Zvijezda 'RTL Direkta': 'Marko i ja smo prije veze dugo bili prijatelji'

Novinarka, urednica i voditeljica ‘RTL Direkta’, 37-godišnja Mojmira Pastorčić iskreno govori o svom profesionalnom putu, uskakanju u cipele Zorana Šprajca i ljubavi s kolegom Markom Vargekom

Dražen Kokorić

Ona je novinarka, urednica i voditeljica ‘RTL Direkta’, 37-godišnja Zagrepčanka koja se stilom i osobnošću nametnula u nagrađivanoj RTL‑ovoj emisiji, iako je imala nezahvalno ulogu uskakanja u cipele Zorana Šprajca koji je trenutačno na bolovanju. Simpatična Mojmira Pastorčić samo za Story govori o svom profesionalnom putu, avanturama ispred kamere i na terenu, guštima, ljubavi prema matematici i hrani, ali i o romansi s kolegom i sportskim novinarom Markom Vargekom.

Story: Više od dva mjeseca četiri dana u tjednu uređujete i vodite ‘RTL Direkt’, iza vas su i dva kruga predsjedničkih izbora koje ste radili iz studija u društvu analitičara. Jeste li odahnuli kad je završila izborna utrka?
Previše se toga dogodilo u posljednja dva mjeseca. Odjednom nema Šprajca, radim potpuno drugi posao, vodim ‘Direkt’ svaki dan. Baš u to vrijeme RTL provodi golemu transformaciju - potpuno mijenja vizualni identitet svih emisija. Srušen je stari studio, uređuje se novi, moderan. ‘Direkt’ dobiva novu špicu, grafike, boje, kadrove u studiju, milijun detalja i odluka, što je bio golem posao za sve nas - i grafičare i režisere i snimatelje i producente. I sve to u vrijeme predsjedničkih izbora, što za televiziju uvijek znači puno posla. Ovaj sam put imala potpuno novu ulogu - prvi sam put bila u studiju u izbornoj emisiji i prvi sam put bila u studiju četiri sata. Ali nisam odahnula kad je izabran predsjednik. Opustila sam se te večeri, ali trebala sam se manje opustiti jer je dan nakon izbora posao tek počeo. Prvi ‘Direkt’ iz novog studija, sve novo. Na televiziji posao nikad nije gotov - sutra opet sve iznova.

Story: Otkako je prije više od pet godina osmišljen, a i vi ste jedan od kreatora, ‘RTL Direkt’ dobio je puno nagrada, poput Večernjakove ruže, ali i simpatije publike? U čemu je njegova tajna?
‘Direkt’ je jedinstvena emisija. Jedina emisija u kojoj ćete vidjeti i premijera i predsjednicu i bivšu košarkašicu Oliveru Ćirković, koja je bila osuđena za pljačku te je pobjegla iz grčkog zatvora. I uzgajivača jabuka i Šprajca koji jede crve sa znanstvenicima, ozbiljnu političku analizu i muškarce u štiklama te prilog o tome zašto je cijena hrane u Hrvatskoj viša od europskog prosjeka. Tu je i sjajna novinarka Lada Marinović, koja je prvog dana hrvatskog predsjedanja Vijećem EU iznenadila ministre pitanjima na engleskom. Tu su i pregled vijesti, satira te late night show i magazin. U tome je tajna. Ne znaš što će biti.

Story: Činjenica je da silom prilika mijenjate Zorana Šprajca. Kako vam je bilo kad ste prvi put morali uskočiti u njegove cipele? Ipak je riječ o omiljenom novinaru i voditelju.
Uvijek kažem da je u početku bilo teško, posebno zato što je on duhovit, jedinstven i omiljen. I očekivanja su velika pa ga nije bilo lako zamijeniti. Ali nikad ga nisam pokušavala kopirati.

Story: Čujete li se često otkako je na bolovanju? Kako je danas? Prati li događanja, komentira?
I vidjeli smo se i stalno se čujemo. Radili smo redizajn cijele emisije, u što je, naravno, bio uključen. Šprajc je dobro, izgleda dobro, odmara se, zdravo živi, šeće sa psom, komentira novosti u studiju, predlaže rješenja...

Story: Kako se slažete dok zajedno radite emisiju? Tko je tu kome šef?
Radimo zajedno četiri dana tjedno već četiri godine i dobar smo tim. Razmjenjujemo ideje, raspravljamo, razumijemo ‘Direkt’ na isti način, čime se trebamo baviti, što je važno. Jako dobro surađujemo i rekla bih uspješno. To, naravno, ne znači da se u svemu slažemo. Često se prepiremo, svađamo, ponekad i usred redakcije. Ali mislim da je to dobro, u raspravi se rađaju ideje, dobro je da nema jednoumlja.

