U zagrebačkom kazalištu Gavella u tijeku su posljednje pripreme za premijeru predstave ‘Hotel Zagorje’, koja nastaje prema istoimenom djelu Ivane Bodrožić. U drami glumi i jedna od najboljih glumica mlađe generacije, 26-godišnja Tena Nemet Brankov, koja je utjelovila djevojčicu s poremećajem u ponašanju. Vlasnica Zlatne Arene, koja je trenutačno u fazi kućnog moljca, otkriva zašto sebi ne želi priznati da je optimist, ali i zašto želi prekinuti niz zaljubljivanja u glumce.
Story: Bliži se premijera ‘Hotela Zagorje’, kako napreduju probe?
Jako je naporno, intenzivno, bliži se premijera i zapravo nas čeka najteži dio posla. Ovo mi je prvi pravi ženski projekt, ženski tekst - autorica, redateljica, dramaturginja i osam glumica u predstavi. Kolega Đorđe Kukuljica je u drugom dijelu predstave pa s njim nemamo doticaja. Zanimljivo je jer se u ansamblu držimo zajedno i jako nam je lijepo. Dobro surađujemo i osjeti se ženska snaga. Kada je riječ o ratu, uglavnom su to priče muškaraca. Ovdje prikazujemo žensku perspektivu Domovinskog rata i mislim da će predstava biti zaista potresna.
Story: Rodili ste se tijekom rata, jeste li pripremajući ulogu razgovarali s nekim o tom vremenu?
Moja generacija nije sudjelovala u ratu, to nam je možda daleko i nezamislivo, ali rat je na nama ostavio trag. Istraživale smo, gledale mnogo dokumentaraca i puno razgovarale jer su kolegice bile dio tog vremena, a ja nisam. Ivanin je roman generacijski, ali mi ga postavljamo iz perspektive 2020. godine i postavljamo pitanja što to vrijeme znači današnjim generacijama. Mojoj generaciji i onima mnogo mlađim od mene.
Zanimljivo je jer se u ansamblu držimo zajedno i jako nam je lijepo. Dobro surađujemo i osjeti se ženska snaga
Story: Radite suvremeni komad i zatreba li, možete razgovarati s autoricom. Pomaže li to u radu?
Da. Naše su uloge pisane po motivima stvarnih osoba i događaja. Naravno da sam pitala autoricu što se poslije dogodilo s mojim likom, kao i sve ostale glumice. Zanimalo nas je gdje su danas i čime se bave naši likovi. Pomogla nam je, išle smo na izlet u Kumrovec, provela nas je Hotelom Zagorje. Još je držimo podalje od predstave i Ivana još nije ništa vidjela. Zanima me kako će reagirati.
Story: Glumite Natašu, tko je ona?
Nataša je Ivanina prijateljica iz hotela u kojem su boravile nakon odlaska iz Vukovara. Ona je sestrična jedne djevojčice Zorice, koju igra Ivana Roščić, što je genijalno jer smo nas dvije jako bliske pa nam to nije teško palo. No bilo je teško pronaći lik Nataše. Ona je u romanu opisana kao djevojčica s poremećajem u ponašanju, a nikako nismo htjele ulogu vezati uz specifičnu dijagnozu pa smo se s time malo borili. Svaka djevojčica, svaka žena u komadu nosi svoj teret, ima svoju priču i naravno da je svakomu njegova tragedija najveća, kako u životu tako i na sceni. Mislim da će publici biti zanimljivo gledati nekoliko različitih sudbina koje imaju isti nazivnik.
Story: ‘Hotel Zagorje’ postavlja se u vašoj Gavelli, kazalištu u kojem je prošle godine premijerno izvedena ‘Stela, poplava’, gdje ste utjelovili Hanu, kćer glumice koja je dramatična i sve tinja na rubu histerije. I sami ste odrasli u glumačkom okruženju, jeste li svjedočili sličnim scenama?
Ni u jednom trenutku nisam tako gledala na ulogu. Hana je iz neke druge branše, odrasle smo u glumačkom okruženju, ali nju nije zanimalo ništa vezano uz umjetnost, osim pozicije promatrača, a ja sam odmalena bila sklona svim vrstama umjetnosti i tako sam se izražavala. Jesam li se susrela sa sličnim situacijama? Moj je otac bio iznimno dramatičan čovjek i to bi se na njega moglo primijeniti, ali na mamu ne. Ona je bila skromna i samozatajna dama koja je čvrsto stajala na zemlji, za razliku od njega koji bi, da postoji muška verzija, mogao biti Stela.
