Oprosti što malo kasnim... Gužva je u gradu, a stao sam i kupiti kavu, baš mi je trebala - rekao nam je na ulazu u hotel 47-godišnji filmski, televizijski i kazališni glumac i voditelj Tarik Filipović. Odlično raspoložen, tijekom snimanja zabavljao nas je prepričavajući anegdote iz živopisnog kazališnog života, kao i zanimljivosti sa snimanja kviza ‘Tko želi biti milijunaš’, koji je kod nas prije više od petnaest godina bio jedna od najgledanijih emisija, što je Tarika vinulo u zvjezdane visine. 'Jedino što bih si zamjerio jest da ne budem čovjek. Ostalo manje-više. Na kraju pamtiš kad ti se dijete rodilo, dobre tulume, puno smijeha, uloge dođu, prođu, ljudi zapamte jednu ili dvije. Slava je nepotrebna mistifikacija', tvrdi umjetnik.
U povodu našeg zlatnog novogodišnjeg izdanja rekao nam je kako je sretan kao malo dijete što opet vodi omiljenog ‘Milijunaša’, a otkrio nam je i nove kazališne izazove. Dotaknuo se i nekih manje lijepih situacija, ali i svojih najdražih tema - lijepe supruge Lejle i sinova Dine i Armana.
Story: Nakon gotovo deset godina opet ste u vrućem stolcu voditelja ‘Tko želi biti milijunaš?’, jednog od najpopularnijih svjetskih TV kvizova. Iako ste u međuvremenu vodili uspješnu ‘Potjeru’, koliko vam je zapravo nedostajao ‘Milijunaš’? U čemu je njegova čarolija?
‘Milijunaševu’ čarolija teško je objasniti, ne postoji samo kod nas nego svagdje u svijetu. Pojavio se u pravo vrijeme, s pravom pričom, a zapravo je vrlo jednostavna, od studija do koncepta i pravila. Očito je ta čarolija putovanja do milijuna prepoznata svuda u svijetu, što je na genijalan način prikazano i u filmu ‘Milijunaš s ulice’. Zanimljivo je da su vlasnici licencije prije deset godina Indijce, Nijemce i Hrvate proglasili vlasnicima najboljih verzija ‘Milijunaša’. Trebala se održati i dodjela nagrada u Cannesu te druženje voditelja kviza iz cijelog svijeta, ali zbog nekih razloga to se nije dogodilo. No to je sjajno priznanje.
Story: Nedavno ste rekli da ste se s ‘Milijunašem’ vratili ondje gdje pripadate. Na što ste zapravo mislili?
‘Milijunaš’ je ljubav koja mi se dogodila potpuno očekivao. Nisam ni maštao ni planirao televizijsku karijeru, a kad mi se dogodila, mislio sam da će trajati kratko, ali traje već 17 godina. ‘Milijunaš’ se vratio, a kao da nikad nije ni otišao. Teško mi je bilo ostaviti ‘Potjeru’, ali ne bi mi bilo svejedno gledati nekoga drugog u ‘Milijunašu’. Kad čujem uvodnu špicu, imam osjećaj da je pisana samo za mene. Uživam kao malo dijete u igraonici, a nadam se da se to i vidi. O kvizu ‘Potjera’ mogu reći da je u odličnim rukama prijatelja Joška Lokasa te i dalje drži gledanost. Mislim da su lovci najvažniji jer oni određuju potjeru. Tek kad ih upoznaš, shvatiš da ne bi želio s njima u ring. I dok ja imam mozak za pamćenje tekstova, oni imaju za podatke. Zanimljivo je da mi je lovkinja iz ‘Potjere’ Morana Zibar napisala divnu oproštajnu pjesmu: ‘Vraća se Tarik, vraća se na prapočelo, duša žudi u raskoraku tijela...’ U smislu duša je otišla u ‘Milijunaš’, a nogama sam u oba kviza. No da vodim oba kviza, prelazilo bih granicu dobrog ukusa.