RTL 

Story: Je li vam dao neki savjet kojeg se pridržavate?
Najvažnija lekcija koju svatko na televiziji treba pokušati naučiti od Šprajca jest kako se obraćati ljudima. On govori jezikom koji ljudi razumiju, ne jezikom priopćenja, ne umjetnim formulacijama bez praznog hoda. Kad ga gledaš, nemaš osjećaj da čita s blesimetra, imaš osjećaj da ti se obraća, tebi govori. Kad intervjuira gosta, imaš osjećaj da s njim razgovara, ne da čita pripremljena pitanja. Prirodan je.

Story: Što najprije napravite kada se ugase kamere malo prije 23 sata, nakon što odjavite emisiju?
Najprije s Petrom Panjkotom komentiram što je bilo dobro, a što ne, što smo mogli bolje i što ćemo sutra. I onda dolaze ta dva sata u danu kad ne razmišljam o ‘Direktu’, od 23.30 do 1.30.

Story: Imate li običaj uspoređivati se s drugima u životu tako da to loše utječe na vaše samopouzdanje? Kako općenito gledate na to?
Niti se uspoređujem, niti želim ikome biti slična, niti o tome uopće razmišljam.

Story: Što kažu obitelj, prijatelji, bliske osobe na vaš rad u emisiji, ipak je riječ o iznimno gledanom formatu?
Kažu što misle. Je li bio dobar razgovor, komentiraju kakva je bila frizura, jesam li se previše mrštila i prebrzo govorila.

Story: Čitate li kritike i komentare na forumima? Pogađaju li vas neke primjedbe?
Svatko tko radi javni posao, bio političar, glumica ili televizijski novinar, mora prihvatiti da će se jednima svidjeti, a drugima neće. Jedni će te hvaliti, drugi vrijeđati. I to je tako. Dobro je čuti kritiku i ponekad čitam iz znatiželje, ali komentarima se ne treba zamarati i treba ih izbjegavati. Kao što kad te nešto boli ne treba čitati forume jer ćeš za pet minuta biti uvjeren da imaš tumor na mozgu ili Alzheimerovu bolest.

Story: Jednom ste rekli da nikad niste zadovoljni, osim gledanošću ‘Direkta’. Na što ste zapravo mislili?
Odgovorila sam tako na pitanje jesam li zadovoljna kako sam odradila posao u ‘Direktu’. Naravno da je odgovor da nisam zadovoljna i da uvijek mislim da može bolje. Vjerujem da se dobri rezultati ne postižu tako što misliš da si najbolji, da si samozadovoljan, hvalisav. Dobri se rezultati postižu tako da si samokritičan, da se pitaš kako može bolje, da paziš na sitnice.

Dražen Kokorić 

Story: Budući da ste priznali da ste veliki tremaroš i da jako gestikulirate, kako ste to uspjeli obuzdati? Je li s vremenom sve postalo lakše?
Kad sam imala prvo javljanje uživo, mislila sam da ću doživjeti srčani udar koliko mi je srce udaralo. Nekoliko godina poslije javljala sam se uživo svaki dan, bez ikakva problema. Tako je bilo i u studiju. Prvi su mi se put znojili dlanovi, bila sam užasnuta, danas više ne. Ali još imam problem s gestikulacijom, brzo govorim, mašem rukama, pravim face, glasna sam. U studiju sve mora biti suprotno. Trudim se.

Story: Televizijski ljudi tvrde da nije dobro zaljubiti se u svoju sliku na ekranu. Kako vi na to gledate? Koji je to sindrom? Jeste li svjedočili tom fenomenu na RTL-u? Promijene li se ljudi?
Ne volim se gledati na televiziji. To je slično onome kad u djetinjstvu prvi put čuješ svoj glas na snimci. Šokiraš se. Tko je ta osoba? Pa u svojoj glavi ne zvučim tako. E, meni je isto tako s ‘Direktom’. Dobro je pitanje promijeni li ekran ljude? Neke sigurno promijeni, ali to je, kao i sve drugo, pitanje psihologije ličnosti. Poznajem ljude koji su i poznati i popularni, a i dalje su skromne i najnormalnije osobe. Poznajem i ljude koji su samodopadni - ja, ja i ja. Vjerojatno bi bili takvi i da rade u uredu, a televizija samo ubrza proces.