Story: Nikada niste htjeli ići nekim drugim putem, daleko od umjetnosti?
Ne, uvijek sam bila sklona umjetnosti - likovnoj, dizajnu, dugo sam plesala i bilo je vrlo jasno kojim ću putem krenuti. Znala sam da to želim, ali bila sam sramežljiva, pogotovo u osnovnoj školi i nisam bila aktivna u javnom nastupu. No poslije sam se počela oslobađati, a potkraj srednje škole posjetila me majka hrabrost i bilo mi je jasno da ne želim ništa drugo osim glume.
Story: I danas ste sramežljivi?
Kod mene to dolazi u mahovima. Ne mogu reći ni da sam sramežljiva, ni da sam povučena kad sam strastvena i temperamentna. Ali ima razdoblja kada se moram osamiti i biti na kauču s knjigom u svoja četiri zida.
Story: U kojoj ste sada fazi?
Sada sam u toj fazi kućnog moljca. Sviđa mi se, ugodno mi je.
Story: Dolaze li faze osame nakon razdoblja ispunjenih intenzivnim radom?
Ne bih rekla da je to nužno povezano, više ima veze s mojim emotivnim stanjima. Posao iscrpljuje, ali i daje energiju, elan i zato mislim da je isključivo vezano uz privatni život. Kod mene je to periodično, kao godišnja doba kojih sada imamo samo dva, zimu i ljeto, pa se ponašam u skladu s tim.
Ali ima razdoblja kada se moram osamiti i biti na kauču s knjigom u svoja četiri zida
Story: Kako kućni moljac provodi vrijeme?
Radim ono što moji prijatelji ne vole - nestanem. Na ‘airplane modu’ sam. Netflix, HBO, kućna knjižnica, pseći park, bicikl, kuhanje, petnaestominutna joga na YouTubeu i to je to. U potrazi sam za ravnotežom jer to još ne znam održati. U školi je bilo ili jedan ili pet, nikada ništa između, a to se sada trudim pronaći.
Story: Živite između ekstrema?
Da! Doslovce sve ili ništa, to mi je bio dosadašnji moto i zato ću u 2020. pokušati pronaći ravnotežu.
Story: Je li to povezano s roditeljima? Jednom ste rekli da ste na mamu stabilni i mirni, a na tatu divlji i strastveni.
Bore li se ta dva pola u meni? Ne znam, ali postoji velika mogućnost da je posrijedi genetika.
Story: Osjećate li ikada da ste zbog njihova gubitka zakinuti za bezbrižno odrastanje?
Da toga nije bilo, ne bih se nikad formirala u osobu kakva sam danas, a zahvalna sam na ovome što sam postala, koliko god je put bio težak. Imala sam prekrasno djetinjstvo, a možda je i bolje da sam preskočila pubertetski dio i nadoknadila ga malo poslije. Više ću ga cijeniti. Imala sam baku koja se brinula o meni i naučila me kako da opstanem, prekrasne prijatelje i nikad zapravo nisam bila sama. No najgore je preuzeti odgovornost za sebe, prehraniti se, baviti se papirologijom, a pritom biti i majstor u kući. To je sve došlo prerano. Mojim je prijateljicama to novitet i zanimljivo ih je promatrati sa strane, pomagati u rješavanju problema s kojima sam se ja borila kao sedamnaestogodišnjakinja. Ali uvijek treba njegovati dijete u sebi i opirati se odrastanju. Djeca imaju velike snove i sve je moguće kad si dijete pa odrastanje nije na mojom popisu stvari koje moram napraviti.
Story: Jednom ste se našalili da vam je život grčka tragedija. Je li lakše kada na teške situacije gledate s dozom humora?
Veliki sam cinik, što je moj obrambeni mehanizam, možda i mana, ali gledati na te stvari iz tugaljive i dramatične perspektive stvarno je besmisleno. Besmisleno je pitati se, vraćati se unatrag jer život ide dalje. Svaki se dan treba potapšati po ramenu, podignuti glavu i biti zahvalan na svakom iskustvu, gledati naprijed i biti hrabar.
Imala sam baku koja se brinula o meni i naučila me kako da opstanem, prekrasne prijatelje i nikad zapravo nisam bila sama
Story: Iz toga mogu zaključiti da ste veliki optimist?
Ja sam optimistični cinik njurgavac. Koliko god si to ne želim priznati, mislim da u dubini duše jesam optimist.
Story: Zašto si to ne želite priznati?
