Čajkovski je skladao krasnu glazbu i predivno je kad je čujemo jer odmah asocira na Božić, zajedništvo, veselje. U Rijeci je ‘Orašar’ posljednji put izveden 2016., kada sam plesala glavnu ulogu, i sada smo ga ponovno postavili. To je dječja priča i ulaznice odmah planu jer je bajkovit i ljudi mogu maštati. Privilegij je što prenosimo čaroliju i bajku na publiku - govori nam Marta Kanazir, primabalerina riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, koja je prošlog tjedna oduševila na premijeri ‘Orašara’. Blagdansko vrijeme ne bi bilo potpuno bez tog djela, stoga ne čudi što vlasnica Nagrade hrvatskoga glumišta u ovom razdoblju nema slobodnog vremena.
- U Rijeci je lakše nego kada sam bila u Zagrebu, gdje nisam imala vremena ni za što. Tu najčešće radimo do 16 sati, ali normalno je da određeni projekti iziskuju više probi i više vremena. Kad se priprema ‘Orašar’, nema privatnog života. Sve malo pati... i ljubav, ali to je kod mene malo egzotično. Imam jednu slabu točku - smije se prvakinja i opisuje što traži u partneru.
- Najvažnije je da imaš osobu koja ti je oslonac i uz koju možeš biti svoj. Da ne trebaš paziti na svaki korak, da možete zajedno kuhati, izići, opustiti se pred televizorom. To je oaza mira - govori Marta, koja je još kao djevojčica znala čemu će se posvetiti u životu.
- Ne možeš se baletom odlučiti baviti sa 17, 18 godina jer je to prekasno, moraš se odlučiti kao dijete, a to je teško jer nisi dovoljno zreo i ne znaš što je život, nego ideš za onim što uistinu voliš. S četiri godine počela sam plesuckati ritmiku i balet i uskoro sam mami rekla da to stvarno želim. Tada se u HNK otvorio baletni studio u koji sam krenula, imala sam sedam godina - prisjeća se Riječanka koja je dobila poziv za milansku Scalu, ali put ju je odveo u drugom smjeru.
- Imala sam deset godina i mami je bilo teško pustiti me jer nisam dovoljno dobro znala talijanski jezik, što meni nije bio problem. No slučajno mi je uletjela suradnja s bivšom pedagoginjom koja je u Veneciji imala podružnicu londonske škole Royal Academy of Dance pod pokroviteljstvom Kraljice Elizabete II. Završila sam tu školu i došla u Zagreb, gdje sam ponovno morala upisati srednju baletnu jer se ovdje radi prema Vaganovoj školi. Male su razlike, ali htjeli su da idem ispočetka. Kako sam tada imala 14 godina, to mi je čak bilo u redu. Paralelno sam upisala Hotelijersko-turističku školu da imam još jedan kruh ako zatreba - opisuje Marta koja se nakon završetka srednje vratila u Rijeku.
- Bilo mi je teško otići iz Zagreba jer sam ondje stekla divne prijatelje, ali htjela sam napraviti nešto za sebe i vratiti se u svoj dom, svoj grad, ali i zato što je u Rijeci drukčije radno vrijeme pa sam prije tri godine mogla upisati Visoku poslovnu školu Par - govori umjetnica i odgovara na pitanje znači li to da se ne vidi dugoročno u baletu.
- Sa 40, 50 godina ne vidim se u baletu i trebao bi se promijeniti naš zakon da ne plešemo do 65. To nije dostojanstveno prema plesačima jer osim što smo umjetnici, mi smo i profesionalni sportaši i treniramo minimalno šest sati na dan. Pa bilo bi smiješno da Luki Modriću kažete da mora igrati nogomet do 65. godine. Tijelo se troši bavljenjem profesionalnim sportom, pa tako i baletom. Bilo bi dostojanstveno da plesači idu u zasluženu mirovinu sa 40 godina, jer naše tijelo nakon nekog vremena jednostavno više ne može. Potrgano je i to je normalno uz sve treninge i repertoar - opisuje Marta koja je svjesna da je balet umjetnost s ‘rokom trajanja’.
- Okrutno je, ali to znamo čim uđemo u ovu profesiju. Sa 13 godina nisi svjestan koliko ćeš trajati i do 35. ti se čini cijela vječnosti. No godine prolaze i zato sam htjela upisati fakultet. Imam kolegice koje sa 40 i nešto godina plešu u ansamblu i svaka im čast, ali ne vidim sebe kako plešem s četrdeset - govori vrhunska balerina koja ne voli neke od stereotipova koji se vežu za njezin posao.
- Ljudi misle da balerine trebaju izgledati kao manekenke, a to je pogrešno. Manekenke su predivne, ali one nemaju mišiće, a mi imamo i listove, pločice, kvadricepse, gluteus... Za neoklasične balete, poput ‘Sna ivanjske noći’, imala sam privatnog trenera koji je sa mnom radio na stabilizacijskim mišićima. No kada plešete klasični balet i znate da ste u bijelim hulahupkama, onda svi malo pripazimo. Ali nikako se ne smijemo izgladnjivati jer tada tijelo gubi snagu i ne može se iznijeti predstava. Nisam za ona staromodna izgladnjivanja, to je zaostalo razmišljanje. Volim vitko, fit i zdravo tijelo - govori baletna prvakinja koja ne krije da obožava pratiti modu, ali i novitete u estetskoj kirurgiji.
- Divno je što danas bilo tko može popraviti ono s čime nije zadovoljan, bilo da su to nos, uši, grudi, usta. Naravno da nisam ista sa 19 i sada sa 28, to je normalno i korigirala sam nos, a koristim i hijaluron - opisuje nagrađivana umjetnica koja je i ove godine bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta, i to već treći put, a prestižno priznanje osvojila je 2017. za ulogu u ‘Snu ivanjske noći’.
- To mi je jedna od najdražih uloga jer ju je koreograf Leon Mujić kreirao za mene. Bio mi je to jedan od većih izazova. Luksuz je i rijetkost da koreograf radi samo za tebe, jer danas je vrijeme novac, a to se osjeti i u našoj profesiji - govori Marta koja je posvećena poslu, ali planova joj ne nedostaje.
- Uživam u karijeri i zahvalan sam na svim trenucima i svim koreografima s kojima sam radila, ali veselim se jednog dana imati muža, dječicu i posvetiti se toj etapi života. No ima vremena - veselo zaključuje.