Da neke rane nikada ne zacijele, dokaz je menadžerica i prije svega prijateljica pokojnog Toše Proeskog, Ljiljana Petrović, koja se prošlog tjedna prvi put nakon smrti nikad prežaljenog makedonskog slavuja pojavila na javnom događaju. Dvanaest godina kasnije i dalje odjevena u crno, sa suzama u očima, ali i ponosom što diskografska kuća Hit Records nastavlja stvarati mlade glazbene nade, otkrila je kako je na promociju albuma prvijenca makedonskog pjevača Davida Temelkova došla na poziv i nagovor skladatelja i tekstopisca Miroslava Drljače Rusa. Upravo je Rus bio uz Ljiljanu u sretnim danima, ali i u trenucima kada nikoga drugog nije bilo u blizini.
- Podrška sam Davidu i mojoj matičnoj diskografskoj kući s kojom sam mnogo godina surađivala. Podržavam ih i rado ću im pomoći kao što su oni meni pomagali i bili uz mene kada je bilo najteže. Ovo je prvi događaj na koji sam došla nakon 11 godina. Miroslav Rus mi je mnogo značio u poslu i bio mi je velika podrška. Nikad me nije ostavio ni zaboravio. Onog trenutka kad sam shvatila da im znači da budem ovdje, značilo je i meni. Neću lagati, teško mi je, teško je slušati glazbu. Dugo nisam mogla čuti zvuk nijednog pjevača ni instrumenta jer bi suze samo krenule. I danas mi je teško, ali htjela sam se odužiti i zahvaliti svima koji su meni bili potpora - govori s tugom u glasu Petrović na koju je tragična smrt Toše Proeskog zauvijek ostavila trag.
Kada je njegov anđeoski glas zauvijek utihnuo, odlučila je povući se s glazbene scene. Povratak u menadžerske vode, kaže, bio joj je velika patnja i mučenje i osjećala se kao da bi izdala Tošu s kojim je bila u automobilu 16. listopada 2007. godine, kada je preminuo u prometnoj nesreći.
- Kao da nije prošlo toliko godina otkad sam posljednji put bila u Zagrebu. Tu su svi isti ljudi, moji prijatelji, dragi suradnici. Znači mi što sam ovdje jer poziv koji su mi uputili dokaz je da je ono što sam radila značilo i bilo vrijedno - govori.
Iako Tošino ime ne spominje, jer sjećanja i osjećaje prema njemu nema potrebe dijeliti i želi da zauvijek ostanu samo njezini, ne skriva da tuga nikad nije prestala. S boli, koju i danas nosi duboko u srcu, hrabro se nosi i skriva u očima koje ipak dovoljno otkrivaju. - Stalno me hvata nostalgija, sjetim se svih druženja i onda navru sjećanja. Iznimno teško podnosim sve ovo i trebat će mi još mnogo vremena da glazbu mogu normalno pratiti i gledati iz drugog kuta - govori Ljiljana, koja je utjehu pronašla na više od 30 hektara zemlje pokraj Niša u Srbiji.
- Imam prelijepu plantažu ljekovitog bilja lavande i proizvodim eterična ulja. Našla sam se u tome i sretna sam na toj planini. Kao što kaže Rus: ‘mala seljanka s nekog proplanka’ - govori spominjući citat jedne od najemotivnijih Tošinih pjesama ‘Igra bez granica’ koju je napisao Rus.
- Biljke vas ne ljute, ne prouzrokuju brigu, niste pod stresom zbog njih i ono najvažnije, razumiju tugu i bol. One su moj lijek. Zaista, kažem vam, ljekovito bilje lijek je za moju dušu. Umjesto glazbe, danas slušam tišinu - priča nam Ljiljana Petrović. Iako je Rus rekao kako se nada da će je nagovoriti da se vrati na glazbenu scenu, ona kaže: - Bavit ću se biljkama cijeli život. I zaista, Ljiljana Petrović bila je Tošina Ljilja, takvu ju je javnost upoznala i takvu će je zauvijek i pamtiti.