Ovdje su ljudi predivni i jako volim Hrvate, premda mi se na početku bilo teško naviknuti na mentalitet. Svi kažu da smo isti, ali nismo. Rusi nisu normalni kad je riječ o brzini i sve se mora obaviti istog trena. Morala sam se usporiti i sad se sama sebi puno više sviđam nego prije deset godina. Bila sam nervozna, maltretirala sam ljude oko sebe nizašto, a sad znam da se ništa neće dogoditi ako uzmeš malo vremena za sebe. Tek se sad osjećam kao kod kuće - govori diplomirana novinarka Maria Grigoryan Vučković koju je domaća javnost upoznala u HTV-ovoj emisiji ‘Klub 7’.
- Prije godinu i pol dobila sam priliku raditi na HTV-u i život mi se potpuno promijenio. Počela sam još bolje shvaćati Hrvate. Kad snimaš prilog, s nekim provedeš četiri-pet sati i vidiš koliko se ljudi trude. Prije sam mislila da Hrvati samo ispijaju kave, ali to nije istina - govori 30-godišnjakinja kojoj, zahvaljujući podrijetlu, ponekad dodjeljuju ‘opasnije’ zadatke.
- U redakciji nitko nije očekivao da ću skočiti padobranom, nisam ni ja, ali instruktor Angelo Vuletić rekao je da sam novinarka i Ruskinja i da se ne smijem ničega bojati. Skočila sam i onesvijestila se u zraku te deset minuta dolazila k sebi - otkriva Maria i dodaje s kim najviše snima.
- Često priloge radim sa snimateljem Josipom Posavcem i suprug je poludio, ali ne od ljubomore nego zato što me Josip naučio psovati - smije se, a promatrajući kolege, prijatelje i njihove odnose uočila je različitosti u odnosu na Rusiju.
- Hrvatski muškarci su izvrsni i kad prijateljice vide moga supruga koji se bavi djetetom i kuha, oduševljene su jer su u Rusiji poslovi podijeljeni i muškarci ne žele raditi ‘ženske poslove’. Radije će zarađivati i neće pomoći u drugim obavezama. Zato se i moja najbolja prijateljica udala za Hrvata, a mama Irina je također oduševljena i počela je učiti hrvatski jezik - opisuje novinarka koju je upravo jedan muškarac, odnosno ljubav dovela u Lijepu Našu.
Na moskovskom fakultetu novinarstva sprijateljila se s djevojkom koja ju je na kraju akademske godine pozvala u Zagreb, a tada 17-godišnja Maria nije slutila da će to biti sudbonosan put.
- Kad sam došla u Zagreb, prijateljica Sonja Sekulić napravila je tulum i pozvala prijatelje, među kojima je bio i moj budući suprug Ivan Vučković. Ja sam nosila naočale, suknju do koljena i bila sam prava štreberica, a on je imao dugu kosu, vozio motocikl i skejtao pa sam se baš iznenadila kad je obratio pažnju na mene. A onda su počeli problemi jer je moj tata bio Armenac i nije mu se svidjelo što imam dečka stranca - prisjeća se novinarka čiji je dečko prvi put posjetio njezin dom četiri mjeseca nakon što su se upoznali.
- Rusi slave Novu godinu kao što se ovdje slavi Božić i sve je izgledalo kao u filmu ‘Dozvola za brak’, a moj tata Sergej ponašao se kao Robert De Niro. Nije htio sjediti s nama za stolom nego je sjedio na kauču, pušio i sat vremena gledao mog dečka u potpunoj tišini. Moj je Ivek pokušavao jesti juhu, ali nije mogao jer je osjetio taj pogled. Tata je u jednom trenutku ustao, došao do njega, stavio svoju veliku ruku na njegovo rame i rekao: “Hvala vam, Hrvati, što ste nas pustili na prvenstvo.” Hrvati su pobijedili Engleze i zato su Rusi prošli na Europsko nogometno prvenstvo 2008. godine. Eto, nogomet mi je spasio život - veselo opisuje Ruskinja koja danas izvrsno govori hrvatski, no u prvim godinama veze komunicirali su drugim jezikom.
