Story: U seriji ‘Istina o mom bratu’ gledamo Marka Ruffala kakvog još nismo vidjeli. Otkrijte nam nešto o ulozi.
Radnja prati priču o sredovječnom Dominicku Birdseyju koji pokušava popraviti odnos s bratom blizancem Thomasom, koji je paranoidni shizofreničar, a ja glumim obojicu. Obiteljska saga u kojoj jedan brat pokušava pomoći drugom da iziđe iz psihijatrijske ustanove prikazuje kompleksne obiteljske odnose između najbližih članova obitelji - braće. Prati njihove paralelne živote, a ujedno je i priča o izdaji, žrtvama te praštanju. Radnja je smještena u SAD u 20. stoljeće.
Story: Zbog uloge ste se morali udebljati 15 kilograma. Je li to bio težak zadatak?
Snimali smo scene u razmaku od šest tjedana i bilo je stvarno izazovno udebljati se. Nisam to očekivao. Mislio sam da je zabavno jesti, ali kada se na to morate tjerati, nestaje čar. No moram priznati da je veći izazov bio glumiti dvije uloge u istom projektu. Jedan od likova, Thomas, mentalno je bolestan i bojao sam se igrati tu ulogu. Mentalni poremećaji i duševne bolesti velik su problem i plašio sam se da to neću odraditi uvjerljivo, da neću znati prikazati važnost i ozbiljnost tog problema.
Story: Kada ste se zaljubili u glumu? Bavi li se netko u vašoj obitelji tom vrstom umjetnosti?
Moj je otac bio soboslikar, a majka frizerka i u našoj obitelji nikada nije bilo dovoljno novca jer su roditelji uz mene imali još jednog sina i dvije kćeri. Unatoč tome što smo bili siromašni, imao sam sretno i ispunjeno djetinjstvo. Nikada mi nije bilo dosadno, a za to su zaslužne i česte selidbe. Nakon 16 godina seljenja i mijenjanja desetaka škola, napokon smo se smjestili u Los Angeles, što je predodredilo moju sudbinu. Tada sam počeo pohađati glumačku školu Stelle Adleri i, zahvaljujući njoj, prvi sam se put ozbiljno zainteresirao za kinematografiju i kazališnu umjetnost.
Story: Unatoč tome što ste imali sretno djetinjstvo, patili ste od depresije. Kako ste uspjeli pobijediti tu tešku bolest?
Da, dijagnosticirani su mi manjak pažnje, odnosno hiperaktivni poremećaj ADHD, i disleksija. Nisam znao kako živjeti u miru i kako se nositi s problemima. Kada smo tek stigli u Los Angeles, imao sam najboljeg prijatelja Michaela koji je često bio tužan kao i ja pa sam jedino s njim mogao razgovarati. Ali Michael je 1994. umro okončavši si život. Kad je umro, to me izvuklo iz duboke depresije jer sam shvatio da smrt nije spas.
Story: Nakon što ste upisali glumačku školu, vrlo ste brzo otvorili vlastito kazalište Orfej, ali još ga brže zatvorili. Što se dogodilo?
Taj je projekt ujedinio mlade entuzijastične ljude koji su često nastupali u raznim privatnim kazalištima s različitim izvedbama i produkcijama nastalim uz malu ili nikakvu vanjsku potporu. Glumci su bili izloženi u cijelosti, a moram priznati da sam ja najviše radio. Osim što sam glumio, bio sam i redatelj, ali ni to nije bilo dovoljno za pravi uspjeh. Grozna kazališna aktivnost praktički nije imala nikakav dohodak pa sam nakon toga devet godina radio kao barmen u klubovima u Los Angelesu.
Story: Taman kada ste se probili u svijet filma, zadesili su vas zdravstveni problemi. Kako ste otkrili da imate dobroćudni tumor na mozgu?
Da, 2000. godine ostvario sam prvu ozbiljnu ulogu, a onda sam 2001. sanjao da imam tumor na mozgu, što me potaknulo da odem na pregled. Liječnici su otkrili da imam akustičnu neuromu, dobroćudnu vrstu tumora koji utječe na rad živaca, i to onih koji se protežu od unutarnjeg uha do mozga. Kirurzi su izraslinu uspješno uklonili, ali nakon toga izgubio sam osjećaj za ravnotežu, imao sam djelomičnu paralizu lica i često sam se osjećao zbunjeno. Trebalo mi je godinu dana da se oporavim i nastavim karijeru. Nestala je većina nuspojava, ali ostao sam gluh na jedno uho. Kada sam doznao da su nalazi pozitivni, nisam bio spreman podijeliti tu vijesti ni sa suprugom ni s javnošću. Tek tjedan dana nakon rođenja našega sina ispričao sam javnosti o svojoj bolesti, a sada shvaćam da me je taj bliski susret sa smrću podsjetio koliko volim svoj život i koliko volim glumu.
Story: Već ste punih 20 godina u braku s glumicom Sunrise Coigney s kojom ste dobili dva sina i kćer. Kako provodite zajedničko vrijeme?
Ne volim mnogo govoriti o privatnom životu. Uvijek smo izbjegavali zajednička fotografiranja za časopise i nekako vjerujem da je očuvanje privatnosti dovelo do toga da imamo ovako dugovječan brak. Moja supruga Sunrise te djeca Keen, Bella i Odette su mi sve na svijetu. Supruga i ja upoznali smo se na ulici 1998., kada smo oboje bili siromašni i živjeli smo u malim stanovima čije smo režije jedva plaćali. Ona je vjerovala u mene od prvoga dana i nije mi dopustila da odustanem. Vjerujte mi, imati nekoga tko vas jednako voli bez lipe u novčaniku i s milijunima na računu najveći je blagoslov.