Bila sam malo nervozna zbog iznimno jake konkurencije. Proteklih desetak godina količina i kvaliteta treninga onih najboljih podignuta je na razinu vrhunskih čujućih skijaša pa su tako gluhe skijašice Ruskinja Jakovišina i Čehinja Kmochova čak nastupale u Svjetskom skijaškom kup i Europskom ski kupu. Svaka je utrka bila priča za sebe, ništa nije bilo jednostavno. U spustu sam osvojila treće mjesto sa samo četiri stotinke boljim vremenom u odnosu na Grigarovu. Teško je reći što je prevagnulo, dobar zavoj, taktika na nekom dijelu staze, priprema skija ili možda dobar doručak. U superveleslalomu bila je druga priča i čim sam stala na start, znala sam da je to staza za mene, ali trebalo je bez greške sve odraditi do cilja. Svi su u timu dali sve od sebe u svom dijelu posla: tata i Natko trenerski, serviserski i savjetnički, a Marko fizioterapeutski. Rezultat toga su dvije olimpijske medalje koje idu u Hrvatsku - ponosno opisuje Rea Hraski, jedna od najboljih skijašica svijeta netom nakon povrataka iz Italije sa Zimskih olimpijskih igara za gluhe, gdje je ponovno pokazala iznimne vještine i talent te osvojila dvije bronce.
- Od početka sezone vjerovala sam u sebe. Odradila sam puno teških treninga u Švicarskoj i Austriji te se nadala medalji u barem jednoj brzoj disciplini. Nakon što se sve sleglo, neopisivo sam sretna. Prođu me trnci kad pomislim koliko hrvatskih sportaša ima tri olimpijske medalje - govori vrhunska sportašica koja je prvu olimpijsku broncu osvojila 2007., a ima i šest medalja sa svjetskih te devet s europskih prvenstava. Otkrila nam je i kako je proslavila posljednji uspjeh.
- Nakon što sam otvorila vrata stana, dočekalo me prekrasno iznenađenje. Moj dečko Filip, cijela moja i njegova obitelj dočekali su me s balonima, darovima, tortom i šampanjcem pa smo, za početak, slavili u obiteljskom okruženju. Dugo nismo bili kod kuće i zaželjeli smo se jedni drugih - govori Rea koja si sada može priuštiti odmor, ali vrlo kratak.
- Planiram se dobro odmoriti i blagdane provesti s obitelji i dečkom, a onda ćemo vidjeti što dalje. ZOI za gluhe održan je iznimno rano, u prosincu, pa smo cijeli program priprema i natjecanja odradili dva mjeseca ranije. Nakon dva tjedna odmora u srpnju, nisam se zaustavila sve do jučer. Sada ću uzeti dva tjedna godišnjeg koji nisam iskoristila tijekom ljeta. Do kraja sezone ostalo je još 12 Europa Cup utrka za gluhe u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj, ali o tome ćemo nakon blagdana. Naravno, neću se samo odmarati jer moram učiti za nekoliko preostalih ispita na KIF-u i početi pripremati diplomski rad. U idućoj godini želim riješiti preostale ispite i završiti fakultet. Moram misliti i na život poslije skijanja - govori studentica zagrebačkog Kineziološkog fakulteta koja otkriva kako sve stiže.
- Apsolventica sam pa je lakše jer mi je ostalo samo nekoliko ispita, a kao vrhunska sportašica smjela sam tijekom studija izostati sa 70% nastave pa nije bilo problema. Kad sam u Zagrebu, nastojim biti što više na fakultetu. Najteže je tijekom jeseni i zime jer sam tada na pripremama i natjecanjima. Od proljeća je malo lakše jer završavaju utrke i pripreme pa sam bila po mjesec dana u Zagrebu i položila dobar dio ispita. Svih godina studija bilo je puno učenja ljeti i polaganja ispita početkom jeseni - opisuje 27- godišnjakinja koja je kao djevojčica prvi put stala na skije.
- Ne sjećam se tog trenutka, ali tata kaže da me na Sljemenu stavio na skije s tri, četiri godine i da mi nije baš išlo. Bilo je hladno, pancerice su bile teške i kaže da mi se nije svidjelo. Ali kada sam sa šest godina ponovno stala na skije, bilo je kao da sam oduvijek na njima - govori Rea koja je igrala košarku, tenis, bavila se gimnastikom, ali skijanje ju je osvojilo.
- Kada sam imala sedam godina, išla sam s tatom u malo talijansko skijalište Sappad i zaljubila se u snijeg, tišinu planinskih vrhova i skijanje, u prirodu - govori Rea kojoj je trener otac Željko Hraski.
- Kada tata zbog posla nije mogao ići, bila sam na treninzima s drugim trenerima i klubovima i zaista mi je bilo teško zbog komunikacije. Na stazi je osnovno da svaki skijaš prije starta svake vožnje dobije upute o korekciji tehnike i taktike, a meni je to bilo iznimno teško ili nemoguće pratiti jer čitam s usana, a treneri su uglavnom stajali na sredini staze i upute davali motorolom, što ja ne čujem. Bilo mi je teško i komunicirati s ostalim skijašima u hotelu ili apartmanu pa sam imala osjećaj da ni s kim nisam komunicirala sedam dana. Malo je to komplicirano objasniti, gluhe će osobe znati o čemu govorim. Zato mi je lako surađivati s tatom jer me najbolje poznaje i cijelo je vrijeme sa mnom. Velik dio života dao je meni i za to sam mu neizmjerno zahvalna - kaže skijašica pa ne čudi tko joj je uvijek najveća podrška.
- Tata, cijela obitelj, dečko i prijatelji - govori Rea koja je 2013. bila nominirana za International Committee of Sports for the Deaf (ICSD) nagradu za najbolju sportašicu godine. Otkriva i neke od najvećih problema u karijeri.
- Ozljede. Imala sam dvije operacije koljena te, kao i mnogi drugi skijaši, dosta problema s leđima. Tek sam četiri do šest mjeseci nakon svake operacije smjela stati na skije, a tada moraš početi od početka - voziti ‘na slobodno’, raditi metodičke vježbe, pa pažljivo na stazu… No barem sam se dva puta vozila helikopterom. Istina, onim hitne medicinske pomoći, ali i to je vožnja - smije se i otkriva kako provodi ono malo slobodnog vremena što ga ima:
- S dečkom, obitelji i prijateljima jer nikad dovoljno vremena da se nadoknadi sve ono što je propušteno dok sam na pripremama i utrkama.