Story: Svojedobno je emisija rušila sve rekorde gledanosti. Kakva je situacija danas s obzirom na drukčije trendove u kojima publika sve više traži internetske sadržaje?
Postoji trend pada gledanja televizijskog programa, ali unatoč tome, imamo odličnu gledanost. Mnogi čak traže da ‘Milijunaš’ emitiramo četvrtkom i nedjeljom. Gleda se i putem interneta na zahtjev. Publici su zanimljivi naši kvizovi, a trudimo se da tako i ostane. Zgodno je napomenuti da je emisija s Mirom Bićanić, prvom milijunašicom, bila jedna od najgledanijih u povijesti HRT-a.
Story: U posvemašnjoj erupciji talent showa, zvijezda Instagrama, površnosti, youtubera, često bez konkretnog sadržaja i kvalitete, popularnost kvizova ne opada, naprotiv?
Zbog dostupne tehnologije smanjuje se i posjet kinima, manje se kupuju novine, sve se više čitaju portali, ali znam da nikad neću prestati čitati knjige. Veseli me što kazališta opstaju, a i sajmovi knjiga su nam posjećeni. Srećom, kod nas je u porastu trend kvizova i pub edukacije, što je fantastično. Ima ozbiljan broj ljudi koji se time bave i zabavljaju, uče. Vidim po svojoj djeci tko je njima fora - čovjek koji skoči s prvog kata u kantu za smeće. Danas je sustav vrijednosti pao. Što kaže moj Ćiro iz predstave: “U moje vrijeme bilo je ili sport ili muzika, inače nema te nigdje”. Zbog novih tehnologija postoje ljudi koji uživaju zvjezdani status apsolutno bez pokrića. Ali tako je kako je. Citirat ću Stinga: ‘Prilagodi se i preživi’. Borit ćemo se kvalitetom, teatarskom i televizijskom.
Story: Znanje i obrazovanje nikad neće izići iz mode?
Nadam se da neće. Ne bi trebalo. Još samo da naši obrazovani ljudi ostanu u Hrvatskoj, srce će mi biti na mjestu.
Story: Iznenadite li se i vi katkad težinom pitanja u ‘Milijunašu’?
Čak ne time koliko ekspanziji dobro potkovanih igrača. Prije nešto manje od deset godina, kad smo prestali snimati kviz ‘Milijunaš’, imao si krug ljudi koji si na neki način potrošio. Danas, s obzirom na spomenute dobre igrače, često je i sastavljačima pitanja teško odrediti razinu jer je sve više ljudi koji mnogo toga znaju. A Hrvatska je oduvijek bila kvizaška zemlja, počevši od ‘Kviskoteke’ Laze Goluže, a tu je i ‘Potjera’ koja je, prema mojemu mišljenju, dramaturški najsjajnija, pa kvizovi Joška Lokasa. Lazu Golužu i Maju Jurković smatram mamom i tatom kvizova kod nas, a Igor i Andrea Grković bračni su par koji danas pazi na ‘Milijunaša’ i ‘Potjeru’. Pravo su blago HRT-a. Tu je i moj Joško Lokas, koji mi je svojedobno nudio da s njim vodim ‘Upitnik’, na što sam mu pošteno rekao: ‘Gle, Joško, možda mogu biti bolji od tebe, ali bit će onih koji će reći da ne znam ući kao Joško, onako baciti olovku’. Referiram se na to da mu sigurno nije bilo lako ući u moje cipele u ‘Potjeri’, ali odlično je to odradio, hrabro i gospodski.
Story: Mislite li da bi se u ovoj sezoni mogao dogoditi još jedan milijunaš?
