Gotovo jednako uznemirujuće buđenje kao milijun građana Zagreba i okolice doživjele su 22. ožujka i Zagrepčanke s trenutačnom adresom u Amsterdamu - Anamarija Užbinec, Anja Herceg, Sara Juričić te Dora i Jana Zane - nakon što su toga jutra dobile poruke roditelja i prijatelja koji su pretrpjeli snažan potres. No prvotni osjećaj bespomoćnosti zbog velike udaljenosti nestao je kada su se dosjetile da bi na platformi GoFundMe mogle organizirati prikupljanje sredstva za pomoć Zagrebu. Već istog dana poslije 11 sati počele su pristizati prve donacije. Iako nisu ni sanjale da će prikupiti više od 1.300.000 kuna, ove djevojke ponosne su što su u teškim vremenima ujedinile Hrvate iz cijeloga svijeta te što je zajedničkim snagama prikupljen novac koji će pomoći obiteljima čiji su domovi najviše stradali u potresu.
Story: U samo nekoliko sati na platformi GoFundMe napravile ste fundraiser kako biste prikupile sredstva za pomoć svojemu gradu. Iako je prvotni cilj bio puno manji iznos, prikupile ste čak 172.000 eura. Je li vas iznenadio toliki odaziv?
Dora: I da i ne. Imamo širok krug poznanika pa smo očekivale da ćemo nešto prikupiti, ali kada su se u priču uključili mediji, kampanja je postala ozbiljna. Moram napomenuti da je cilj bio potaknuti prijatelje iz Nizozemske i druge Hrvate koji žive u inozemstvu na doniranje.
Anamarija: Iskreno, nisam očekivala ovoliki odaziv. Mnogo je ljudi doniralo male iznose, ali kada se skupi puno ljudi, rezultat je značajan.
Anja: U kriznim situacijama mnogo ljudi želi pomoći, ali ne znaju kako ili gdje. Upravo je tako zaživjela naša kampanja. I mi smo htjele pomoći pa smo se odvažile pokrenuti je.
Sara: Iskreno, uopće nisam očekivala ovakav ishod. Sve je eksplodiralo u manje od 24 sata. Jako smo sretne, ali i još u šoku.
Story: Što planirate s prikupljenim novcem?
Dora: Dio novca namijenjen je za kupnju inkubatora i respiratora za KBC Zagreb - Kliniku za ženske bolesti i porode, a drugi dio u suradnji sa Zakladom Solidarna dodjeljujemo građanima kojima je najviše potrebno. Raspisat ćemo natječaj na koji će se moći prijaviti građani koji su najviše pogođeni potresom i pomoć im je najpotrebnija.
Jana: Raspisujemo natječaj na koji će se moći prijaviti ljudi pogođeni potresom, a usto slabijega imovinskog statusa. Stručna komisija u koju smo uključili dvije vanjske stručne suradnice - dr. sc. Zrinku Paladino, poznatu hrvatsku arhitekticu i urbanisticu, i prof. dr. sc. Marinu Ajduković, profesoricu socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu - procjenjivat će slučajeve te dodijeliti novac. Cijeli će proces trajati oko mjesec i pol dana.
Story: Sve živite u Amsterdamu. Kako ste se osjećale kada ste vidjele što se dogodilo u Zagrebu?
Dora: Probudio me dečko u 6.35 i rekao da je Zagreb zadesio snažan potres. Kada sam vidjela fotografije, znala sam da su moji roditelji ugroženi jer žive u centru grada. Teško je vidjeti da su tvoji najbliži u opasnosti, posebice u vrijeme pandemije kada nije tako jednostavno sjesti u avion i doći doma. Najvažnije mi je bilo da su roditelji i sestra na sigurnom i da tati, koji je tlakaš, tlak nije nekontrolirano porastao.
Anamarija: Nema goreg osjećaja nego kada se tvojim bližnjima događa tako nešto, a ti si daleko, bespomoćan si i ne možeš se vratiti kući. Imale smo veliku potrebu nešto napraviti.
Anja: Mene je također dečko probudio i rekao da je bio potres u Zagrebu. U prvi mah nisam bila sigurna sanjam li ili on govori u snu. Zatim sam pogledala mobitel i vidjela poruke roditelja i prijateljica da je Zagreb pogodio jak potres te da su u autu. U tom se trenutku roditelji nisu javljali na mobitel. S obzirom na to da živimo u neposrednoj blizini Gornjega grada, svašta mi je prolazilo glavom.
Jana: Užas, užas, užas! I dalje se bojim za roditelje i sestru koji su se nakon tjedan dana spavanja u hotelu vratili u stan sa žutom oznakom. Gledanje fotografija i snimki Zagreba mi je kao da gledam film iz poslijeratnog doba. Strah me je vratiti se i vidjeti sve to uživo.
