Naime, nekoliko dana prije premijere predstave ‘Hotel Zagorje’ slomila je koljeno 20 minuta prije kraja probe, a nekoliko dana nakon što je operirana Zagreb je pogodio potres dok je sama bila u svome domu na četvrtom katu zgrade. Kako je doživjela protekle mjesece, kada bi se mogla vratiti na posao, čemu se posebno veselio njezin sin Toma, ali i zašto je ne bi iznenadilo da Ilicom prošeće godzila, otkriva u intervjuu.
Story: Po čemu ćete pamtiti protekla tri mjeseca?
Iako je teško, trudim se živjeti u trenutku. Ovo nas je razdoblje sve obilježio i teško ćemo zaboraviti globalnu pandemiju, kao i potres koji nas je pogodio. Pamtit ću ovo razdoblje kao i svi drugi jer smo iz njega izvukli svoje minimume i maksimume. Pritom je moja priča počela 12. veljače, kada sam usred generalne probe teško ozlijedila koljeno i mjesec dana poslije završila na operaciji prednjih križnih ligamenata, dva meniska i hrskavice. Karantena mi je počela već tada, s bolovima i u osobnoj drami, a što se tiče virusa COVID-19, nisam očekivala baš takav ishod. Nisam mislila da će nas zaobići, ali bilo mi je nestvarno da će nas staviti u karantenu. To je valjda taj optimizam u čovjeku.
Story: Ozlijedili ste se nekoliko dana prije premijere predstave ‘Hotel Zagorje’. Kako se dogodio lom?
Imala sam jednu od fizički najzahtjevnijih uloga, u koreografiji sam doskočila i koljeno mi je pokleknulo. S takvom ozljedom ljude obično iznose s terena, a ja sam, ne znajući što se dogodilo, osim da mi koljeno leluja, odigrala probu do kraja. Poslije sam završila u bolnici i sutradan je magnetska rezonanca pokazala da je nužna operacija. Bilo mi je vrlo bolno i teško artikulirati sve što se dogodilo jer kada ste u kreativnom procesu i čekate ‘izbaciti’ predstavu iz sebe, to jest premijeru, dogodi se nešto što ne želiš nikome i u 24 sata kao da nikad nisi ni bio dio toga procesa. Još nisam iznijela svoje mišljenje o svemu tome, ali bilo je strahovito bolno. No postoji jedna sebična sreća u nesreći, a to je karantena koju sam shvatila kao da se solidarizira sa mnom. Sve stoji pa nisam jedina koja leži kod kuće i ne može van, nitko ne može. To je jako sebično, ali u tim trenucima pomaže. Čekam da prođe neko vrijeme, da se slegne ta bujica emocija.
Story: A onda je Zagreb pogodio potres.
Marko i djeca bili su u Tučepima i plan je bio da ću ostati u Zagrebu te ići na fizikalnu terapiju dok se sve ne zatvori. Dobro da sam ostala i vidjela što trebam raditi iduća dva mjeseca bez ikakve stručne pomoći. Onda se dogodio potres, bila sam sama, bespomoćna, s ortozom, na dvije štake, na četvrtom katu zgrade i to mi je ostalo kao trauma. Nemoćni smo pred prirodom, a ja sam bila i fizički nemoćna. Trajno su mi se urezale slike tog jutra, Zagreba koji je izgledao, sad ću pretjerati, kao Dresden nakon bombardiranja, trudnice na cesti, bebe u rukama, ruševne bolnice... Smatrala sam se sretnom jer je bilo ljudi u puno gorim situacijama i stanjima. Imali smo sreću što je bilo rano jutro, svi smo bili kod kuće jer su bili na snazi karantena i geslo #ostanidoma, inače bi bilo puno više mrtvih.
Story: Kako to da ste djecu poslali u Tučepe?
Sve se zatvaralo, vrtići nisu radili pa smo zaključili kako je bolje da su u kući s dvorištem, uz more. Djeca će biti slobodnija i neće imati tolike traume od korone. Zapravo i ne znamo kako će sve to utjecati na njih, nadam se da će zaboraviti. Kada Margita vidi ‘Dnevnik’, počne vikati: “Kojonavijus, ne, ne.” I njima nedostaje rutina jer vrtići nisu tu samo zato što roditelji rade. Djeci su vrtići važni i zbog njihova mentalnog zdravlja, tu su im prijatelji, edukacija primjerena njihovoj dobi, igra. Sve ovo sa školama toliko je nelogično. Popustili su svagdje mjere i ljudi su nagurani po trgovinama i kafićima, a nastave u školama nema. Obrazovanje je ključno. To je nedopustivo!
Story: Toma i Margita su dosta mali, kako ste im objasnili što se događa?
Mali su, Toma je u karanteni napunio pet godina i to je bila rođendanska proslava samo s nama, ali bio je jako sretan. Nije bilo ni adekvatnih darova jer je sve bilo zatvoreno i ništa nismo mogli kupiti, ali shvatiš da to djeci i ne treba. Objasnili smo im da vlada virus koji je jako opasan. Toma je svjesniji jer je stariji pa, recimo, zna da ne smije dirati lice, iako zaboravi, kao i svako dijete. Dolje su bili izolirani, proveli su karantenu igrajući se i sretni što roditelji napokon ne moraju na posao pa su 24 sata s njima. Margita ima dvije i pol godine, ali bez obzira na dob, razumjela je da je neki virus oko nas i da je zbog toga sve malo čudnije i drukčije.
