'Poklopac od kante za smeće mi je spasio život'

Kada su ga prije 20 godina pitali gdje se vidi u svojoj 60. godini, irski glazbenik najpoznatiji kao Bono Vox odgovorio je: “Volio bih se vratiti fikciji i poeziji. Volio bih biti pisac, pjevač i izvođač. Sa 60 ću bolje izgledati nego sada, siguran sam u to. I nadam se da ću umrijeti tek kada ostarim. Mogi su moji heroji živi, nisu umrli, odnosno dugo žive”.

 Želja mu se i ostvarila, jedan od najcjenjenijih svjetskih glazbenika uoči 60. rođendana izgleda odlično, i dalje piše i pjeva, a i ono najvažnije - živ je i zdrav. I podjednako uspješan kao i prije 20 godina. S bendom U2 osvojio je brojne nagrade, uključujući 22 statue Grammy, više od ijednoga drugog benda, te nagradu Zlatni globus 2003. za najbolju originalnu pjesmu ‘Hands That Built America’ za film ‘Bande New Yorka’. Članovi benda primljeni su 2005. u Rock and Roll Hall of Fame, a u studenome 2008. časopis Rolling Stone svrstao je Bonu na 32. mjesto ljestvice najvećih pjevača svih vremena. Veliku čast iskazao mu je i Time proglasivši ga 2005. osobom godine, i to ne samo zbog kreativnog rada nego i zbog filantropije. Naime, iako je riječ o jednom od najvećih i najpopularnijih glazbenika ne samo jedne, nego nekoliko generacija, Bono je i jedna od najglasnijih slavnih osoba kada je riječ o podizanju svijesti o raznim društvenim i političkim pitanjima. A zbog toga ga ljudi ili vole ili mrze. Čini se kako u vezi s njim ne postoji zlatna sredina, niti on to želi. U većini intervjua koje daje govori o nečemu mnogo većem od glazbe i slave, što je itekako teško pomisliti o muškarcu koji se skriva iza sunčanih naočala. No to i ne čudi s obzirom na to da je njegov život otpočetka bio prožet konfliktima i nepravdom.
Bono je rođen u Dublinu 10. svibnja 1960. godine kao Paul David Hewson. Njegova majka Iris, zaposlenica u uredu lokalne mljekare, bila je protestantske vjere, pripadnica Church of Ireland, dok je otac Brendan Robert, koji je radio u poštanskom uredu, bio rimokatolik. Iako većini to ne zvuči kao veliki problem, u katoličkoj Irskoj to je tada bio velik teret za taj par, ali i cijelu obitelj.
- Znao sam da smo bili drukčiji od ostalih u našoj ulici jer je moja majka protestantkinja, a udala se za katolika. Njihova je ljubavna veza u to vrijeme snažnih podjela bila praktički zabranjena. Sve je više jačalo protestantsko-katoličko rivalstvo, ali to im ništa nije značilo. Suočili su se s tim i vjenčali se - kaže Bono, čiji su se roditelji odmah dogovorili da će prvo dijete, odnosno osam godina starijeg Normana, odgajati u anglikanskoj vjeri, a drugo u rimokatoličkoj. No i Bono je često odlazio s majkom na misu.

 - Zbog toga nismo pohađali obližnju školu, vozili smo se autobusom u drugu gradsku četvrt. Ali i tada sam se molio više izvan crkve negoli u njoj. Pjesme su za mene bile molitve - objašnjava Bono koji je odrastao u gradskoj četvrti Finglas za takozvanu nižu srednju klasu.
- Naša je kuća imala tri spavaće sobe. Treću sobu, koja je bila veličine ormarića, zvali smo ‘soba kutija’ i to je bila moja soba. Ali bila je to lijepa ulica i dobri ljudi. Iako se, iskreno, iza ugla osjećao miris nasilja - priznao je Bono koji je odmalena bio neobično i buntovno dijete.
