... o očinstvu
Odmah po završetku prvenstva, 9. svibnja vratili smo se u Zagreb. Očekivani termin poroda bio je 27. lipnja. Vanja se u Zagrebu odmarala, a ja sam pak imao još dvije reprezentativne obveze. Igrali smo prijateljske utakmice s Austrijom u Klagenfurtu, te protiv Walesa u Osijeku. Od 24. svibnja bio sam napokon potpuno slobodan te sam se posvetio Vanji, da joj što više olakšam iščekivanje. Bilo je jako toplo tih dana u Zagrebu. Moja ideja da se polako odvezemo do Zadra i malo rashladimo uz more, nije se mogla ostvariti. Liječnici su Vanji zabranili da putuje dok ne rodi. Primala je injekcije zbog određenih zdravstvenih tegoba.
U dogovoru s njom otišao sam dva-tri dana u Zadar da obiđem roditelje i sestre, jer znao sam da kad na svijet dođe naše prvo dijete, sve će biti podređeno isključivo njemu. Drugu noć koju sam proveo u Zadru otac me prilično glasno probudio nešto poslije pet sati. Vanja je zvala mene, ali nisam čuo telefon. Moj tata jest. - Sine, budi se, Vanja mora u bolnici, uskoro bi trebala roditi... U trenu sam bio budan, odjenuo ono što mi je prvo bilo pri ruci i odmah krenuo u dvjesto osamdeset kilometara udaljen Zagreb. Roditelji su me slijedili u svom autu. Stisnuo sam gas, autocesta je bila pusta.
Bilo mi žao što nisam bio s njom te noći. Kad je osjetila da joj plodna voda curi, bila je sama u stanu. Majka joj stanuje u blizini i čim ju je zvala, odmah je došla, te su s potrebnim stvarima krenuli u bolnicu. Poslije, kada smo prepričavali događaje te noći, posebno smo se smijali zgodi s taksistom. Naime, kada je došao po njih i pitao kamo ih treba voziti, one su gotovo uglas uzbuđeno uzvratile: Odmah u rodilište! - Taksist je bio šokiran i, prepun obzira prema trudnici, vozio je ne više od trideset kilometara na sat.
- Vozite brže, molim vas, nije problem - poticala ga je Vanja, željna da što prije dođe u kliniku. Kad smo se čuli, bio sam već vrlo blizu bolnice. Povišenog adrenalina zavapio sam: - Vanja, čekaj, molim te, ako možeš, evo me brzo tamo. Nije mogla više čekati. Taman sam bio pred bolnicom kad je rodila. Bilo je osam sati i deset minuta kada je naše prvo dijete došlo na svijet i zauvijek promijenilo naše živote.
Trenutak kada sam prvi put vidio sina i uzeo ga u naručje, jedan je od najsretnijih u životu. Zagrlio sam Vanju čvršće no ikad i želio sam da ti prvi trenuci čiste radosti potraju što dulje. Tada smo se zarekli da ćemo biti zajedno kada ponovno bude rađala! Tako je i bilo! Ovo nam je bio prvi put, nismo znali što nas čeka, osim da će Vanja roditi carskim rezom. Nismo mogli predvidjeti da bi se porođaj mogao dogoditi tri tjedna prije termina.
Vanja i dijete morali su ostati još nekoliko dana u klinici. Maksimalno sam se uključio što god da je trebalo napraviti. Par sam noći i prespavao u bolnici s njima. U prva četiri dana medicinske sestre dolazile su svakog jutra s istim pitanjem: - Imamo li ime za sina? Dvojili smo između više imena. Vanja je najviše naginjala imenu Ivan, a onda sam predložio neka bude Ivano. Moj mali dječak i velika ljubav!
Nakon dva tjedna, napokon, mogli smo svi zajedno otputovati. Tako sam se radovao tom prvom odlasku sa sinom i ženom u Zadar. Moji roditelji i sestre bili su presretni. Uživao sam u tim danima, sve je bilo tako lijepo i posloženo u mom životu. Moji prijatelji iz djetinjstva dolazili su nam u posjetu. I, naravno, često smo igrali karte, briškulu i trešetu. Bio sam jako dobar u toj igri. Osnovno je bilo biti fokusiran na tijek igre, pamtiti koje su karte pale i koje adute još može imati suparnik, odnosno kako ga se može nadigrati. Općenito ne volim gubiti, pa ni utakmice na treningu, a u kartanju sam bučan i polemičan.