Story: Je li vam netko pomogao nakon potresa? Kako ste to doživjeli?
Spavala sam i nisam znala je li to san ili java. Sve mi je popadalo po stanu, cijela biblioteka, ormari su se pootvarali... Odmah sam nazvala Marka i rekla: “Bio je strašan potres, molim te, iz ovih stopa kreni po mene.” Tako je i napravio, a ja sam navukla trenirku, stavila ortozu, oprala zube i tresući se krenula na štakama prema izlazu zgrade. Prva osoba koja me nazvala tri minute nakon potresa bila je Tena Nemet Brankov, koja mi je puno više od prijateljice. Ona je moja obitelj, sestra, sve. Znala je da sam sama i nazvala je da vidi jesam li dobro i izlazim li iz zgrade. Dolje me dočekao moj dragi susjed Roko Sikavica pa smo zajedno izišli na čistinu. Padao je snijeg i smrzavali smo se dok je policija obilazila ljude i govorila: “Držite razmak! Držite razmak!” Distopijski film koji smo gledali posljednjih 20, 30 godina postao je naša stvarnost, tako da je sve moguće u filmovima. I godzile su uskoro moguće.
Story: Je li vam bilo lakše kada ste došli u Tučepe?
Prvo je trebalo dočekati Marka, a onda smo se brzinski vratili u stan. Doslovno sam u torbu strpala dvije trenirke, nešto donjeg rublja, priče za Megi, autić za Tomu i odmah smo krenuli u Tučepe. Srećom, jer su tu večer zatvorili gradove, a dok bismo dočekali propusnice, možda bi prošlo nekoliko dana. Ovako sam navečer bila u zagrljaju svoje djece, što mi je bilo najvažnije. U to apokaliptično jutro svašta ti prođe kroz glavu i znam da se ne čeka još veći potres, jer se prva energija izbacila, ali valjda neće biti tsunami jer blizu nema mora, a valjda neće ni s neba početi padati žabe. Samo da zagrlim djecu, to mi je bila jedina želja, ništa drugo. Kada sam navečer došla, plakala sam od sreće.
Story: Nakon dolaska u Tučepe, kako ste provodili vrijeme u karanteni? Bilo je ispunjeno vježbama?
Da, morala sam se samodisciplinirati i vježbati jer sam znala da ovisim sama o sebi. Čula bih se s fizioterapeutkinjom Martinom koja bi me jednom tjedno vidjela na videopozivu, ali tako se dosta teško može ocijeniti stanje. Na početku nisam mogla saviti koljeno ni deset stupnjeva, a sada mogu i više od sto stupnjeva. Bilo je puno boli, plača i rješavanja osobnih emocija. Shvatila sam da je jednostavno takvo razdoblje i da ga moram prihvatiti. Raspoloženje je išlo gore-dolje, a kao i većina ljudi nakon potresa, petnaestak dana bila sam jako uznemirena i nisam mogla zaspati. Popila bih tabletu pa se probudila u šest i čekala. Iako znam da je to čekanje bilo potpuno iracionalno, čekala sam. Cijelo ovo vrijeme pokušavam se sprijateljiti s tim strahom.
Story: Je li on popustio?
Da, popustio je.
Story: Prije desetak dana vratili ste se u Zagreb?
Nismo imali nikakve planove, bila je karantena i bila sam spremna da tako ostane i sljedećih šest mjeseci. Pratili smo situaciju i kada je popustilo dosta mjera te kada su rekli da će se nastaviti fizikalne terapije, vratili smo se. Povratku su se najviše veselila djeca, pogotovo Toma koji je samo govorio: “Želim svoj Zagreb, želim svoj dom.” Njemu je najveća preokupacija bila otkriti je li mu potres uništio igračke. Govorila sam da nije i da su svi autići dobro. Uspjela sam sama sebe podići na noge nakon šest i pol tjedana štaka i s jedne sam strane bila jako ponosna, a s druge jako zabrinuta jer nisam bila na kontrolama i nisam znala je li sve u redu. Priželjkivala sam da počnu fizikalne, da dođem u stručne ruke i odem na prvi pregled kod ortopeda Nenada Medančića koji me je i operirao. Iako sam se čula s njim, nije mogao ništa reći na neviđeno. Prva osoba koju sam vidjela nakon karantene bio je Goran Bogdan, koji mi je i susjed. I Tena me odmah došla posjetiti, kao i Roko. Baš sam bila sretna što ponovno vidim svoje ljude. Koliko nam to svima znači.
Story: Toma je sretan što se vratio u Zagreb, jesu li svi autići u redu?
