općenito među prvih deset?
Laska mi što sam žena među devet muškaraca i ne bih željela neskromno zvučati, ali sama sam se izborila za to. Drago mi je što zastupam sve moje kolegice, ali nadam se da će nas biti više jer one to itekako zaslužuju.
Story: Stvarate sa suprugom, koliko je ta uspješna suradnja utjecala na vaš brak?
Oduvijek sam znala da ću pisati, objavila sam 11 knjiga, sada će izići 12., i da nisam srela njega, da me život odveo drugim putem, možda ne bih pisala pjesme koje se pjevaju, ali sigurno bih pisala poeziju, knjige. U to sam sigurna. Sretna sam što je ispalo ovako kako jest i za drukčije ne znam. Baš sam sretna i ispunjena. On je svoj, ja sam svoja, ali isto tako - on je moj, ja sam njegova. On je moj vjetar u leđa, ja njegov i nadopunjujemo se.
Story: S njim i djecom Ivanom i Hanom radili ste na mjuziklu ‘Žuta minuta’. Kako to izgleda, može li se privatno i poslovno odvojiti ili je sve prožeto?
Kada se svi okupimo oko klavira, to nalikuje na radne sastanke, ali nije to ništa neobično jer uvijek netko nešto svira, netko nešto pokazuje. Kada smo Tonči i ja radili na prvome mjuziklu ‘Pacijenti’, na libreto Mire Gavrana, on je bio zadužen za glazbu, a ja za stihove songova. Napravili smo to s takvom lakoćom i radošću jer je mjuzikl pravi teatar koji čovjeka veseli. Tada smo i sami učili, a ‘Žutu minutu’ nazvali smo komedijom sa songovima jer ima samo dva glumca - Hanu Hegedušić i Igora Barberića. On je s Igorom Weidlichom napisao libreto, a naša obitelj bila je zadužena za songove. Tonči, Ivan i Hana pisali su glazbu, a ja tekstove. Bilo mi je drago i kao majka sam jako ponosna jer vidim koliko su Ivan i Hana ozbiljno i odgovorno pristupili tome i koliko su dobri u tome. Hana je magistra kompozicije i dosad je radila klasična djela, pisala je songove za dječje predstave, pjevala je s Maksimom Mrvicom u Kini i počela za sebe pisati pjesme i pjevati ih, a sudjeluje i u režiranju. Ona je prava umjetnica, kreativna u svakom pogledu. Ivan, koji je inače pravnik kao i ja, glazbeno je obrazovan, svira, sklada i prije desetak godina ostvario je suradnju s Doris Dragović za koju je sada napisao ‘Brod za nabolje’. Polako idu svojim putem. Od Tončija i mene dobili su genski crtež u koji smo utkali ljubav koju je važno podariti djeci, a oni sada sami u tome crtežu iscrtavaju svoje linije i bore se za svoje mjesto u svijetu.
Story: Jeste li im najiskreniji kritičar ili pak treba paziti jer ne želiš povrijediti svoje dijete?
Naravno da ih ne želiš povrijediti, ali za njihovo je dobro da im se kaže. Treba ih pohvaliti, ali i reći kad su mogli bolje. Tata je veliki kritičar, ima golemo iskustvo i želi im neke stvari prenijeti i savjetovati ih. Oni se čak i ne slažu sa svime što on kaže jer imaju svoj put i viziju. Saslušaju ga, nekad prihvate savjet i promijene, nekad naprave po svom, i to je dobro. I ja od njih očekujem da kritiku i to je normalan odnos.
Story: Djeca slavnih i uspješnih roditelja znala su puniti novinske stupce negativnim ponašanjem. Kako ste se vi trudili da ne zapadnu u probleme bogatih i slavnih?