Njegov se otac sjeća kako je jednom prilikom izjavio da se sprijateljio s pčelom, a drugi put, nakon što su se njih dvojica porječkali, Bono je na podu ostavio koru od banane kako bi se otac poskliznuo. Prvi se put pošteno potukao već kao četverogodišnjak, i to kako bi obranio prijatelja Jamesa Manna. Jamesu je jedan dječak u naletu bijesa odgrizao uho, što je naljutilo Bonu koji se zaletio za njim, uhvatio ga za glavu i udario njome u željeznu ogradu. Buntovničko ponašanje bilo je njegova karakteristika i u srednjoj školi St. Patrick’s Secondary School. Budući da mu se nije sviđala profesorica španjolskog jezika, gađao ju je psećim izmetom. Suvišno je spomenuti da se nakon tog incidenta morao ispisati iz škole. Školovanje je nastavio u Mount Temple, modernoj eksperimentalnoj ustanovi koju su pohađali i katolici i protestanti, a školske odore i druga pravila bili su manje važni od kreativnog razvoja učenika. Ondje je upoznao skupinu djece s kojom je osnovao uličnu grupu Lypton Village, a kako je svatko od članova imao nadimak, tako je i on dobio svoj - Bono Vox. Naziv dolazi od imena trgovine sa slušnim pomagalima Bonavox koja se nalazila u Ulici O’Connell. Iako mu se u početku nije sviđao nadimak, prihvatio ga je kada je doznao da dolazi od latinskog ‘bona vox’ (dobar glas).

 - Bio sam bistro dijete, ali u tinejdžerskoj dobi proživio sam neku čudnu fazu, postao sam glup. Školske su zadaće bile grozne, nisam se mogao koncentrirati. Imali smo uličnu bandu i obožavali smo humor Monty Pythona. Po uzoru na njih znali smo nastupati u centru Dublina. Ušao bih u autobus noseći ljestve i električnu bušilicu. Ludnica, humor je postao naše oružje. Samo bih stajao mirno držeći bušilicu u ruci. Glupe tinejdžerske fore. To je bila izvedbena umjetnost. Izmislili smo svoj svijet koji smo nazvali Lypton Village. To je bio naš odgovor na nasilje koje je sve više vladalo ulicama. Bande iz raznih četvrti često bi te znale zatući, gotovo do smrti. Kada bi te na ulici pitali odakle, morao si razmišljati koji će im se odgovor svidjeti ili bi nadrapao. Ja i moj prijatelj Guggi, s kojim sam i danas blizak, bili smo snalažljivi. Znali smo se obraniti. No dok su jedni znali kako se nositi s nasiljem, drugi nisu. Prebili bi ih. I meni se to tada činilo normalnim. Sjećam se nevjerojatnih uličnih tučnjava. Sjećam se luđaka koji me po glavi mlatio metalnom pločom. Štitio sam se poklopcem kante za smeće, to mi je spasilo život. Tinejdžeri uopće nemaju osjećaj za život i smrt. Ne znam je li to buntovništvo ili obrambeni mehanizam. Smijali smo se ljudima koji su pili. Mi nismo pili alkohol. Smatrali smo se boljima od onih koji su petak navečer provodili u pubu i potom povraćali na cesti. Bili smo autsajderi. Voljeli smo slušati glazbu, nismo igrali nogomet. Čini mi se da smo svisoka gledali na sportaše, skinheade i nasilne dečke u martensicama. Možda je to bila ista ona arogancija koju je imao moj otac, a on je volio slušati operu i obožavao je kriket. Odrastao je u centru Dublina, pravi Dublinac, ali volio je operu. Bio je malo grandiozan, autodidakt, sviđao mu se Shakespeare. Strast mu je bila glazba i bio je odličan tenor. Najviše je žalio za tim što nije naučio svirati klavir. Čudno je što nas nikad nije poticao na velike stvari, bilo u glazbenom ili nekom drugom smislu. Sanjati je značilo razočarati se. To i objašnjava moju megalomaniju - iskren je.
Odnos s ocem postao je kompliciran nakon što je u rujnu 1974. preminula Bonina majka, a on je tada imao samo 14 godina. Moždani udar zadesio ju je na pogrebu njezina oca pa je u samo četiri dana ostao i bez djeda i bez majke, kojoj je poslije posvetio brojne pjesme, kao što su ‘I Will Follow’, ‘Mofo’, ‘Out of Control’, ‘Lemon’ i ‘Tomorrow’. Taj gubitak prouzročio je velik bijes u njemu, a bolje se nisu snašli ni otac i brat. Poslije je izjavio da to više nije bio dom nego samo kuća.