Jesu. Dok smo putovali, bio je jako uzbuđen i govorio je: “Kada će više Zagreb”, a kad smo prilazili gradu, Marko ga je pitao zna li gdje smo, ali od silnog uzbuđenja nije ni vidio da smo stigli. Kada smo došli u stan, pogledao je što je sve oštećeno u potresu, bio je sretan i grlio je zidove. Jako je vezan uz svoj dom, svoje prijatelje, vrtić i svi su mu jako nedostajali. Baš je društven.
Story: Svašta se može čuti o slanju djece u vrtiće, škole. Idu li u vrtić?
Da, krenuli su jer nemamo nikoga rizičnog u obitelji. Ako ćemo se morati naučiti živjeti s virusom COVID-19 dok se ne nađe cjepivo, nastojim gledati širu sliku. Ljudi, na žalost, žive s dengom, zikom, malarijom, ebolom i život nekako ide. A što se tiče vrtića, škola i popuštanja mjera, ništa mi nije jasno i sve mi je kontradiktorno. Ljudi su nagurani po trgovinama, a djeca su zakinuta za obrazovanje koje je najvažnije. Ova je godina izgubljena, prvo dva mjeseca štrajka, pa sada ovo... Žao mi je svih učenika i roditelja koji proživljavaju ovu situaciju.
Story: Kultura je pogođena svime što se događalo, vaša je matična kuća Gavella u potresnu dobila crvenu naljepnicu...
Sustavno uništavanje kulture počelo je prije dosta godina i ovisila je o najsitnijem proračunu, a sada je upitno što će se financirati i što će se raditi. Kultura je i bez COVID-19 bila na respiratoru. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećaju samostalni umjetnici koji su odjednom ostali bez ikakva prihoda i zato je osnovan Fond solidarnosti gdje smo se svi uključili da pomognemo kolegama. Kultura je za mene njega duše i vidjeli smo u vrijeme karantene da se ne može bez televizije, filmova, glazbe, serija, online predstava i virtualnih izložbi. Radi se rebalans proračuna i to mi je razumljivo usred teške ekonomske krize. Novca za kulturu će biti, ali ne znamo koliko. A što se tiče obnove Gavelle, to ovisi o gradu, o zakonu koji se čeka. Žao mi je Gavelle, kao i škola koja su derutne, muzeja, ljudi koji su preko noći ostali bez doma. Možda dobijemo neki zamjenski prostor pa će se moći igrati predstave, ali ne znam u kojem obliku. Kazalište kratkotrajno može opstati s jednom, dvije predstave koje se mogu izvesti na fizičkoj distanci, ali dugoročno ne. Kazalište, gluma, to je živo meso. Trebamo se dodirivati da bismo pokazali emocije, strast, sukob. Ne želim ni da sve mi sami radimo jer bi to pogodilo kolege honorarce. To nisu samo glumci nego cijeli niz zanimanja; od kostimografa, scenografa, glazbenika i brojnih drugih koji su ovisni o produkcijama, kako kazališnim tako i filmskim. Ne smijemo biti diskriminatorni ni prema rizičnim skupinama jer puno ljudi, primjerice, ima visok tlak. Ne smijemo njima zabraniti raditi. Puno je pitanja, ali nadam se da će se na njih odgovoriti. Stanje je trenutačno žalosno, svagdje je žalosno. Mnogo je ljudi ostalo bez posla i to je zastrašujuće. A što se tiče Gavelle, domova, škola, nadam se da će ih što prije obnoviti. Tri dana nakon potresa u L’Aquili donesen je zakon o obnovi, a kod nas nije donesen ni mjesecima nakon potresa. Za mnogo smo toga sami krivi zbog inercije, letargičnosti, a ljudi su išibani i više nemaju ni volje.
Story: Znate li kada biste se mogli vratiti na posao?
Moje kazalište trenutačno zbog potresa nije u funkciji i pretpostavljam da se vraćam kada se ono uredi. Ionako je sada kraj sezone pa mislim da će to biti na jesen, ako neće biti drugog vala virusa koji svi najavljuju. Nemam nikakve planove, a prije ozljede planirala sam nakon premijere otići na Berlin Film Festival, gdje je Goran Bogdan imao premijeru ‘Oca’, i veselila sam se što ću biti na premijeri filma ‘Mare’ Andree Štake u kojem sam imala manju ulogu. Radovala sam se tome, a onda se dogodila točka preokreta, teška ozljeda. Zasad više ne planiram. Samo maštam.
Story: Što su vam rekli, koliko bi mogao trajati oporavak noge?
Trebat će mi šest mjeseci da se vratim na nultu točku prije ozlijede, da se, primjerice, bacim na skijanje ili maratonsko trčanje. Disciplinirana sam, puno vježbam i ne zabušavam, rušim vlastite unutarnje demone i strahove jer sve ovo strahovito boli. Čekam i odlazak na more, mislim da će i ono pomoći.
Story: Znači, na ljeto idete na more?
Svako smo na ljeto u Splitu ili Tučepima, ali sada me strah išta planirati. Idemo dan po dan i nastojim se ne zamarati željama. Živim u trenutku i na neki mi način odgovara to ništa. Pitala sam se što bih radila u karanteni da nisam morala vježbati. Ništa! Napokon odmor bez planera, bez jurnjave, bez ičega. Ništa!