Snimajući emisije uvijek priželjkujem i mislim da će netko uspjeti. Mora se poklopiti malo sreće, puno znanja, odluke da se ide do kraja. Većina ih ide dok im nešto u mozgu ne kaže dosta - pokrili su minus na računu, imaju za skijanje, ratu za kredit... Nažalost, to je tako. Da su ljudi u boljoj financijskoj situaciji, mislim da bi više riskirali. Doći će još jedan Krešo Lilić. Sjećate li ga se? Odgovarao je na milijunsko pitanje, a pojma nije imao što je odgovor. Pitanje je bilo koje je latinsko ime za ribu moruna? Ponuda je bila muio-muio, haso-haso, huso-huso, suljo-suljo. Nije imao džoker i odlučio je gađati. Mogao je odustati i uzeti pola milijuna kuna. Nevjerojatno je što mu je u pratnji bio prijatelj koji je studirao oceanografiju i znao odgovor. Lupio je pogrešan odgovor, a pravi je bio huso-huso. Nadam se da će se takvi opet pojaviti. Pamti ga i danas.
Story: Nerijetko suptilno pomažete nekim natjecateljima. Radite li to intuitivno, jer očito vam bude žao kad netko napusti emisiju, a prije toga je pokazao solidno znanje?
Neke ljude više uočite zbog energije, osobnosti. No zadano mi je da u prvih pet pitanja mogu direktno ili indirektno pomoći, a poslije ih eventualno smijem vratiti na kolosijek, razgovarati o pitanju, usmjeriti natjecatelja da shvati bit pitanja. To je više mala navigacija. Znam da su općenito zahvalni prijemom, toplinom i profesionalnošću.
Story: Biste li se natjecali u ‘Milijunašu’ kada biste imali priliku?
Da nisam to što jesam, sigurno bih.
Story: Biste li riskirali kao Krešo Lilić?
Mislim da bih. Imam to u krvi.
Story: Spomenuli ste i da vam se dogodio još jedan povratak, nakratko su se dogodile ‘Bitange i princeze?’
Napravili smo predstavu u povodu deset godina preranog kraja serije i 15 godina od početka snimanja. Održana je u Ludoj kući i bila je luda kuća. Takav red za ulaznice nisam vidio od Balaševića i predstave ‘Spika na spiku’. Bilo je divno i emotivno. Na HRT-u postoji interes pa se nadam da će se snimiti još jedna sezona, pogotovo zbog fanova kojih ima u cijeloj regiji.
Story: Spremate li nešto novo u kazalištu?
Napisao sam tekst s Ivicom Ivaniševićem koji će biti bomba. Čekamo da završe predsjednički izbori. Nadam se ćemo napraviti bum jer je riječ o odličnoj satiri. S Ivanom Leom Lemom i u produkciji Tomislava Kašljevića radimo monodramu za koju vjerujem da će na stazama ‘Ćire’ obići cijeli svijet. Govori o psihologu seksologu kojem dolaze bračni parovi sa svojim problemima. Želimo napraviti nešto na visokoj razini s duhovitošću koja je na petu loptu, a ne na prvu i drugu. Konačno ću završiti i scenarij za film i predati ga HAVC-u.
Story: Znamo da i dalje igra vaša uspješna monodrama ‘Ćiro’ inspirirana neponovljivim Miroslavom Ćirom Blaževićem. Sjećate li se što je rekao nakon premijere?
Ćiro gledao je četiri izvedbe - dvije u Zagrebu te u Travniku i Zenici. Htio je da to ispadne s još ružičastijim naočalama, a ja sam ga baš takvim napravio. Ako je i imao poneku dvojbu, razoružali su ga prijatelji, djeca i supruga. Prije dva tjedna opet je došao gledati sa svojom ekipom, što nije lako kad ti protagonist sjedi u prvom redu. U jednom trenutku glumeći Ćiru rekao sam da sam u mirovini aktivan u svakom pogledu, misleći pritom i na muškost, na što je on iz publike viknuo: ‘Lažeš!’ Nastao je opći delirij. Naposljetku mi je rekao: ‘Hvala ti, sine, što si me za života učinio besmrtnim’.
Story: Vaš je ‘Ćiro’ postao svjetski putnik, komad je igrao od Stockholma, Kopenhagena, Göteborga, Dubaija, Melbournea do Sydneyja, a nedavno i u Kanadi. Kakve su bile reakcije? Zapravo, gdje je ‘Ćiro’ najviše nasmijavao?
