Potkraj prosinca prošle godine sretan obiteljski život Osječanke Sene Krupić sa suprugom Aleksandrom Bogdanovićem, cijenjenim kazališnim, filmskim i televizijskim glumcem, naprasno je prekinut nakon što je na 44-godišnjeg prvaka Drame osječkog HNK na pješačkom prijelazu automobilom naletio 22-godišnji vozač zadavši mu po život opasne ozljede, od kojih je i preminuo 25. prosinca. Početkom siječnja shrvana Sena ispričala je za Story što je sve proživljavala zbog tragičnoga gubitka supruga. Prošli je tjedan Branislav Smiljanić, koji je i pobjegao s mjesta nesreće, nepravomoćnom odlukom na osječkom sudu osuđen na sedam i pol godina zatvora. Stoga smo kontaktirali Senu koja nam je rekla što misli o presudi te otkrila kakvu agoniju proživljava posljednjih mjeseci.
Njegov život i sve ono što nam je oduzeto ne može i ne smije stati u sedam i pol godina kazne
- Izricanje presude Branislavu Smiljaniću meni nije nikakva satisfakcija, ni malenom Ianu Lavu, kao ni njegovoj majci, sestri i svim ljudima kojima on neizmjerno nedostaje. Aleksandra Bogdanovića, Lavova tate, Mijina tate, Unina tate, moje najveće ljubavi, moje druge polovice, moje podrške, prvaka Drame HNK Osijek, više nema i nećemo ga više nikada grliti, ljubiti, igrati se s njim, pjevati… Aleksandru je oduzeta mogućnost da sudjeluje u odrastanju Iana Lava i da bude prisutan u našem životu sljedećih 40 godina. Oduzeti su nam svi snovi i planovi koje smo imali te nećemo imati priliku ostarjeti zajedno. Kažnjeni smo za cijeli život. Presuda ne može vratiti život našeg Aleksandra, ali isto tako njegov život i sve ono što nam je oduzeto ne može i ne smije stati u sedam i pol godina kazne - potreseno nam je rekla Sena.
- Izricanje kazne od šest godina, kad je minimalna kazna tri a maksimalna 15, pokazuje svu manjkavost našega pravnog sustava i ne pronalazim koji bi element još trebao biti uključen za dodjelu maksimalne kazne: vožnja bez vozačke dozvole, više puta prekršajno kažnjavan, jednom osuđen za izazivanje teške prometne nesreće, gubljenje kontrole nad volanom i nalet automobilom na Aleksandra na pješačkom prijelazu kad je već gotovo prešao cestu. Za bijeg s mjesta nesreće od maksimalne tri godine osuđen je na godinu i šest mjeseci. Nije mu pružio pomoć nego je Aleksandra ostavio da leži na cesti u lokvi krvi. Prošlo je 40-ak minuta dok su Branislava uhvatili, a u međuvremenu je obavio barem dva telefonska poziva. Sve osim pozivanja Hitne pomoći. Stoga sam zbog izrečene presude od sedam i pol godina u potpunom šoku jer je za najviši stupanj odgovornosti dodijeljeno manje od polovice moguće kazne koju počinitelj, u ovom slučaju Branislav, može odslužiti za ubojstvo Aleksandra Bogdanovića na pješačkom prijelazu. Ova presuda nije pravedna koliko god sedam i pol godina nekome zvučalo puno - istaknula je. Ispričala nam je i javnosti manje poznate detalje kako se počinitelj ponašao u sudnici te kako je izgledao ponovni susret s njim.
- Branislav Smiljanić sjedio je na suđenju ispred mene pa nam se pogledi nisu mogli susresti, ali pri završnoj riječi, kada je tražio oprost, imao je priliku da se pogledamo, ali nije to učinio. Kad su ga odvodili, u trenutku kada je prolazio pokraj mene, nije ni pokušao da nam se pogledi susretnu. Izišao je spuštene glave, pogleda uprta u pod. U završnoj riječi kroz suze je mene i njegovu djecu molio za oprost govoreći kako bi najviše htio da može vratiti vrijeme i da nije ni sjeo u auto, iako je vozilima upravljao bez dozvole četiri godine - ogorčena je Sena.
