Prošlog tjedna zagrebačku premijeru imala je predstava Kazališta Ulysses ‘Tko se boji Virginije Woolf’ u kojoj je Nicka utjelovio beogradski glumac Milan Marić. Kako se razlikuje gluma pod vedrim nebom i u kazalištu te što mu je zajedničko s likom, otkriva u intervjuu.
Story: Zagrebačkoj publici predstavili ste ‘Tko se boji Virginije Woolf’. Kako ste zadovoljni reakcijama publike?
Igrao sam i prije pred zagrebačkom publikom i dobro poznajem njezin kazališni senzibilitet, pa me nije iznenadilo toplo prihvaćanje Virginije. Predstava izravno propitkuje društvene konvencije i raskrinkava laž u međuljudskim odnosima, a melodramski elementi oslobađaju snažne emocije, što ljudi iznimno vole. Dobio sam puno pozitivnih komentara od brojnih ovdašnjih prijatelja iz svijeta umjetnosti, ali i gledatelja.
Story: Kako se razlikuje igranje predstave u kazalištu i na Brijunima na otvorenoj pozornici?
Brijuni su jedinstveni, jer se publika i izvođači doslovce izmjeste iz realnosti na tih nekoliko sati. Igra se ljeti, na otvorenom, pred publikom koja vam se posvećuje bez zadrške. S druge strane, kazalište pruža komfor koji glumcu olakšava da se koncentrira na vlastitu izvedbu, bez brige o vremenskim prilikama i ostalim specifičnostima otvorene scene.
Story: Kako ste se pripremali za ulogu?
Za tu je ulogu bilo potrebno osloboditi područje u kojem ambicija iz zdrave pozicije motora pokretača postaje mlin koji počinje mljeti vas i sve oko vas. Vjerujem da je naša interpretacija ove antologijske drame svježa i originalna i da zato publika reagira tako pozitivno.
Story: U jednom intervjuu rekli ste: “U svakoj ulozi, pa i ako igram najcrnjeg čovjeka, pokušavam pronaći nešto s čim se mogu identificirati da bi bilo živo i moje”. Što ste pronašli u Nicku? Kako se s njime identificirate?
Jedino s čime se mogu identificirati jest Nickova potreba da se razvija i da na poslovnom planu bude što ostvareniji. Nažalost, kod Nicka ta potreba za ostvarenošću prelazi u opsesiju, u kojoj ne postoje pravila, i igru u kojoj cilj ne bira sredstva, što je meni kao glumcu bilo vrlo izazovno. Osim toga, Nick ima tajne, boli i neostvarenosti koje ga čine ranjivim. To su dijelovi njegove ličnosti koje je bilo važno prikazati.
Story: Kako vam je bilo raditi s Lenkom Udovički i Radom Šerbedžijom?
Suradnja s Lenkom i Radom umjetnička je poslastica. Njihov poziv da im se pridružim u stvaranju te predstave doživio sam kao veliku čast. Lenka je pažljiva redateljica, koja dobro poznaje i poštuje glumce i zato je raditi s njom iznimno ugodno. Dijeliti, pak, scenu s Radom, koji u predstavi briljira, nezaboravan je doživljaj, glumački masterclass i bogata razmjena energija. Zbog svega toga veselim se svakom novom izvođenju.
Story: Na čemu još trenutačno radite? Koji vas projekti čekaju?
Trenutačno snimam drugu sezonu televizijske serije ‘Državni službenik’ i igram svoj kazališni repertoar. S predstavom ‘Lorenzaccio’ svog matičnog Jugoslovenskog dramskog kazališta gostovao sam u ZKM-u. Nadam se da se i zagrebačkoj publici svidjela ta predstava.