U nedjelju ujutro Zagreb je pogodio najjači potres u posljednjih 140 godina te je grad, a naročito njegov centar, pretrpio ozbiljnu štetu. Mnogi ljudi su zbog spomenute prirodne katastrofe izgubili krovove nad glavom, što se nije moglo dogoditi u gorem trenutku s obzirom na pandemiju koronavirusa koja je građane Hrvatske doslovce okovala za njihove domove.
Jedna od onih čija je stambena zgrada evakuirana je i domaća pjevačica, 28-godišnja Maja Bajamić koju je domaća publika imala prilike upoznati još 2011. godine kada se pojavila u showu RTL-a 'Hrvatska traži zvijezdu'. Maja je u međuvremenu izgradila zapaženu pjevačku karijeru, a često je nastupala i u zagrebačkom Jazz & Cabaret clubu Kontesa. Ipak, nedavno je odala da se zbog ranije navedenih okolnosti na neko vrijeme seli iz Zagreba, a za Story.hr je progovorila gdje je bila kobnog nedjeljnog jutra, kamo odlazi i kako provodi vrijeme u izolaciji.
Gdje ste bili u trenutku potresa i je li vaš stan pretrpio ozbiljniju štetu?
Živjela sam sama u Ilici, u blizini Britanca, u centru grada koji je bio najjače pogođen potresom. Posljednjih par godina provela sam tamo, u stančiću, (galeriji) od 21 kvadrat. U tom malom, slatkom, skučenom, ali šarenom prostoru izašlo je jako puno iz mene. Bila je to moja mala 'jezgra' u kojoj sam stvarala, iz koje sam odrađivala i uvježbavala točke za velike tv projekte (Zvijezde, Tvoje lice zvuči poznato), slikala, vježbala svirati gitaru, trenirala, pisala glazbu i stihove za svoje pjesme, slavila svaki novi uspjeh, glasno se smijala i plakala, Ljubila.
U potresu je oštećeno jako puno tog dijela grada, između ostalog i zgrada u kojoj sam živjela. Noć prije potresa, spavala sam kod prijatelja i prijateljice koji žive sami, jer me, prvi put nakon ozljede vratne kralježnice ponovo 'zakočio' vrat, uslijed čega sam opet osjećala jake bolove i smanjenje opsega pokreta.Trebala sam pomoć za svakodnevne radnje i primila sam injekciju protiv bolova. Spavala sam na kauču, a osim što se odjednom sve počelo jako tresti, probudilo me padanje boca iz kuhinje i frižidera, pucanje stakla i skoro padanje zidnog ormara koji je bio iznad kauča.
Prizor i osjećaj je bio strašan; vrištala sam kao nikad u životu
Prizor i osjećaj je bio strašan; vrištala sam kao nikad u životu, ustala sam 'na vrat' i nisam bila sigurna sanjam li ili ne (jer inače sanjam živo i često se 'glasam' u snu). To je bilo zaista strašno. Presretna sam i zahvalna nebesima što nisam bila sama u Ilici u tim trenucima. Mislim da bi mi srce puklo. Nakon potresa, bila sam u svojevrsnom šoku gotovo cijeli dan. Kada sam vidjela fotografije Ilice, nisam imala snage otići tamo niti zvati ikoga da pitam što je ostalo od svega. U meni nije bilo mjesta za još jedan šok i lošu vijest. Novine i portale ne čitam, tv gotovo da i ne gledam. Mobitel mi je cijelu nedjelju zvonio ko' lud, poruke su stizale.. samo sam se pokušavala smiriti i ostati pribrana maksimalno. Prijatelji i obitelj su mi jako puno pomogli i hvala im beskrajno. Hvala i svima koji su se zabrinuli i nazvali me, poslali poruku. Znala sam koliko volim, ali nisam znala koliko sam voljena.
Što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
Jedna jedina stvar- pitanje sanjam li, ili je u pitanju java. Inače sanjam gotovo svaku noć i to vrlo 'živo'- često pričam u snu, ponekad mjesečarim.. istinski nisam bila sigurna sanjam li i što se zapravo događa.