- U kući smo ostali nas trojica muškaraca - brat, ja i otac. Otac je posato poput narednika koji nam je dijelio zadatke koje je inače obavljala mama. Brat se snalazio, a meni je to išlo loše. Nisam ni bio svjestan naleta hormona koji će me suprotstaviti tom divnom čovjeku. Moj je tata bio divan i zabavan. No ja danas imam drukčiji odnos sa svojom djecom. Mi, zapravo, i nismo imali neki odnos. On je mislio da nitko od nas nije pametan kao on. Time što me odvraćao od želje da postanem glazbenik, iako se on cijelog života želio baviti glazbom, zapravo me pretvorio u glazbenika. Tako što mi je govorio da ne trebam imati velike snove jer ću se na kraju samo razočarati, zapravo me natjerao da poželim sanjati. Rekao mi je da će naš bend trajati pet, deset minuta, ali evo, i danas smo tu. Priznajem, bio sam teško dijete, a on nas je odgajao bez pomoći majke. Volio se svađati. Božić je u našem domu bio dan velikih rasprava. Cijelo smo vrijeme vikali jedni na druge - moj brat, ja, stričevi i tetke. Volio sam tatu, ali bili smo suparnici, do samoga kraja. Zapravo, posljednje riječi koje mi je uputio prije smrti bile su psovke. Spavao sam na malom madracu pokraj njegova bolničkog kreveta kada je on ispustio glasan zvuk, kao da je riknuo. Zapravo me to i probudilo. Sestra je uletjela u sobu i pitala ga je li sve u redu. Pogledao ju je i šapnuo: “Hoćeš li od…ati i pustiti me van? Ovdje je kao u zatvoru, želim ići kući”. To su bile njegove zadnje riječi - prisjetio se Bono, čiji je otac preminuo od raka u 75. godini.
Bono je, navodno, odmah iz bolnice otputovao u London na koncert U2, gdje mu je posvetio pjesmu ‘Kite’.
- Show se mora nastaviti, to je njegova filozofija - objasnio je poslije Simon Carmody, Bonin stari prijatelj.
Poslije je ocu posvetio pjesmu ‘Sometimes You Can’t Make It On Your Own’ i rekao kako se uvijek nadao da će mu otac reći da ga voli. No to se nije dogodilo. Kao i svaki put dotad, Bono je bijeg od surove stvarnosti pronašao u glazbi koju je počeo slušati već s četiri godine.

 - Prva pjesma koje se sjećam jest ‘I Want to Hold Your Hand’ Beatlesa. Mislim da je to bilo 1964., sjećam se da sam s bratom gledao njihov nastup na Štefanje, dan nakon Božića. Taj osjećaj pripadnosti grupi, izgledali su jako povezano, ta snaga melodije, njihove frizure, energija kojom su zračili… Tu su bili i nastupi Toma Jonesa. Gledao bih ga kako pjeva subotom navečer u raznim emisijama. Vjerojatno sam imao osam godina. Znojio se, bio je kao životinja, neukrotiv. Ima snažan crnački glas, a bijelac je. Slušao sam i Elvisa. Pitao sam se tko je on. Poslije sam počeo slušati i grupe The Who, Rolling Stones, Led Zeppelin... Sjećam se pjesme Johna Lennona ‘Imagine’. Mislim da sam imao 12 godina i to je bila prva ploča koju sam kupio. Oduševila me. Kao da ti šapuće u uho, otkriva drukčije poglede na svijet. Kada sam izgubio majku, počeo sam slušati Plastic Ono Band i Boba Dylana. Slušao sam njegove akustične albume pa sam počeo razmišljati o tome kako bih i sam mogao stvarati takve pjesme. Brat je imao kajdanku s pjesmama Beatlesa pa sam počeo učiti svirati gitaru, a on mi je pomagao - prisjeća se Bono koji je već 1976. postao član benda koji su oformili David Evans (The Edge), njegov brat Dick i Adam Clayton.
