Svatko ima svoju ideju o tome kako napraviti comeback na scenu nakon dulje pauze – neke su ideje dobre, a neke su loše, a neke su ideja Lane Del Rey, piše Elle. Glazbenica koja pada u onu nesretnu kategoriju zvijezda koje uz ogromnu vidljivost i uspjeh dobivaju sumanutu količinu hejta sa svih strana najavila je novi album koji izlazi u rujnu, što gotovo nitko nije registrirao jer je vijest popratila bizarnim instagramskim pismom naslovljenim «Pitanje za kulturu». U postu je, dakle, postavila pitanje (s nizom upitnika čak štoviše) u vezi toga zašto doživljava napade radeći isto ono što druge glazbenice rade, a one se pritom slave kao feminističke junakinje. Najveći je problem proizašao iz toga da Del Rey nije prezala od imenovanja i u ovu je diskusiju uvukla niz, vjerojatno savršeno nezainteresiranih, pop zvijezda:
«Sad kad su Doja Cat, Ariana, Camila, Cardi B, Kehlani i Nicki Minaj i Beyonce imale niz hit pjesama o tome kako su seksi, kako ne nose odjeću, kako se j**u, varaju itd – mogu li se ja molim vas vratiti tome da pjevam o tome kako nastanjujem svoje tijelo, kako se osjećam lijepo kad sam zaljubljena čak i ako veza nije savršena, ili kako plešem za novac – ili što god želim – a da me se ne razapinje ili da mi se govori da glamuriziram zlostavljanje???????»
O Lani Del Rey u svome je stilu pametno, britko i pregledno pisala i Lana Pukanić još prije gotovo punih šest godina za Muf (s fokusom na sjajnu analizu melankolije u njezinu tadašnjem opusu), ali nekako smo se našle ponovno u istom razgovoru, kojem se pritom nema bogznašto dodati. Tada je Del Rey jasno izrazila da ju feminizam ne zanima, da se ne smatra feministkinjom iako smatra važnim da žena bude slobodna raditi što god želi. Šest godina kasnije, sad smo u prostoru dvostrukih negacije:
«Neka ovo bude jasno, nije da nisam feministkinja – ali mora postojati prostor u feminizmu za žene koje izgledaju i ponašaju se kao ja – tip žene koja kaže ne, ali muškarci čuju da – tip žena koje se nemilosrdno kritizira što žive kao autentične i delikatne osobe kakve jesu, tip žena kojima snažnije žene i muškarci koji mrze žene oduzimaju njihove vlastite priče i glasove.
»Eh sad, u SAD-u je diskusija nesretno zaokrenula u rasnu problematiku jer je Del Rey imenovala uglavnom izvođačice koje su women of color, kasnije uporno ne shvaćajući na koje sve načine to proširuje implikacije njezine izjave, ali dok je neupitno da je svaki diskurs koji «ne vidi boje» u zemlji u kojoj je rasizam sveprisutan, toksičan i bolesno često naprosto ubojit na svoj način opasan i opasno kratkovidan u svojoj privilegiji, možda je inspirativnije obratiti pozornost na ono što je Del Rey pokušala, koliko god nezgrapno artikulirati. Postoji li prostor unutar feminizma za diskurs poput njezina i bi li trebao postojati?
Odgovor, ako uopće postoji kao takav, zahtijevao bi više teksta nego što ovaj članak može podnijeti, ali pitanje nije glupo, nije novo, a nije ni razriješeno. Audrey Wollen oko 2015. je godine razvila «sad girl theory» tražeći upravo prostor za tugu unutar feminističkog diskursa, preispitujući čak mogućnost čitanja ženske tuge u povijesti kao čina otpora, nasuprot bijesu koji je feministički afirmiran i upisan u sve najbanalnije stereotipe o feministkinjama. Kada je riječ o seksualnom radu, feminizam je polariziran, kada je riječ o upisivanju u konvencionalne obrasce reprezentacija ženskosti s pretpostavljenim pomakom prema aktivnoj poziciji unutar istog okvira, područje je klizavo… A upravo na tom tankom ledu svoju karijeru gradi kraljica ljetne tuge.
U svakom slučaju, bilo da Lanu Del Rey volimo ili nam izaziva kronični sindrom kolutanja očima, nametati takvu vrstu moralizatorskih kriterija na nečiji umjetnički izričaj može biti samo regresivno i reduktivno, koliko god progresivna bila pozicija iz koje polazimo.
To be continued…
Piše: Ana Fazekaš
Fotografije: Profimedia, Instagram