Pa lakše je biti pesimist i njurgati.
Story: Osim negodovanjem, možete li negativne emocije izbaciti iz sebe na pozornici?
Naravno. Dugo sam se pitala zašto se bavim ovim poslom i razmišljala čemu sve ovo služi. Shvatila sam da je stvarno najljepši osjećaj kada pobudiš nešto u publici i dobiješ povratnu reakciju. Zaista se ponekad dogodi neobjašnjiva kemija između publike i glumca i to je odgovor na sva pitanja.
Story: Je li važna samo ta izmjena ili je dobro što u nekim predstava možete i vrištati pa se i tako oslobađate emocija?
Nije da ne vrištim kod kuće kada mi se vrišti. No likovima koji su na papiru glumci na pozornici udahnjuju život. Mi ih maštamo i kreiramo. Svaki je proces nastanka uloge drukčiji. Naravno da u svoje uloge unesem dio sebe, ali to ne mora nužno biti dio mog privatnog života. Često se opustim na sceni i zaboravim svakodnevne probleme jer kad se svjetla upale, počinje igra i ne postoji ništa osim te igre. Svaki je proces drukčiji, kao i svaka izvedba, a u tome i jest čar.
Story: Sjednu li vam neki likovi bolje od drugih?
Naravno, ali na kraju uvijek moraš braniti svoj lik i razumjeti ga kakav god on bio. Mislim da je to kvalitetan pristup poslu.
Story: Što ako glumite Hitlera, da upotrijebim najbanalniji primjer, kako njega braniti?
Ma koliko to glupo zvučalo, moraš naći opravdanje za njega. Ne moraš ga nužno voljeti, ali moraš naći njegovu motivaciju i razumjeti ga.
Vrlo rijetko čitam kritike, ali kako za svaku podjelu imamo grupe na WhatsAppu, pročitam ako ih netko pošalje
Story: Vaš je rad podložan kritikama, čitate li ih?
Najveći problem imam na kazališnim premijerama i često doživim napadaje panike zbog mnoštva. Teško mi je i najradije bih otišla doma, ali uvijek me ponese dobra vibra kolega, dođu moji najbliži i želim se malo opustiti nakon napornog rada. A i šteta dobrih odjevnih kombinacija. Nakon posljednjih nekoliko premijera vrlo sam brzo otišla kući jer sam bila toliko iscrpljena da nisam mogla dugo ostati. Volim idući dan poslušati kolege koji me nazovu, poslušati bliske ljude kojima vjerujem i do čijeg mi je mišljenja stalo. Vrlo rijetko čitam kritike, ali kako za svaku podjelu imamo grupe na WhatsAppu, pročitam ako ih netko pošalje. Lagala bih kada bih rekla da ne čitam, ali sama ih ne tražim po internetu i izbjegavam ih.
Story: Čija vam je kritika najvažnija?
Najbližih prijateljica koje nisu iz branše. Njihovo mi je mišljenje najdraže, najčišće i najzanimljivije. Imam široko društvo izvan posla i to me spašava... Volim pobjeći.
Story: Pobjeći izvan struke?
Da, bježim svome malom jatu.
Story: Svjedoci smo da sve više mladih odlazi iz Hrvatske. Jeste li vi o tome razmišljali? Imate li tu sve što biste htjeli kao mlada umjetnica?
Nemam! Htjela bih da je tu bolje i zato ne odlazim, a možda trenutačno nemam ni dovoljno hrabrosti. Kada su mi ljudi prije govorili: “Zašto ne bi probala vani”, mislila sam: “Zašto bih otišla, ovdje mi je lijepo”. Sada sam malo zrelija i da mi se otvori neka mogućnost, apsolutno bih probala. Ovdje se premalo snima, premalo je projekata, a puno je kvalitetnih mladih glumaca s kojima bih više voljela raditi. Zaista bih htjela da je ovdje bolja situacija, ali ne bih zbog toga pobjegla glavom bez obzira. Treba ostati i boriti se s tim.
Story: Može li se ovdje čuti glas mladog umjetnika, može li se nametnuti?
Mislim da može. Ovisi o tome koliko glasno može vikati.
Story: Neki mladi glumci govore da ne žele ući u ansambl kako bi imali slobodu, a drugi pak to žele zbog sigurnosti i jer znaju da će imati projekte u kazalištu. Kako vi gledate na to?