Izraz bogati i slavni nikad nije postojao u mojoj kući. Iz obitelji sam koja je odgojila normalnu djecu i usadila mi je poštenje i normalan pogled na svijet u kojem je važno biti čovjek. Djecu sam oduvijek učila da budu ljudi, da budu pozitivni, da misle glavom, rade srcem, da budu empatični, da znaju pomoći. Znali su ih opterećivati pitanjima smeta li im poznato prezime. Rekla sam im: “Nemojte da vam prezime bude uteg oko vrata, neka bude zlatna ogrlica” i naučili su se s tim nositi. Mislim da su odrastali u zdravoj i normalnoj obitelji, iako su svi ti naši pjevači bili kod nas u kući jer su nam prijatelji. Oni su uz to odrastali i to im nije bilo nešto neobično. Nikad ih nismo navodili u glazbene vode i sami su izrazili da se time žele baviti. Nama je samo bilo važno da su sretni. Uvijek su bili koji meridijan dalje od svjetla reflektora, ni danas nisu ludi za reflektorima. Nekad moraš izići pod ta svjetla, ali onda se treba vratiti u svoja četiri zida da bi znao koliko si sretan u svom mikrokozmosu. Pametni su mladi ljudi i ponosna sam što smo ih tako odgojili.
Story: Vi ne krijete da ne volite svjetla reflektora, ali ipak ste pod njima, pogotovo zbog suprugove eksponiranosti. Kakav je život pod tim svjetlima?
Više volim biti s druge strane ogledala. Nikad se nisam smatrala dijelom estrade. Pritom ne mislim da je estrada nešto loše, ali ja joj ne pripadam. Možda samo utoliko što pišem pjesme za izvođače, ali ni po čemu drugome. Radimo s ljudima koji su nam prijatelji, s kojima se dobro osjećamo, nikad nismo imali posebne ugovore, formulare kojima bismo ih vezivali i uvijek smo sve temeljili na prijateljskoj osnovi. Dok nam je s njima ugodno raditi, dotad ćemo i raditi. Moja obitelj i moja četiri zida daleko su od reflektora pozornice i to je moj privatni Mont Everest.
Story: Neobično je što se ne osjećate dijelom estrade iako ste napisali toliko hitova. No ljudi često ne znaju da ste vi autorica. Smeta li vam što se pjesme vezuju uz izvođače, a ne uz autore?
Normalno je da pjevač sugestivnošću i karizmom iznese pjesmu i možda ona ne bi bila toliko uspješna da je on nije otpjevao. Nitko ne bi pjesmu ‘Dva put san umra’ otpjevao kao Oliver. Jako ju je želio, vezao se uz nju i svojim ju je glasom poslao u svemir. Ali isto tako znam da sam napravila nešto dobro jer je poslije njegove smrti pjesma obrađena u drugom aranžmanu s glasovima zbora “Ivan Goran Kovačić” i opet je postigla golem uspjeh. Zadovoljstvo ti je iako ljudi ne znaju da si je ti pisao.
Story: Što je za vas najveći uspjeh?
Dosegnuti sreću. Što mene čini sretnom, što je za mene uspjeh? To su moja djeca, moja mjerna jedinica ljubavi. To je Tonči s kojim živim i stvaram. To je radost stvaranja. Sve mi se to isprepliće u životu i to je uspjeh. Uspjeh je kad djeca čitaju moje knjige, kad ih vidim u izlogu. Uspjeh je pjesma koja dođe do publike i kad je oni prihvate. Uspjeh su, naravno, i nagrade, ali bez publike nema ništa. Nemjerljiva je ta radost koju profesionalno i privatno osjećam sa svojom obitelji i dragim ljudima. To je uspjeh. Kada nađeš te male stvari, sve ostalo je manje važno. To je sve pod uvjetom da je čovjek zdrav.
Story: Što bi vas još usrećilo?
Svako jutro kada se probudim zahvalna sam što mi je pružen novi dan i nastojim ga iskoristiti najbolje što znam. Kad god napišem nešto novo, sretna sam. Sretna sam gledajući svoju djecu, želim gledati djecu svoje djece i nadam se da ću to doživjeti. Neka “i dalje ima srca za vodiča i neka me i dalje vodi ova providenca”.
Story: U pjesmi Petra Graše ‘Voli me’ jedan od vaših stihova je “Ne nosim sat, sve more stat”. Nosite li vi sat?
Ne! Voljela bih imati talent kojim mogu zadržati vrijeme, da mi brzo ne proleti. Možda zato ne nosim sat, jer volim vjerovati da imam vremena napretek.