Tek je prošlo nekoliko dana otkako je hrvatska rukometna reprezentacija osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. Navijači su svoje miljenike dočekali, a euforija među njima još nije splasnula. To potvrđuje i Željko Musa, kružni napadač naše momčadi i igrač njemačkog Magdeburga. Za Story.hr otkrio nam je detalje s prvenstva - kako se osjećao nakon što je zabio odlučujući gol u polufinalnoj utakmici, kako je imati srebrnu medalju oko vrata. Također, ispričao nam je svoje početke rukometne karijere, ali i koliko mu obitelj u svemu ovome znači.
'Nevjerojatno, bilo je to jedno lijepo iskustvo. Dali smo sve od sebe da učinimo naciju sretnom. Bilo je na početku pomiješanih emocija. Svaki sportaš mrzi izgubiti. Mi smo izgubili finale i bilo je stvarno za dlaku. Ponosan sam što sam bio dio ovog kolektiva, jer su ovi dečki fanstastični', započeo je Željko kojemu se dojmovi još nisu slegnuli. Ipak, priznao je da im je bilo jako teško nakon izgubljenog zlata.
U tom trenutku, u tih 10 sekundi sam sebi rekao: 'Trči naprijed, nešto će se dogoditi', i dogodilo se
'I tužni smo i sretni. Otišli smo tamo s činjenicom da nismo favoriti, ali od prvog dana smo vjerovali da ćemo uspjeti. Mogu ljudi svašta govoriti, ali od prvog dana smo vjerovali da možemo napraviti nešto i doći do kraja. Naš cilj je bio pobijediti svaku sljedeću utakmicu, ali nažalost zadnju nismo uspjeli. Bili smo umorni, falilo nam je igrača, ali dali smo sve od sebe, na što smo ponosni. Koliko sam doživio, svi u Hrvatskoj su sretni i zadovoljni. Možda za desetak dana budemo i mi svjesni svega što smo napravili', iskreno nam je ispričao.
Prisjetio se Željko i polufinalne utakmice, zbog koje je dobio nadimak 'heroja'. Uz to, dobio je i svoju pjesmu, koju je napisao Luka Bulić. Bez ikakvih očekivanja, stihovi su koji se i danas spominju. 'Imao sam prije tri godine istu situaciju i ovakve reakcije stvarno nisam očekivao. Od srca mislim da je ovo momčadski uspjeh. Ja sam se samo našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sretan sam zbog toga, bilo mi je zadovoljstvo. U toj utakmici nisam siguran da sam uopće prešao centar. U tom trenutku, u tih 10 sekundi sam sebi rekao: 'Trči naprijed, nešto će se dogoditi', i dogodilo se', s osmijehom nam govori. Na pitanje što mu je u tom trenutku prolazilo kroz glavu, nema odgovor. No, kako nam kaže, sretan je jer je napokon zaboravio promašaj od prije tri godine.
'Moram vam reći, tri godine me proganjao onaj promašaj u Francuskoj i sad sam ga napokon naplatio, sada mogu lakše spavati. Vjerujte mi, bilo je puno neprospavanih noći zbog tog promašaja. Sad sam napokon miran', s olakšanjem je priznao. Ovog prvenstva bilo je mnogo situacija u kojima su se morali 'vraćati' u utakmicu. Uz glasne navijače, kako nam kaže, veliku ulogu imao je kapetan Domagoj Duvnjak. 'Imamo lidera Duvnjaka koji nas je vukao cijelog prvenstva. Pokazao nam je kako se jedan sportaš mora odnositi, ponašati i svi su se ugledali na njega. Ne smijem zaboraviti ni navijače koji su nas bodrili. Pogurali su nas u najbitnijim trenucima, to je neopisivo', govori nam Željko.
Ne smijem zaboraviti ni navijače koji su nas bodrili. Pogurali su nas u najbitnijim trenucima, to je neopisivo
Ipak, njegova najveća snaga su supruga Sanja i kćerkice, 11-godišnja Sara i devetipolgodišnja Lucija. Podržavale su ga s punih tribina, što mu je bila najveća sreća. 'One su moja najveća podrška. Već 12 godina živimo vani, podržavaju me u svemu, unatoč tome što bi htjele biti u Hrvatskoj', emotivan je omiljeni pivot.
Nakon finalne utakmice su, priznaje nam, bile tužne i u suzama, ali i to je dio svega. Iako nisu krenule tatinim stopama, treniraju gimnastiku već pet godina. 'Nikada ih nisam gurao u sport, samo želimo da su zadovoljne i da postanu dobre osobe. Što će one odabrati, njihova je stvar. Vole kad tata igra za Hrvatsku, ali što će one odlučiti u životu, to je samo na njima', s ponosom je govorio.
Za kraj se prisjetio i svojih početaka. Zahvaljujući svom ocu, odlučio je krenuti trenirati rukomet. 'Tada se na svakom igralištu igrao nogomet ili košarka, a ja sam odlučio probati nešto novo. Počeo sam kao golman, što sam bio dvije godine. Tad su mi rekli: 'Ma nisi ti za golmana, nisi ti za rukomet'. Ali, ja sam izabrao svoj put. Bilo je teških trenutaka, morao sam sebe hrabriti, ali vidio sam to kao veliku želju', prisjetio se Željko koji je kao dječak bio jedan od onih koji su čistili parket na rukometnim utakmicama.
'Tad sam shvatio da želim 'biti na velikoj pozornici' kao rukometaš. Želio sam osjetiti taj trenutak, koji sam vidio tada u dvorani, osjećaj da te ljudi vole. Zaljubio sam se u tu atmosferu. Nisam bio baš veliki učenik. Otac mi je uvijek govorio: 'Ti si išao u školu samo da ti prođe vrijeme'. Znao sam što želim i to sam 'ganjao'', ispričao nam je svoj nezaboravan početak. Sada, kada je postao ono čemu je tada težio, ne skriva ponos koji osjeća u srcu.
Tad su mi rekli: 'Ma nisi ti za golmana, nisi ti za rukomet'. Ali, ja sam izabrao svoj put
'Od 2008. sam u reprezentaciji, prije 10 godina je bio moj prvi nastup. Kroz godine sam shvatio što je reprezentacija, za mene je to svetinja. Ponosan sam na to što sam dio ove ekipe. Osjećaj koji nam navijači pružaju je neopisiv. Ako se ne boriš, naravno da te nitko neće podržati. Mi imamo poseban odnos s navijačima. Nisu puno očekivali od nas, pa su na kraju 'poludjeli'. Prepoznali su našu borbu i zajedništvo i to su nam pokazali', zahvalan je i ponosan Željko Musa.