Kažete da napuštate Zagreb i odlazite tamo gdje je mir u duši. Kamo selite?
Tako je. Tko god me zna ili prati, zna i za moje voljene Trnbuse i baku i dida koje uvijek spomenem i beskrajno volim. Ja san 'dite ulice i sela', mala Poljička i tamo mi je duša (za)uvik. Beskrajno sam zahvalna tati koji je autom iz Splita došao po mene, nakon što me djed nazvao i rekao da on i baka žele da dođem u Trnbuse (moja obitelj u Splitu je mnogobrojna i zbog mjera samoizolacije za koje nisam mogla biti sto posto sigurna koliko su se poštovale od strane svakog pojedinca, nisam se osjećala u redu s tim da odem u Split, s druge strane ni da se namećem djedu i baki koji su stariji i zdravi). Djedov poziv razriješio je sve. Stan u kojem sam živjela, zbog potresa je postao nesiguran za život (cijela zgrada je evakuirala), što sam saznala dan nakon. Kad je djed nazvao, bila sam presretna (toliko sam dugo priželjkivala biti u Trnbusima i samo gledati njih dvoje- dječaka i djevojčicu i prije svega ovoga- posao i neke životne situacije su me 'odnijele' posljednju godinu, dvije). Tu san, di je duša. Puno je mira i ljubavi, cvitan. Cvitamo.
Istaknuli ste da vam je to čak dvanaesta selidba u posljednjih osam godina. Pada li vam ova posljednja teško ili se veselite novoj okolini i izazovima?
Točno. Naravno da ne. Ja sam vam skitnica pomalo, poziv koji me odabrao uključuje taj 'gipsy lifestyle', a i sama sam 'izviđački' tip- uvijek u ruksaku nosim svoje bilježnice, mirisne štapiće i još par stvarčica s kojima si bilo gdje i u bilo kojem trenutku ostvarim dom ako poželim. Priželjkivala sam posljednje vrijeme promjenu prostora u kojem boravim.. osjećam da trebam veći i bolje izoliran stan kako bi slobodno mogla živjeti svoj put; pjevajući, svirajući, plešući, stvarajući i sve ostalo što ide s mojim životom, a da pritom i ja i svi oko mene imaju mir. Jako se veselim novom početku i još boljoj sebi.
U slobodno vrijeme se bavite plesom, pjevanjem i sportom. Kako provodite vrijeme u izolaciji?
Isto tako. Moj svijet nalazi se unutar mene i kad se sve što jesam spaja s mirom koji daje samo pogled, a kamoli boravak u prirodi, u meni je rapsodija kreacije, zadovoljstva i sreće. Zajedno s bakom, spavaću sobu u kojoj sam kao dijete odsjedala s obitelji kada bi došli na selo, prenamijenila sam u svoj mali ured i sobu u jednom. Sa sobom sam ponijela gitaru, nešto odjeće i kozmetike, Đurđicu (moj bicikl), vijaču, prostirku i Blozu- to je moja ruža. Sve što imam i trebam u životu, a i bez dobrog dijela toga bi mogla. Moj životni stil nije se previše promijenio; svaki dan odradim vježbe disanja i pjevanja, treniram kao i uvijek kad dođem tu, ispred kuće ili konobe. Teretane i sprave ne volim, sve što trebam je par rekvizita (a ni to) prostirka i vijača. Vjerujem da je naše tijelo naš najteži i najveći uteg. Da bi bilo potpuno, nedostaje mi da predam sve to publici- odnosno, nedostaju mi nastupi u cabaretu i cijeli ansambl cabareta 'Espri de Paris' i dogovorene svirke s mojim bendom i instrumentalistima kojima sam se jako veselila i veselim se i dalje. Vjerujem da će sve brzo biti iza nas i nadam se da ćemo iz ovoga spoznati i naučiti 'više od ničega' i promijeniti se iznutra, za bolje sutra.