Story: Kako se zapravo odvijala vaša profesionalna priča? Karijeru ste počeli kao reporterka, čega se sjećate iz tog vremena? Možete li nam ispričati neke anegdote?
Biti televizijski reporter je i najbolji i najgori posao na svijetu. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti, propuštaš sva obiteljska okupljanja, odlaske zubaru i kazališne predstave, smrzavaš se i kuhaš na plus 40, ali toliko ti je zanimljivo da nema veze. Pričaš i s ministrom, i s predsjednikom, i sa sirijskim izbjeglicom i s Romkinjom koja je rodila sa 13 godina. Ideš u Sabor, na Pantovčak u Liku, Čičku Poljanu, nuklearku Krško, na farmu krava, na sat zemljopisa u osnovnu školu. I stalno ti se događaju neke situacije. Recimo, moraš na WC, a nalaziš se na željezničkom kolodvoru u Belom Manastiru sa 10.000 migranata i nema milimetra prostora gdje se možeš sakriti. Bila sam na Tajlandu, snimala reportaže, 10 sati bliske suradnje s troje ljudi od kojih nijedno ne govori ni riječ engleskog. U 18.40 imaš javljanje uživo iz migrantskog kampa u Grazu, a u 18.30 ga još nisi našao. Uključuje te uživo, gost još nije stigao. Kako objasniti mađarskom policajcu da me pusti u autobus s izbjeglicama? Zašto sam u starkama na vrhu Sljemena?

Story: Je li novinarstvo baš ono što ste oduvijek željeli ili je to bio splet okolnosti?
Ne znam što mi je bilo sa 18 godina, ali upisala sam novinarstvo. I sad sam tu gdje jesam.

Story: Jako vam je dobro išla i matematika?
Većina predmeta u školi traži bubanje nekih stvari koje ti se čine sulude - značajke člankonožaca, gdje u Hrvatskoj pronalazimo prapor ili les - i onda odjednom matematika. Možeš slušati glazbu i rješavati zadatke i još doživjeti zadovoljstvo kad točno riješiš. Potpuno isti princip kao sudoku i križaljka. Zabavljalo me to. Išla sam u MIOC, imali smo puno sati matematike, blok satove matematike, testove iz kojih je bilo nemoguće dobiti odličan. Jedna cura u razredu od nas 38 dobila je peticu. Jedna. Vlatka Antončić. Zaslužila je da je spomenem.

Dražen Kokorić 

Story: U kakvoj ste obitelji odrasli?
U obitelji s puno žena. Moj je tata odrastao s mamom i tri sestre, a onda cijeli život živio s mojom mamom i nas tri kćeri. I sada još ima tri unuke. Same ženske.

Story: Tko vam je dao ovo neobično ime? Ima li neko značenje?
Tata se zove Mojmir Pastorčić, a moja osmogodišnja sestra Marija predložila je da beba bude Mojmir ili Mojmira. Tata se nije složio, ali mama, Marija i Uršula su ga pošteno nadglasale. Značenje bi trebao biti moj mir, ali ne bih rekla da je tako. Kao što nijedna Mirna zapravo nije mirna.

Story: Što ste u novinarstvu naučili o sebi? Jeste li se na neki način promijenili?
Mnogo toga naučiš o svemu i stalno nešto novo. O sebi sam naučila da volim postavljati pitanja, ali ne i odgovarati na njih.

Story: Što vas pogađa, na što ste osjetljivi?
Na svašta. Nisam baš neki ogledni primjer smirenosti.

Story: Poznato je da vam se prije više od pet godina dogodila romansa s kolegom s televizije i sportskim novinarom Markom Vargekom? Što je bilo presudno da zaiskri među vama?
Dugo smo bili dobri prijatelji. Onda smo postali malo bolji prijatelji.

Arhiva Story 

Story: Možete li nam barem malo nabrojiti Markove najbolje osobine?
U društvu je zabavan, u poslu originalan. Svako mi jutro iscijedi sok od naranče, ali možda mu je najdivnija osobina što o svojim osobinama ne bi volio čitati u časopisu.

Story: Pitaju li vas kad će brak i ide li vam to na živce?
Niti je 1950., niti živimo u Bangladešu. Niti me itko pita, niti se to koga tiče.

Story: Jeste li ikad mislili da bi vam se ljubav mogla dogoditi na poslu?
Kao što se djeca zaljubljuju u nekog iz razreda, studenti u kolege s faksa, tako i odrasli u uredske kolege. Na RTL-u ima puno i bivših i sadašnjih parova. Snimatelj i šminkerica. Dvoje voditelja. Producent i voditeljica. Grafičar i novinarka. Montažer i novinarka. Sve moguće kombinacije. Vrijedilo bi to jednog kratkog dokumentarca.

Story: Marko i vi često putujete. Gdje vam je bilo nezaboravno i planirate li novu zanimljivu destinaciju?
Svagdje nam je bilo super. U Berlinu, Amsterdamu, Madridu, Lisabonu, na Šri Lanki, u Grčkoj, na Visu, kamo god smo išli. Ali uvijek ima još milijun mjesta gdje nisi bio i kamo opet moraš otići.

Story: Trošite li i dalje najviše novca na hranu? I koju?
Sigurno ne trošim najviše na hranu, samo mi za hranu nikad nije žao potrošiti. Trošim na placu, na sireve s Paga, na domaće, na kvalitetno, na fini ručak preko Wolta kad sam na poslu. Volim i kuhati i jesti.