Antonio Banderas karijeru je počeo glumeći u filmovima kultnog španjolskog redatelja Pedra Almodóvara, filmskoga genija koji je na velikom platnu još jednom udružio svoje glumačke muze - Antonija i kolegicu Penélope Cruz. U domaćim kinima trenutačno igra njegov novi hit ‘Tuga i slava’, koji je prikazan još ljetos u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, gdje je nagradu za najboljega glumca odnio upravo Banderas. On je u tom uratku utjelovio Salvadora Malla, filmskog redatelja koji fizički propada, a spas nalazi u prisjećanju na vlastitu prošlost. U nekim se segmentima i sam 59-godišnji Banderas, priznaje, može poistovjetiti sa svojim likom, osobito zato što je prije dvije i pol godine preživio infarkt. Danas otvoreno govori o tome kako je na njega utjecalo to iskustvo te tko mu je zapravo spasio život.
Story: U filmu ‘Tuga i slava’ igrate muškarca koji boluje od nekoliko fizičkih bolesti. S obzirom na to da ste prije dvije godine i sami preživjeli infarkt, koliko vam je to pomoglo da se uživite u njegovu patnju?
Pedro Almodóvar odmah je primijetio da se nakon preživljenog infarkta u meni nešto promijenilo pa me zamolio da to ne skrivam nego da iskoristim u filmu. Kada vam se tako nešto dogodi, kada je smrt tako blizu, počnete puno promišljati o životu. Na površini ostaju samo stvari koje su zaista važne, shvatite da je smrt jedino sigurno što postoji i da je jedina uistinu savršena. Sve je ostalo relativno.
Story: Vaš je lik u 70-im godinama, nedavno ste također igrali ostarjelog umjetnika Pabla Picassa, odnosno uprizorili njegov život prije smrti... Čini se da je smrt tema o kojoj, hoćete-nećete, puno promišljate?
Svi znamo da ona predstavlja kraj komedije. Kraj kakav nas sve čeka. Znate da morate iskoristiti svaki trenutak i raditi ono što želite. U tom trenutku više nema prostora za igrice, samo za istinu. Sve drugo nestaje, koncentrirate se na stvari koje su vam stvarno važne. Kada kreiraju ulogu, glumci koriste sve što im se dogodilo u životu. Ne sviram trubu, ne pišem knjige, ne slikam, glumac sam. Uvidio sam kako mi ovaj film pruža priliku da stvaram lik na potpuno drukčiji način, nimalo nalik onome kako sam prije radio s drugim likovima. Metaforično, morao sam se ubiti da bih dospio ondje gdje sam želio.
Story: Pretpostavljam da vam je podrška u teškim trenucima bila 39-godišnja djevojka Nicole Kimpel s kojom ste u vezi pet godina? Ona vam je navodno i spasila život?
Nisam živio uredno. Ne pijem, ali pušim, što je vjerojatno jedna od najglupljih stvari koju sam mogao napraviti u životu. Imao sam puno sreće. Noć prije bio sam na jednom eventu s Nicole, došli smo kući, boljela ju je glava, a nismo imali ništa protiv bolova. Izišla je kupiti nešto. Uzela je aspirin, jer je to bilo jedino što je pronašla. Iduće jutro pojavili su mi se simptomi, odmah sam znao o čemu je riječ. Gurnula je aspirin ispod mog jezika i to mi je spasilo život. Ona je diskretna, mirna, jako racionalna osoba, gotovo ništa joj ne smeta. Mislim da se ne bismo tako dobro slagali da smo se upoznali u nekom drugom trenutku mog života. Tada sam bio opijen živahnosti moje bivše supruge Melanie Griffith, jako me privlačio taj njezin svijet.
Story: No i prije nego što ste stigli u Hollywood, bili ste zvijezda u rodnoj Španjolskoj. Jeste li i u jednom trenutku boravka u Los Angelesu osjećali da ste od velike face postali samo malena riba u velikom jezeru?
Hm, ne zbog same glume ili veličine mjesta ili, pak, mitologije koja je vezana uz Hollywood. Imao sam problema s jezikom, osjećao sam se uskraćeno. Otišao bih s prijateljima na večeru, a kada bi oni počeli razgovarati o kompleksnijim temama, bilo mi je teško pratiti ih. Osjećao sam se kao idiot, zapravo kao jako plitka osoba. Takav je bio moj početak. Više ne živim u Hollywoodu, ali to se više i ne može nazvati mjestom. Hollywood je brend, a kada si i sam brend, svejedno je gdje živiš. Uvijek ostaješ holivudski glumac. Bila je to prekrasna, izvanredna avantura u kojoj sam se preselio u drugu zemlju, vidio život na sasvim drukčiji način, oženio se, dobio prekrasnu kćer... Ne bih ništa mijenjao. Ništa od onog što sam radio.
Story: S Melanie ste u braku proveli 20 godina. Što je na kraju presudilo vašem odnosu?
Sve se odvijalo jako brzo, život mi je bio u petoj brzini. Fascinantno je kada sve to gledam s odmakom. Te su godine bile jako lijepe. Iako više nismo u braku, ona je i dalje moja obitelj. Vjerojatno je jedna od mojih najboljih prijateljica, ako ne i najbolji prijatelj kojeg imam. Moja je obitelj još tamo - Dakota (Johnson), Stella i Alexander.
Story: Dakota i Alexander nisu vaša djeca, no odgajali ste ih kao i svoju kćer. Kako je izgledao taj suživot?
Imali smo smiješne nadimke. Melanie me zvala Negrito, a ja nju Rubia. Rubia znači plavuša na španjolskom jeziku, a negrito crni dječak. Ne znam zašto me tako zvala, ali eto taj mi je nadimak dala. Nikada to nikom prije nisam rekao. Dakota me zvala Paponio, kombinacija riječi papa, što na španjolskom znači tata, i mog imena Antonio.
Story: Jeste li ponosni na nju i njezinu karijeru?
Upoznao sam je kada je imala samo pet godina. Pratio sam svaki njezin korak na glumačkom putu. Jako sam ponosan.
Story: Otkako ste se vratili u Europu, više ne snimate holivudske hitove nego uglavnom manje, niskobudžetne filmove. To vas više raduje?
Da. Imao sam infarkt koji me natjerao da shvatim kako novac iz ljudi izvlači ono najgore. Stoga sam novac odlučio kvalitetno potrošiti pa sam kupio kazalište u rodnoj Malagi.