Oni su se zapravo javili na oglas koji je na školski pano stavio učenik Larry Mullen Jr., a njime je tražio članove za svoju rock skupinu.
- Škola mi je išla na živce, bio sam ljut, živio sam s dvojicom muškaraca, mislio sam kako će svi moji prijatelji imati blistavu budućnost jer su jako pametni, a ja nikad neću biti toliko pametan. Takve su mi se stvari motale glavom. Kad god bih se zatekao blizu klavira, u lokalnom pubu ili crkvi, uvijek bih počeo svirati. Uvijek sam u glavi imao neke melodije, ali nisam znao kako ih izvesti. A onda sam jedne subote upoznao tog klinca. On je imao 14, a ja 16 godina. Želio je oformiti bend, svirao je bubnjeve. Moj prijatelj Reggie Manuel rekao mi je da ga moram upoznati. Sjeo sam na njegov motocikl i odvezao me u predgrađe, do kuće tog Larryja Mullena. Larry je sjedio u malenoj kuhinji, a bubnjevi su bili pred njim. Bilo je tamo još nekoliko dječaka - Dave Evans, 15-godišnjak koji je izgledao jako pametno, te njegov brat Dick, koji je sam napravio gitaru i bio je pravi genij. Larry je počeo svirati, bio je to divan zvuk. Edge je na gitari proizveo zvuk koji nikad dotad nisam čuo. Odjednom su počeli pristizati klinci sa svih strana, i to sve djevojke. Znali su da ondje živi Larry. Već su vrištali, pokušavali ući. On je bio navikao na to. I tako je sve počelo. Mjesec dana kasnije počeo sam hodati s Ali. Bio je to divan mjesec. Zanimljivo je da sam netom prije toga dotaknuo samo dno života, vjerojatno tinejdžerska depresija. Nisam bio siguran želim li dalje živjeti. Molio sam se Bogu i nisam ni bio svjestan da me ipak sluša - kaže Bono.
Ali je njegova supruga Alison Stewart, kojom se oženio 1982., a upoznao ju je u školi koju su oboje pohađali. Svidjela mu se na prvi pogled.

- Izgledala je kao prava djevojčica. Nosila je haljinice i kardigan, nije mi to bilo jasno, ali on ju je obožavao. Duhovno su bili jako slični - opisao je glazbenikov prijatelj Simon Carmody.
Ali mu je bila podrška kada mu je preminula majka, a bila je uz njega i na svakom koraku njegove karijere. Prvih nekoliko mjeseci postojanja bend je nosio naziv Feedback, a poslije su se preimenovali u The Hype.
- U početku smo na nastupima svirali pjesme Eaglesa, zatim i Moody Bluesa, ali ispostavilo se da nam ne idu tuđe pjesme. Stoga smo počeli pisati svoje stvari - kaže Bono koji je u početku u bendu svirao gitaru, pjevao i pisao pjesme.
Kako je Edge postajao sve bolji gitarist, Bono je postao zadužen samo za vokale. No bilo je i trenutaka kada su drugi razmišljali da ga izbace iz benda jer se osjećalo da njegov glas nije bio uštiman. Srećom, ostao je.
- Kad smo počeli, bio sam gitarist zajedno s Edgeom, osim što nisam mogao svirati gitaru. I još ne mogu. Bio sam toliko grozan gitarist da su mi predložili da umjesto toga pokušam pjevati. Pokušao sam i prije, ali uopće nisam imao glasa. Sjećam se dana kada sam otkrio da ipak mogu pjevati - našalio se Bono koji je oduvijek privlačio pozornost na sceni, poput magneta.
Od samog početka uspostavio je prirodnu interakciju s publikom do koje su se dobrano namučili doći. Na putu do uspjeha bend je prošao nekoliko kriza, a prva je nastupila kada ih je napustio Dick Evans kako bi se pridružio još jednom lokalnom bendu, Virgin Prunes. Preostala četvorica tada su i službeno promijenila ime iz The Hype u U2. Nedugo nakon toga Bono, Larry i Edge pridružili su se skupini proučavatelja Biblije koja se zvala Shalom.

