Jedna od naših najboljih i najuspješnijih domaćih dizajnerica čije kreacije nose najveće zvijezde showbiznisa u Hollywoodu, Matija Vuica, morala je privremeno zatvoriti svoj atelier zbog pandemije koronavirusa. Iako neophodan, taj potez ju je jako rastužio jer obožava svoj posao. Za Story.hr nekadašnja glazbenica otkrila je koliko ju je strah zaraze, koliko će joj sve ovo utjecati na životne prihode, kako krati vrijeme u samoći svog doma te koju pouku mi ljudi trebamo izvući iz ove nevolje koja nas je snašla.
Bili ste primorani zatvoriti atelier, kako se sada osjećate? Plaši li vas ova situacija?
Nisam bila primorana, to je moja odluka kojom želim zaštititi, kako svoje šnajderice, tako i sebe i sve one s kojima smo bliski. Moje šnajderice svaki dan putuju na svoje radno mjesto koristeći više gradskih prijevoznih sredstava. Nikad nisu zlorabile mogućnost bolovanja za ostanak kod kuće pa je najmanje što ja mogu učiniti za njih da im sada dam mogućnost boravka kod kuće sa svojim obiteljima. Sve smo hitne probe obavili, naručene haljine priveli kraju i u suglasnosti s našim dragim damama, odgodili ono što nije hitno. Osobno nisam uplašena i ne bi trebao nitko biti u panici. Ugodno nikako nije, ali važno je prilagoditi se novonastaloj situaciji, paziti na sebe jer time pazimo i na druge.
Hoće li ova situacija uvelike utjecati na vaše poslovanje?
Ovo što se događa svakako će utjecati na svačije poslovanje. Sigurno je da ćemo nekoliko mjeseci (nadajmo se samo nekoliko), morati sami sanirati. Ovo čime sa ja bavim i moje kolege dizajneri, nije ni prije nikoga naročito diralo pa sumnjam da će se i sad itko sjetiti da i mi spadamo u male privrednike i rijetke proizvodače, promotore Hrvatske, pa i izvoznike. No, uvijek sam radila planski i polako, bez megalomanskih neizvjesnih poduhvata pa će mi utoliko biti lakše. Tretiram svoj posao kao 'obiteljski' i naći ću načina da se prilagodim i zbrinem svoju radnu obitelj.
Spomenuli ste i mladenku koja je došla na probu vjenčanice za dan koji će možda morati otkazati. Što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
Teško se zavući u nečije misli, ali znam da je mladenkama vrlo teško. Spremaju se za taj najvažniji dan u životu, sve su isplanirale baš onako kako su maštale kao djevojčice, i u konačnici svaka odabere neki datum koji joj nešto znači.. i sad se to sve poremetilo. Nije mi svejedno jer sam navikla da se veselimo pred ogledalom ili zaplačemo od sreće. Ali, rekla bih im, drage moje, život piše romane, i svaki je drugačiji pa je zato toliko ljepote u svakom od njih. Ovo što nam se dogada je samo još jedno novo iskustvo, jedna nova priča u našem životnom romanu. Svi ćemo ponešto naučiti, više ćemo paziti jedni na druge, vjenčanja će biti još ljepša jer će izrasti iz strpljenja i poniznosti što nam se nekako omaklo u prevelikoj strci za savršenim...a što je to uopće?
Smatrate da je ovo svojevrsna poruka majke Zemlje. Zašto to mislite?
Sigurna sam da se naša umorna Majka Zemlja sada malo odmorila od svih nas, naše jurnjave, pohlepe, zagađivanja, loših misli, loših energija....još kada bismo mogli zaustaviti momet kolektivne panike koja stvara negativnu energetsku sliku, sigurna sam da bi nam virusi teže naškodili. Jednostavno je objašnjenje za to: pozitivne misli jačaju naš organizam i time i imunitet, a dobar imunitet lakše se brani.... braneći sebe, branimo druge, branimo prirodu, branimo Zemlju... i tako zatvaramo krug zdravih misli.
I sami ste napisali da ste i vi u samoizolaciji. Kako sada provodite dane? Kako kratite vrijeme? Kuhate li više nego inače, možete li podijeliti neki najdraži recept s nama?
Ja sam odlučila biti kod kuće što ne znači da neću izaći na sunce ili otići u trgovinu. Nisam nakupovala zalihe jer je to bespotrebno. Stvorila se umjetna nestašica zbog onih koji su u panici pokupovali sve što im treba i ne treba. Zar ne bismo trebali biti skromniji, racionalniji?! Ja ću i dalje peći svoj kruh što uvijek radim, jesti leću, heljdu, ostale žitarice...povrće , voće, napitke od đumbira , bijelog luka....ništa se tu nije promijenilo. Trebali bismo svi shvatiti da nam sada, kad se manje krećemo i manje radimo, treba i manje hrane, manje prejedanja, više skromnosti, samoodricanja, brige za druge koji nemaju ili ne mogu... Čovjeku je malo potrebno za preživjeti.
S obzirom na to da puno radite, nedostaje li vam ta vaša uobičajena rutina?
Ono što nas sve spašava je RAD i nije uzalud izreka U RADU JE SPAS. To je najgore što se u ovoj situaciji događa. Osobno mi to najteže pada jer sam zaljubljenik svog posla i cijelog tog rituala odlaska na posao. Ali, nekako ću se snaći jer je moj posao kreativan, a tu je i moj Jure, njegova gitara i naš kućni studio... možda se malo vratim glazbi jer za pjesmu ne postoji karantena.