- Tata je bio snimatelj za Prvi ruski kanal i kad sam bila dijete, preselili smo se u Meksiko, gdje smo bili deset godina i ondje sam naučila španjolski. Nakon toga vratili smo se u Moskvu, gdje se engleski baš ne govori. Kad sam upoznala Iveka, dopisivali smo se na engleskom. On mi pošalje mail pa ga sat vremena uz rječnik prevodim, a potom sat vremena pišem odgovor i onda mi njegov mail dođe za pet minuta. Zahvaljujući njemu naučila sam i engleski i hrvatski. Njegova je obitelj od prvog dana sa mnom govorila samo hrvatski pa mi sada na HTV-u kažu da ne čuju toliko ruski naglasak koliko purgerski. Kada snimam priloge za Rusiju, kažu da im zvučim kao stranac - objašnjava Maria i priznaje da nije uvijek bilo lako održavati vezu na daljinu.
- Potrošili smo abnormalno puno novca na poruke i pozive. Oboje smo pripremali teme o čemu ćemo razgovarati jer smo imali ograničeno vrijeme. Ali to nam je pomoglo i 13 godina smo zajedno, jako smo sretni te nikad nismo imali ozbiljnih problema jer smo četiri godine čekali da budemo zajedno. A ja sam radila lude stvari kako bih mogla doći u Hrvatsku. U Moskvi su ispiti na fakultetu kad je kod vas Božić, a htjela sam biti tu. Godinama ranije imala sam tumor štitnjače i morala sam uzeti radioaktivni jod, ali ostao mi je papirić na kojem piše da ga moram dobiti. Nisu napisali datum pa kad sam imala ispit iz Međunarodnog prava, rekla sam profesoru da ću zračiti i da ga moram ranije polagati. Rekao je da nema šanse jer je isti ispit za cijelu grupu pa bih mogla svima reći pitanja, ali kad sam izlazila, pitao me hoću li jako zračiti, na što sam potvrdno odgovorila te mi je dao da ispit polažem sljedeći dan. To je bio prvi Božić kad sam s obitelji došla u Zagreb - veselo opisuje Maria koja je sa suprugom razmišljala o tome da žive u Moskvi, ali odlučili su se za Zagreb.
- Moji prijatelji i roditelji bili su tu i svi su se zaljubili u Hrvatsku pa smo zato odlučili tu živjeti, ali i zbog radnog vremena. Kod nas se radi od 10 do 18, 19 sati pa ne stigneš vidjeti obitelj, a ovdje živiš radi života, što je divno - kaže Maria koja ima odličan odnos sa suprugovom obitelji.
- Od prvog dana svekrva Inga se prema meni ponaša kao prema kćeri. Svekar Ivan također, iako sam se njega bojala, kao Ivek mog tate. Ali smislila sam način kako se s njime sprijateljiti, a to je da ga plašim. Pričao mi je kako je na autobusnoj postaji vidio zmiju te da moramo paziti i ne hodati u japankama po vrtu. Toliko je puta to ponovio da sam mu stavila sinovu igračku zmije ispod jastuka - opisuje mama četverogodišnjeg Andreja koji govori oba jezika.
- Prema savjetu logopeda razgovaram s njim samo na ruskom, a suprug na hrvatskom te ponekad ratujemo tko će mu navečer pričati priču - govori Maria koja vidi i razlike u odgoju.
- Odgajam dijete onako kako su mene odgajali pa, primjerice, kad dijete padne, kaže mu se: “Nemoj plakati, ti si muškarac. Ustani i idi dalje”, što je mojim prijateljima šokantno. Rusi su čvršći kad je o odgoju riječ. U Hrvatskoj puno više vole djecu i to je jedan od razloga zašto smo ostali ovdje. Uđeš u dizalo i svi će reći kako je sladak, kada odemo na Dolac dobije mandarinu od trgovaca. U Rusiji ga nitko neće potapšati po glavi i reći: “Kako si zgodan” - rekla je svestrana Ruskinja koja je bila vlasnica Morpheusa, personalizirane sensperience igre.
- Dobar prijatelj, koji je vojni psiholog u Moskvi, otvorio je sensperience koji je bio dosta strašan jer ljudi to vole, zato i plašim sve oko sebe. Muž i ja smo ga isprobali i kasnije ga otvorili u Zagrebu, ali ispostavilo se da Hrvati nisu spremni na toliku razinu stresa, ali nisam ga htjela prilagođavati nego sam željela da Hrvati ojačaju - zaključuje Maria koja za kraj otkriva koji stereotip uvijek mora pobijati.
- Votka! Svi očekuju da je pijem i iznenade se kad shvate da uopće ne pijem alkohol. Ruskinja, a ne pije. To je svima šok. U Rusiji votka nije samo piće nego ekvivalent onome što je voda u ostatku svijeta. Piju je svi, od novorođenčadi do onih na smrtnoj postelji. Votka teče iz svih slavina. To je, naravno, šala, vremena se mijenjaju i Rusi votku piju sve manje - zaključuje.