Još nas čekaju New York, Chicago, Prag, München... Svagdje su bile odlične reakcije, u Hrvatskoj i BiH, što je očekivano zbog poznavanja njegova života, kao i u regiji, primjerice, Beogradu, Podgorici i Skoplju. Uživaju i ljudi koji ne znaju njegovu životnu priču. Moram priznati da teško slušam te priče iz dijaspore, uspješne i neuspješne. Maštam o tome da se ljudi vrate kući. Ima i onih kojima je super i ne misle na rodnu grudu. Općenito je naše ljude teško privući na predstavu, ali drago mi je kad oduševimo njih 300 - 400. Sigurni smo da će ih se još više vratiti pogledati neku novu.
Story: Što kažu vaši dečki, sinovi Arman i Dino, gdje vas više volite gledati, na televiziji ili u kazalištu?
Njima je to nekako postalo normalno. Doduše, Armana malo više zanima kazalište. ‘Ćiru’ je gledao pet puta, išao je sa mnom i na gostovanja. Nekako je više njihovim prijateljima zanimljivo to što radim. Klasika.
Story: Kakvi su karakterno, što ih zanima?
Dino ima 16, Arman 11 godina. Dobri su dečki. Dinu više zanimaju košarka, društvo i izlasci, a Armana nogomet. Nikad im ništa ne namećemo, neka biraju sami. Arman je fizički nalik meni, ima jednak način ophođenja, voli se zezati. Dino je malo zatvoreniji, ali profesorica u školi kaže da je najduhovitiji, sve nasmijava. Tako nam je i kod kuće. Meni je zezancija način života, stalno se smijemo. Ljepše mi je tako živjeti.
Story: Velik ste zaljubljenik u nogomet, nedavno ste moderirali zagrebačku promociju biografije Luke Modrića. Još se priča o prošlogodišnjem SP-u u Rusiji. Kako ste to proživjeli?
Nemirno i nedostojanstveno. Kao i svi. To je san iz kojeg smo se probudili, iako još traje i trajat će. Uvjeren sam da na Europskom prvenstvu opet možemo napraviti čudo. Bila mi je čast voditi Modrićevu promociju jer je on za mene čudo. Normalan, ponizan, zahvalan dečko svjestan sebe i svojih kvaliteta. Nenametljiv. Nema većeg bogatstva od pogleda njegove ponosne majke. Sve ostalo, poput slave, samo je popratno.
Story: Kažu da ni vama slava nikad nije lupila u glavu?
S te sam strane stvarno stabilan čovjek. Privatno se ne opterećujem kako sam se odjenuo, najnormalnije ću ući u najveću birtijetinu i popiti tri piva, urlati na stadionu ili otići na kraljevski dvor. Jedino što bih si zamjerio jest da ne budem čovjek. Ostalo manje-više. Na kraju pamtiš kad ti se dijete rodilo, dobre tulume, puno smijeha, uloge dođu, prođu, ljudi zapamte jednu ili dvije. Slava je nepotrebna mistifikacija. Naravno da ti godi kad netko pamti tvoj glumački i televizijski rad, ali na kraju sve to i radimo zbog tih istih ljudi. Sve ostalo je moj mikro svijet koji je sve manji jer, nažalost, ljudi su takvi kakvi jesu.
Story: Uvijek ste čuvali hladnu glavu, no sigurno vam nije bilo svejedno kad ste se u medijima našli zbog spremačice koja je pokrala vašu obitelj, da bi nedavno bila osuđena na uvjetnu kaznu, a njezin iskaz proglašen lažnim.