Sara: Nisam se javljala na telefon jer nisam očekivala da će me netko tako rano zvati, pa je tata nazvao mog dečka koji mi je dao mobitel. Pomislili smo da je pozitivan na koronavirus i da zato zove. Očito tako mozak funkcionira u ovo doba pandemije, ali tata me nazvao u panici dok je trčao iz stana u centru te mi rekao da nazovem mamu i pitam je je li dobro jer su oni rastavljeni. Kada sam poklopila, zapitala sam se: “Jesam li ovo upravo sanjala?”
Story: Cijela Hrvatska zapravo želi znati nešto više o djevojkama koje su pokrenule ovu akciju. Možete li nam otkriti koliko ste već u Amsterdamu i čime se bavite?
Dora: Prije pet i pol godina, jednog kišnog i prohladnog dana u kolovozu, došla sam na MA: Strategic & Organization Management. Trenutačna okupacija mi je tvrtka u kojoj pomažem startupovima i korporacijama da pronađu odgovarajuće tržište.
Jana: Otišla sam u Amsterdam u rujnu 2016. na diplomski. Sada, nakon tri i pol godine, imam diplomu MSc Social Psychology, posao na kojem se bavim pisanjem i provedbom EU projekata u sektoru inovacija, dečka i bicikl.
Anamarija: Tu sam već dvije i pol godine i radim u sektoru stvaranja solidne financijske podloge jedne konzultantske kompanije.
Anja: Ovdje sam pet godina. Najprije sam bila na studijskoj razmjeni u Rotterdamu, a vratila sam se na diplomski i završila studij financija na Erasmus University te dobila posao u struci kao konzultantica. Amsterdam nije velik, u usporedbi sa Zagrebom je upola manji pa smo biciklom vrlo brzo jedna kod druge.
Sara: Rođena sam i odrasla u Zagrebu, gdje sam završila filmsku i kazališnu produkciju na Akademiji dramske umjetnosti. U jednom trenutku trebala mi je promjena pa sam zbog posla došla u Amsterdam. Bez konkretnog razloga, jednostavno sam željela tu živjeti. Sada, četiri godine poslije, radim na jednome filmskom festivalu.
Story: Koliko traje vaše prijateljstvo?
Dora: Jana mi je sestra, a ostale cure znam nekoliko godina. Svi se poznaju iz Zagreba.
Anamarija: Zbližile smo se u Amsterdamu, a Doru i Janu znam još iz Zagreba jer živimo u kućama koje su jedna pokraj druge.
Jana: Mislim da je praćenje utakmica naših nogometaša na Svjetskom prvenstvu 2018. bilo pokretač redovnih druženja.
Sara: Prije točno četiri godine uselila sam se u Dorin studio od 20 kvadrata. Budući da smo spavale udaljene 20 centimetara jedna od druge, postale smo bliske prijateljice. Nikada mi neće oprostiti što sam jednom predugo ostavila rublje u zajedničkoj sušilici nekoliko katova iznad nas.
Anja: Sve osim Anamarije počele smo živjeti u Amsterdamu u istoj zgradi, u malim studijima. Tu smo se upoznale i povezale, a ljeto 2018. još nas je više zbližilo.
Story: Kako ćete proslaviti iznos koji ste skupile jednom kada završe ove restrikcije?
Dora: Putovanjem u Zagreb.
Jana: Rundom štrukanog pelina na zagrebačkoj špici.
Anamarija: Mislim da će biti nekoliko rundi.
Anja: Cure me vode u kafić Sedmicu.
Sara: Nemam ništa dodati, taman nam ponestaje zaliha pelina.
Story: Kada planirate povratak u Zagreb? Želite li zbog svega još prije doći u svoj grad?
Dora: Trebala sam ići doma za Uskrs, ali brzo će nova prilika. Dolazim čim se pandemija malo smiri.
Jana: Inače često putujem u Zagreb ili na Šoltu, gdje ljetujemo. Pokušavam doći minimalno svaka dva mjeseca kako bih održala kontakt s prijateljima te kako mlađa sestra ne bi uvijek bila sama s roditeljima. Čim se smiri stanje s COVID-19, idem mami na ručak!
Anamarija: U Zagreb idem svaka dva mjeseca, a ljeti i za Božić ostajem mjesec dana jer sam jako vezana uz grad. Nažalost, ne znam kada ću sljedeći put doći.
Anja: Gotovo svaki mjesec barem za vikend odem doma, ovisno o poslu i poslovnim putovanjima. U nadolazećim mjesecima imala sam nekoliko planiranih putovanja u Zagreb zbog sezone vjenčanja. Vjerujem da ću, čim to trenutačna situacija dopusti, prvom prilikom u Zagreb.
Sara: U Zagreb ne idem toliko često, ali pokušavam barem dva puta godišnje provesti određeno vrijeme u svom gradu. Moj je dečko Nizozemac pa smo, u neku ruku, i ovdje doma. No čim ova ludnica završi, doći ćemo za vikend posjetiti prijatelje i moje roditelje jer smo ih posljednji put vidjeli za Božić.