Jedan od omiljenih domaćih trenera Marko Lončar na trenutak se vratio u djetinjstvo. Kako je i sam rekao, dobio je poziv koji se ne odbija. Održao je predavanje u osnovnoj školi Ive Andrića u Zagrebu, u čijim je klupama i sam nekada sjedio. Sada, godinama kasnije, dobio je priliku približiti sport i zdrav život mlađim naraštajima. Kako je bilo, koji je sljedeći korak, ali i po čemu pamti osnovnoškolske dane, ispričao je samo za Story.hr.
Kako je prošlo predavanje? O čemu ste sve govorili?
Nema bolje publike od djece jer oni su otvorena srca i uma, slušaju i upijaju, postavljaju pitanja bez srama. Za njih je predavanje malo drugačije koncipirano nego kada to radim za odrasle- „spustim“ se na njihovu razinu komunikacije, termina ali i tematike, kako bi im bilo što zanimljivije i realnije. Kod njih je bitno probuditi želju za bavljenjem sportom, naučiti ih zašto je bitno hraniti se zdravo - i to sve kroz neku igru i zabavu.
Kakva je bila reakcija učenika?
Divni su, zaista jesu. Toliko me te njihove reakcije napune pozitivom i srećom da je to nevjerojatno. Kod djece znate da su iskreni i da nemaju nikakve skrivene namjere, ne pokušavaju samo biti pristojni nego zaista misle to što kažu. Tako da kada je njihova reakcija bila tako pozitivna bio sam siguran kako sam dobro odradio to predavanje i definitivno ih dotakao.
Imali su za vas i posebnu poruku. Kako ste se osjećali?
To mi je za sada najveći uspjeh karijere. Netko bi rekao „ Pa imaš svoj vlastiti brand, izašao si na naslovnici Men's Healtha, to su uspjesi“ ali ne. Za mene je ovo bilo ultimativni dokaz da radim nešto vrijedno i korisno i veće nagrade od ove nema. Kao što sam već rekao, djeca su brutalno iskrena i odobravanje ovoga te njihova zahvala mi znači više nego medalja na svjetskom prvenstvu.
Njihova zahvala mi znači više nego medalja na svjetskom prvenstvu
Predavali ste osmom razredu. Je li to dovoljno rano za početak učenja o zdravom životu?
Smatram da je to potrebno i ranije. Doslovno od malih nogu- kako ih trebamo učiti i lijepom ponašanju, stranim jezicima- tako i zdravom životu. Što ranije krenu, ranije će usvojiti te zdrave navike i po pitanju aktivnosti, ali i prehrane.
Edukaciju će imati, najavili ste, i njihovi roditelji?
Na danima otvorenih vrata škole održat ću edukaciju i za roditelje ovih predivnih mladih ljudi i zaista se nadam da ću i na njih imati barem mali utjecaj. Djeca te dobi ipak nisu samostalna i u mnogočemu ovise o svojima roditeljima( obroci, izvannastavne aktivnosti) i volio bih da i njihovi roditelji uvide zašto je to bitno i kako će „gurajući“ djecu u tom smjeru učiniti samo pozitivno za njih.
Vaše gostovanje ondje bilo je i osobito posebno jer je to vaša osnovna škola. Koja vam je sportska aktivnost u tom razdoblju bila omiljena?
Nogomet, spavao sam s loptom i kopačkama - ali doslovno. To su bila vremena kada djeca nisu toliko vremena provodila na mobitelu, uz TV ili računalo- po cijele dane smo visili na igralištu, a razbijena koljena su bila dokaz koliko smo bili predani takvom životu.
Koja vam je najdraža uspomena iz osnovne škole?
Bilo ih je zaista puno, ali izdvojio bih neka druženje s prijateljima. Iako smo sada svi odrasli ljudi, sa svojim životima, karijerama i obiteljima, nevjerojatan je gušt kada dobijem poruku od nekog bivšeg kolege i razreda koji piše kako me prati i koliko mu je drago što sam uspio u svom poslu. Dirnu me takve poruke i podsjete na te lijepe uspomene.
Uvijek sam bio živahan i često radio probleme učiteljima, no uspijevao sam se izvući na šarm i osmijeh pa nije bilo nekih većih problema
Kakav ste bili učenik? Jeste li radili nepodopštine?
Odličan i vrlo dobar, ali naravno da jesam. Bio sam prvi u njima (djeco, to nije dobro). Uvijek sam bio živahan i često radio probleme učiteljima, no uspijevao sam se izvući na šarm i osmijeh pa nije bilo nekih većih problema.
Pamti li ta škola i vašu prvu ljubav?
Svakako, bila je to Mateja Burčul. Ono što je po meni jako lijepo je što smo i dan danas prijatelji. Ona ima prekrasnu obitelj, a dobar sam si prijatelj s njenim bratom.