Žena nas je opljačkala, priznala, supruga i ja joj sve oprostimo i damo joj godinu dana da pokuša vratiti zlatninu iz zalagaonica. Zatim smisli drugu priču. Apsurdan je iskaz da sam joj 11. ožujka na svoj rođendan, nakon što sam izišao iz bolnice zbog operacije noge, prišao s leđa i radio ‘neke čudne pokrete’, a tada sam bio na štakama i nisam se mogao kretati bez pomoći. Jezivo je kada si doveden u situaciju da moraš ići na sud na temelju nečije izmišljotine. Gledam je u sudnici i pitam kako je nije sram? Ona mi odgovara: ‘Znamo da si glumac’. Otac mi je govorio: ‘Tko hoće slagati, hoće i ukrasti, tko hoće ukrasti, hoće napraviti i neke gore stvari’. Ta je žena očito bila spremna na sve. Nažalost, dobila je uvjetnu kaznu jer je nitko prije mene nije prijavio, a javilo se 20 obitelji koje je pokrala. Nekima je vratila ukradeno, a neki ne mogu dokazati da je to bila ona. Nama je priznala... Svi naiđemo na minu u životu, ali mislim da ni Lejla ni ja nismo zaslužili da se ovakvo što lijepi na nas. Najviše mi je žao što nam je ukrala uspomene, dukatić koji sam dobio na rođenju, sve što su dobila moja djeca i supruga za vjenčanje od mojih roditelja. Da nam je i dala taj novac, to se ne može mjeriti s tim uspomenama. Pitaju ljudi zašto nemam sef? Pa tko razmišlja o tome. Pogotovo što je prve tri godine gospođa bila korektna. To je bio šok! Iako su mi se događale slične situacije s nekim prijateljima koje sam izgubio ili zbog sitnog novca ili nekih gluposti, uvijek sudim prema sebi i gledam malo naivno na život. Takav sam po prirodi, draže mi je tako. Osim toga, primijetio sam da je malo medija prenijelo da je gospođa osuđena. I da je sud cijeli njezin iskaz proglasio lažnim.
Story: Idemo o ljepšim temama. Supruga i vi na Silvestrovo proslavit ćete 12. godišnjicu braka. Činili li vam kao da je bilo jučer?
Najljepše je to što imam osjećaj kao da smo tek počeli našu priču. Četrnaest smo godina zajedno, proletjelo je. Znači da nam je lijepo. Neka proleti još sto.
Story: Kako biste definirali ljubav?
Ljubav još nitko nije uspio definirati, a ja ću ukrasti stih Dine Dvornika: ‘Ljubav se zove imenom tvojim’... Pa ću reći - Lejla.
Story: Imate li svoj recept uspješnog braka?
Nismo se bavili recepturom uspješnog braka, ali uvijek kažem - ljubav mijenja oblike i strasti. Poštovanje, razumijevanje, nešto dubinsko veže ljude, a tu je i kompromis bez kojeg nema ništa.
Story: Kako Lejla i vi odgajate dečke? Što smatrate da im je najvažnije usaditi?
Ne odgajamo djecu po nekoj recepturi, sve radiš iz srca i duše. Ništa posebno ne planiraš. Naravno, najvažnije je da budu dobri ljudi, zdravi i sretni. Da poštuju sve na ovom svijetu, da znaju da je svijet šarena lopta na kojoj se stvarno može uživati, ali da, nažalost, praksa pokazuju nešto drugo. Trudimo im se pokazati da ako oni budu prema drugima pravi, to će im se, nadam se, i vratiti. Osluškujemo njihove želje i afinitete, ništa im ne namećemo jer to nama nisu radili ni naši roditelji. Neka nam budu sretni i zdravi, naći će oni već svoj put.
Ljubav još nitko nije uspio definirati, a ja ću ukrasti stih Dine Dvornika: ‘Ljubav se zove imenom tvojim’... Pa ću reći - Lejla.
Story: Kako ste mi jednom rekli, kada vas je Lejla prvi put potapšala po ramenu, ništa više nije bilo isto, znali ste da je ona ta. Na čemu joj danas najviše zahvaljujete?
Otkad me je Lejla potapšala po ramenu u jednom našem sudbonosnom kafiću, ništa nije isto. Oplemenili smo život jedno drugom, na neki način ga i ubrzali, a te tanke niti koje nas vežu postale su jako čvrste. Kao što je rekao jedan moj prijatelj: “Imam osjećaj da su nam se duše prepoznale puno prije nego što su se srela ova tijela”. Nadam se da će se naše duše uvijek držati za ruku.