- Dok smo nastupali u uličnom kazalištu u Dublinu, upoznali smo skupinu ljudi koja je bila još luđa od nas. Bili su u gradu, ali živjeli su kao da smo u 1. stoljeću. Čekali su znakove i čuda, kao na početku religije. Bila je to komuna. Međusobno su dijelili novac, bili su strastveni, zabavni i činilo se da ih materijalno uopće ne zanima. Kada gledam unatrag, shvaćam da je to bila moja znatiželja. No postalo je previše intenzivno, kako to inače biva. Iako se činilo da im ne smeta kako izgledamo, počeli su nas ispitivati o glazbi koju slušamo, zašto nosimo naušnice - prisjeća se i dodaje kako su se od te sekte maknuli tako što su otišli na turneju.
Naime, nakon što je bend 1978. promijenio ime u U2, brzo su se probili na dublinskoj rock sceni. Prvi album ‘Boy’ ostavio je trag i u Sjedinjenim Američkim Državama, a do 1987., kada su objavili peti album ‘The Joshua Tree’, na kojem se nalaze čak dva singla koja su zasjela na prvo mjesto svjetskih top-ljestvica, kritičari su ih slavili kao bend desetljeća. Tekstove za gotovo sve pjesme pisao je Bono, a obiluju religioznom, društvenom i političkom tematikom. Bono je bio jedan od prvih glazbenika koji je počeo isticati problem gladi i siromaštva u Africi, kontinentu s čijom se tužnom pričom prvi put susreo zahvaljujući iskustvu kolege Sir Boba Geldofa kojem se 1984. pridružio na božićnom humanitarnom singlu ‘Do They Know It’s Christmas?/Feed the World’. Sljedeće je godine sa suprugom Ali tajno otputovao u Etiopiju, zemlju gdje je od gladi tada umrlo milijun ljudi, a ondje su proveli mjesec dana.
- Javili su nam da dolazi frontmen irske skupine U2. I to tajno. Morali smo skrivati njegov posjet. Nisam znao zašto je nastala toliko strka jer je našim uredom te godine već prošlo nekoliko zvijezda i zvjezdica, a većina je njih ionako samo željela da se njihovo ime poveže s humanitarnim radom. No sada je bilo drukčije jer su Bono i Ali željeli raditi u jednom od naših kampova. Kada smo došli po njih u zračnu luku, bio sam siguran da neće izdržati ni tjedan dana. Proveli su mjesec dana s našim zaposlenicima u Adjibaru te su pomagali razviti dramske i glazbene programe za djecu, korisnike centra - ispričao je godinama poslije Steve Reynolds, član udruge World Vision.

 Bono se aktivirao i u drugim dijelovima svijeta, što mnogima nije bilo po volji. Nakon što je javno osudio bombardiranje u Enniskillenu u Sjevernoj Irskoj, koje su 1987. izveli pripadnici IRA-e i poginulo je 11 osoba, pristaše te paravojne jedinice zaprijetile su da će ga oteti.
- Sjećam se da su nam uzeli otiske prstiju. Tada se uključila mašta. Nismo znali što će s tim, hoće li nam odsjeći ruke i poslati ih poštom - našalio se poslije Bono.
No situacija je bila ozbiljna. Jednom su prilikom simpatizeri IRA-e okružili vozilo u kojem su bili članovi benda i pokušali razbiti staklo vičući: “Izdajice!” Potaknuta tom situacijom ili ne, grupa je početkom ’90-ih, točnije 1991., albumom ‘Achtung Baby’ promijenila zvuk i fokus. Bonini tekstovi postali su osobniji, nadahnuti iskustvom vezanim uz privatni život članova benda, a čini se da su i napokon počeli uživati u svom zvjezdanom statusu.