Jako mi je lijepo u ovom ansamblu i da mogu ponovno birati, definitivno bih izabrala ovaj. Mislim da je najraznovrsniji, ima izvrsne glumce, lijepo mi je od njih učiti i to je stvarno velika prednost. Ako se potrudiš dobro organizirati, možeš i jedno i drugo. Dosad sam stizala raditi razne projekte i biti u ansamblu, a sada prvi put osjećam veliku žensku snagu ansambla. To je toliko lijepo i treba iskusiti. Ako želiš vani raditi dugoročne projekte, to je teško uskladiti s obavezama u matičnom kazalištu, koje ti je prioritet, što je jedina mana ansambla. Ali i to treba znati uskladiti.
Ovdje se premalo snima, premalo je projekata, a puno je kvalitetnih mladih glumaca s kojima bih više voljela raditi
Story: Projekt u kojem imate manju ulogu je film ‘General’, gdje ste istaknuli svoje korijene.
Trebala sam glumiti djevojku iz Vukovara, a kako je moja mama iz Nove Gradiške i ondje žive moje sestrične, pitala sam Tončija Vrdoljaka mogu li govoriti onako kako govore moji u Cerniku. Oduševio se pa sam imala cernički naglasak i to mi je bio zanimljiv zadatak.
Story: Uskoro ćemo vas gledati i u novoj, trećoj sezoni serije ‘Novine’.
Jedva čekam! Nisam ništa pogledala, a kako smo snimali s puno pauza, malo u Rijeci, malo u Zagrebu, već sam zaboravila što smo sve snimili. Prije nekoliko dana vidjela sam najavu i baš sam uzbuđena.
Story: Kako vam je bilo raditi na tom projektu?
Super! Odlična je ekipa, a kako zajedno radimo već tri godine, postali smo familijica. Super je raditi s Daliborom Matanićem jer je genijalan. Cijeli je postav famozan i velik je užitak glumiti s Draganom Despotom i Ksenijom Pajić koja je moja već dugoročna kazališna i filmska majka. Poseban mi je užitak bio snimati scene s Glorijom Dubelj. Volim raditi s kolegama s kojima sam puno surađivala na Akademiji dramske umjetnosti.
Story: Kako ste usklađivali snimanje serije s ostalim projektima?
Bilo je krvavo. Počeli smo raditi ‘Malograđane’ uz koje sam paralelno spremala ‘Geranium’ za Dubrovačke ljetne igre. Mjesec i pol bila sam u Dubrovniku i u pauzama snimala ‘Novine’ u Rijeci i Zagrebu. Bio je to život u kombiju.
Story: Je li vaš pas Lun išao s vama?
Tada sam još bila u braku, a sada je dijete samohranog roditelja. Šalim se, tada je bio kod Rokovih roditelja. Kad mi se nagomilaju probe, Lun je kod moje prijateljice koja živi u Maksimiru pa se zezam da ga šaljem na ladanje. Kad god mogu, vodim ga sa sobom. Ja sam kao Ibrica Jusić. Paolo Magelli je inzistirao da bude u ‘Malograđanima’. Pokušavali smo dva, tri tjedna jer je jako poslušan i u njegovoj pojavi ima nešto glumačko, ali kako je u predstavi puno emotivnih scena, shvatila sam da mu to nije igra pa smo odlučili da neće sudjelovati. Trčao je po kosini koja nam je scenografija, ona ga je zabavljala, ali moje suze nisu.
Story: Kako je vama trčati tom kosinom u predstavi ‘Malograđani’?
Strmo je, ali stavili smo stopere na cipele pa je dobro. Treba biti koncentriran i prisutan, što ja jednom nisam bila pa sam pala sedam puta tijekom jedne izvedbe. Inače je u redu.
Story: Jeste li se ozlijedili?
Ne! Ako sam išta naučila na Akademiji, naučila sam pasti a da se ne ozlijedim. To vrlo dobro i vješto koristim i privatno.
Story: Spomenuli ste da više niste u ‘braku’...
Roko i ja razišli smo se prijateljski, u miru i tišini.
Story: Je li na vidiku nova ljubav?
Zasad ništa. Odlučila sam ovu godinu posvetiti sebi i poslu. Nemam ništa ni u planu ni na vidiku.
Story: Takve se stvari ne mogu planirati, ali da mogu, biste li odabrali glumca ili nekoga tko nije povezan s vašim poslom?
Vrlo bih rado ovu drugu opciju, ali ne ide mi. Imam tendenciju zaljubljivati se u glumce. Voljela bih prekinuti taj niz, ali možda mi je to usađeno jer sam dijete glumaca. Sve se to može riješiti dobrom psihoanalizom i dugom terapijom.