Podijelila je s nama i osjećaj koji ju je obuzeo nakon što je Smiljanić tražio oprost od nje.
Ne postoji tu nekakav instantni oprost, niti ga netko tko je počinio takav zločin nad cijelom obitelji ima pravo tražiti
- Nakon što četiri mjeseca više nema vaše voljene osobe, vašega prijatelja, vaše bolje polovice, nekoga tko je bio vaše sve, uz spoznaju da ga više nikada neće biti, a taj netko tko vam ga je iščupao iz života moli za oprost, to ostavlja čovjeka potpuno inertnim. Jasno je da je sa svim elementima ponašanja on te noći pristao postati ubojica znajući da nije osposobljen upravljati gotovo dvije tone teškim automobilom, da nema položen vozački ispit i da mu je zabranjeno sudjelovati u prometu. Te večeri Branislav Smiljanić oduzeo si je svako pravo da ga se pokuša razumjeti. Aleksandar je 21. prosinca trebao prijeći pješački prijelaz i vratiti se nama kući. Nisam mu ništa odgovorila jer se tu nema što odgovoriti. U prevelikoj smo tragediji kao obitelj. Ne postoji tu nekakav instantni oprost, niti ga netko tko je počinio takav zločin nad cijelom obitelji ima pravo tražiti. Aleksandrova smrt je prevelik gubitak za nas, mi i dalje sastavljamo dan po dan, držimo se pravocrtno kako bismo izdržali postojanje bez njega. Učimo živjeti bez našeg tate, naše ljubavi i bez svega što nam je Aleksandar bio - ispričala je potresne trenutke ova hrabra žena kojoj je najteže bilo sinčiću Lavu objasniti da tate više nema.
- Svaku večer priča sa zvjezdicama, gdje je njegov tata, govori mu što je taj dan naučio i kako može biti ponosan na njega. Bude jako tužan i želi ići na zvjezdice kod njega. Objasnila sam mu da svi mi jednoga dana idemo na zvjezdice i da moramo biti jako strpljivi dok ne budemo išli vidjeti tatu. Svako me jutro pita je li danas dan kad idemo na zvjezdice gdje je tata. Njih su dvojica imali poseban odnos koji mu jako nedostaje. Neću dopustiti da ga Lav zaboravi jer je Aleksandar bio poseban i predivan čovjek, a Ian Lav to mora znati. Svaki dan pričamo o njemu, gledamo njegove predstave, probe, intervjue, a kada padne noć i iziđu zvjezdice, nađemo jednu gdje je naš tata pa mu prepričavamo dan - ispričala nam je.
- Od prve večeri 27. prosinca 2014. kada smo se upoznali nismo se prestali gledati, dodirivati, pričati, dopisivati, planirati... Otišao je 25. prosinca, točno na Božić, dva dana prije nego što bismo slavili naših šest godina. Dan kad je otišao, izazvao je golemi šok koji ti pomaže da uopće uspiješ preživjeti. Kako vrijeme odmiče, tijelo izlazi iz šoka, ali gubitak i bol postaju sve veći jer shvaćaš da to razumno nikada više, postaje stvarno nikada više te da se u ovozemaljskoj priči nećete više gledati, dodirivati, pričati, planirati… Da Lav više nikada neće sjediti na ramenu svoga tate, zezati se s njim, svirati gitaru, režirati ni muvati se s njim po kazalištu - prisjetila se trenutaka sa svojom najvećom ljubavi i prijateljem uz najbolniju spoznaju da je njihov ovozemaljski susret završen.
- Sanjam ga svaku noć i osjećam da je s nama svaki dan. Aleksandar je volio život i volio je nas. Najčešća njegova rečenica bila je: “Ne bih ja tu ništa mijenjao.” Imali smo svoj mali jako lijep i ispunjen svijet - rekla nam je.