Posljednjih tjedana ljudi u šali govore da će nakon ove pandemije na svijetu biti više razvoda i više djece. Izolacija se odražava i na odnose s ukućanima, osobito s partnerima s kojima smo i inače dijelili dobro i zlo, ali rijetko kada doslovno 24 sata. Što o svemu tome kaže operetna pjevačica i glumica Sandra Bagarić, koja je sa suprugom Darkom Domitrovićem u braku više od dvadeset godina - je li potres koji ih je zadesio u zagrebačkom domu zatresao i njihov odnos ili su ih sve ove nedaće koje proživljavaju dodatno zbližile i povezale?
'Posljednja predstava u mome matičnom kazalištu Komedija bila je ‘Grofica Marica’. Poluprazno gledalište, dezorijentiran ansambl na sceni, već se govorilo o propisanim mjerama držanja razmaka, smanjenju socijalnog kontakta, a mi glumimo ljubavnu scenu u kojoj na koroni (glazbeni izraz za držani ton) padamo u strastveni zagrljaj koji treba zapečatiti poljupcem kako bismo publici koja je platila kartu i došla u teatar po čaroliju uvjerljivo dočarali priču. U pauzi dirigentu dobacujem da molim ‘bez korona’ (obično produženi visoki tonovi koje publika nagrađuje aplauzom) i to postaje naša interna zezancija... ', započela je Sandra.
Volim svoje susjede, svoj kvart, svoj život u njemu, s nevjericom gledam i ponovno osjećam olakšanje što smo svi zajedno, živi, zdravi...
'Kao i većina, ovaj val proljetnih temperatura iskoristila sam za pospremanje, pranje prozora, posadila sam cvijeće na balkonima, kućica miriši, odiše skladom i urednošću i onda 22. ožujka u ranim jutarnjim satima - buđenje. Ne ponovilo se! Između sna i jave, uz padanje žbuke s popucalih zidova, unezvijereno trčim prema dječjim sobama, skupljamo se svi i odjednom osjetim olakšanje, svi smo živi, podrhtavanje se smirilo... Čupavi, krmeljavi, svi sabrani, uzimamo najnužnije i napuštamo stan pun prašine, razbacanih i razbijenih sitnica. Dečki odlaze do auta da provjere stanje, izlazim na balkon, ulica je u prašini, sa suprotne strane ulice dva dimnjaka, ostaci žbuke i crijepa spljoštili su nekoliko automobila, naši su, na sreću, neokrznuti. Drugi potres zatječe nas na ulici, sa zgrada padaju crjepovi. Gledam svoju ulicu kestena, volim je, počela je listati, lijepa je, tužna sam jer je sada sablasna. Volim svoje susjede, svoj kvart, svoj život u njemu, s nevjericom gledam i ponovno osjećam olakšanje što smo svi zajedno, živi, zdravi... Sjeli smo u auto, odvezli se do prvog sigurnog parkirališta, uključili radio, slušali prva izvješća, čuli svoje najmilije i još dugo u tišini i šoku čekali', opisala je operetna pjevačica.
Nekako smo mekši i tolerantniji, kuhamo zajedno, puno više primjećujemo jedno drugo, čujemo se, razmišljamo i o onom drugom i, naravno, ja puno više pričam. Osoba sam koja verbalnošću rješava sve svoje frustracije pa mojima možda nije lako, ali u svakom slučaju nije im dosadno
'Već dva tjedna svi smo izbačeni iz stvarnog života, pratimo dnevne informacije, pokušavamo osmisliti svakodnevicu, moram svojim dečkima odati priznanje, sjajni su. Marko i Lovro su mladići i ponosom ispunjena srca uživam u našim zajedničkim trenucima. Otkrivam koliko toga znaju, osluškujem njihove stavove, prisluškujem njihove razgovore, za njih je ovo iznimno stresno razdoblje, puni su života, hormona, potrebe za otkrivanjem, istraživanjem, trošenjem energije... A sada... I tako iz dana u dan. Treba osmisliti život. Osjećati se korisnim, planirati, sanjati, pokušati ostati normalan, tolerantan, trezven... A ovo podrhtavanje dolijeva ulje na vatru. Gledam ljude koji su u trenutku izgubili dom, krov nad glavom, proživljavam zatomljene uspomene iz ratnog Sarajeva. Moji su u Sarajevu. Ne mogu do njih, ni oni do nas, ali sestra i njezina obitelj su tamo pa će si uzajamno pomagati. Osjećaj nemoći i neizvjesnosti, strašni scenariji koje gledamo u Italiji, Španjolskoj, Kini... Suprug i ja razmjenjujemo knjige koje čitamo, počastimo svoje ranjene duše lijepom glazbom. Na sreću, imamo iste afinitete, razgovaramo o svemu, strahovima, osjećajima, uspomenama, analiziramo sebe i ljude oko nas, branimo se humorom od depresije. Nekako smo mekši i tolerantniji, kuhamo zajedno, puno više primjećujemo jedno drugo, čujemo se, razmišljamo i o onom drugom i, naravno, ja puno više pričam. Osoba sam koja verbalnošću rješava sve svoje frustracije pa mojima možda nije lako, ali u svakom slučaju nije im dosadno. Sve vas volim, pazite se, iskoristite svaki dan otkrivajući svoje i tuđe potencijale, puno iz svega ovoga možemo naučiti, smijte se očima, sada maske skrivaju naše lijepe osmijehe, ali zato oči govore, razgovor je tako moćna terapija i za onog koji govori i za onog koji zna slušati. Budite zdravi tijelom i duhom', poručuje na kraju Sandra Bagarić.