- Devedesetih sam se provodio kao nikad u životu, ali nisam osjećao da živim kao rock zvijezda. Smatrao sam da je taj dar poklonjen pogrešnomu muškarcu, da je trebao pripasti nekome mršavom tipu, a ne frajeru koji izgleda kao boksač. Nisam se dobro snalazio u svemu tome, ali ipak sam se s vremenom nekako naviknuo. Sve je zapravo počelo albumom ‘Pop’. Imali smo divan život, slušali smo puno dance glazbe, bili budni cijelu noć. Bili smo mladi, prijatelji su bili uz nas. Bilo je to divno vrijeme, to smo razdoblje nastojali oslikati u pjesmama ‘Discotheque’ i ‘If You Wear That Velvet Dress’. Sve te divne, senzualne pjesme. No umjesto da život nalikuje na zabavu, počeo je nalikovati na jutro nakon zabave. Kao mamurluk. Svoj sam hedonizam želio opisati religioznim terminima, kao koncept karnevala, kršćanski koncept, slavlje mesa, ali čini se da je karneval predugo potrajao. Mislio sam: “Oh Bože, ako iziđem, ne želim razočarati ljude”. Bob Dylan me naučio ovo: “Moraš razočarati ljude. Ne moraš živjeti u skladu s njihovim očekivanjima. A ako ih imaju, neka se razočaraju”. Sjećam se da mi je u trenutku kada smo bili na naslovnici Timea, prvi na ljestvicama singlovima i albumima, rekao: “Imaš sreće što si u bendu, ja sam sve to proživio sam”. Slava je zapravo smiješna. Postoje ljudi koji joj pridaju previše pozornosti pa postanu narcisoidni. Devedesetih sam se počeo opraštati od narcizma, krenuo sam na put prema ovome gdje sam danas jer ne želim da slava upravlja mojim raspoloženjem - kaže Bono koji se, shodno tome, od 1999. sve više uključuje u razne političke i humanitarne kampanje, od onih za smanjenje duga zemljama Trećeg svijeta do podizanje svijesti o situaciji u Africi i problemu AIDS-a.

 Često ga se moglo vidjeti i u društvu utjecajnih političara, uključujući Georgea W. Busha, bivšeg predsjednika SAD-a. Potkraj 1999. susreo se i s pokojnim papom Ivanom Pavlom II., a upoznao je i aktualnog papu Franju. Činilo se da ga ništa ne može zaustaviti u njegovim namjerama i političkim akcijama te da mu je strah nepoznanica, a onda se 2000. suočio s njim.
- U jednom sam trenutku zaključio da imam rak grla. Nisam to rekao čak ni dečkima u bendu. Glas mi je posljednjih pet godina bio jako loš, a sve je počelo nakon turneje ‘Zoo TV’. Možete i sami čuti. Kao da je bio manje snažan. Bilo mi je teško odraditi turneju. Nisam znao je li problem u glasu ili nečemu drugom. Ne želim biti melodramatičan, ali zapravo je pomisao da više nećete biti uz svoju djecu jako melodramatična. Srećom, to se nije dogodilo - rekao je Bono koji ipak nije imao rak.
Pravi zdravstveni problemi pojavili su se tek u svibnju 2010., kada je na probama za koncert u Njemačkoj ozlijedio leđa. Završio je na hitnoj operaciji koja je bila uspješna, ali liječnik mu je savjetovao da otkaže 16 planiranih nastupa u Sjevernoj Americi, ali i dugoočekivani prvi nastup na festivalu Glastonbury potkraj lipnja te godine. Zdravlje mu je bilo ugroženo i 2016., ali o tom “susretu sa smrti”, kako ga je nazvao, nikad nije želio previše govoriti pa nije poznato što se zapravo dogodilo.
- Gotovo sam umro. Bilo je dosta ozbiljno. Sad sam dobro, ali zamalo je postalo loše - sve je što je rekao o tome te je dodao kako je sretan što i dalje uživa s djecom, kćerima Jordan, rođenom 1989., i Eve, rođenom 1991., te sinovima Elijahom Bobom, rođenim 1999., i Johnom Abrahamom, rođenim 2001. godine.
S obitelji i danas živi u rodnom Dublinu, i to u elitnoj četvrti Killiney, a ima nekretnine u New Yorku te na francuskoj obali u mjestu Eze-Sur-Mer.