Prošlo je skoro mjesec i pol dana otkako je grad Zagreb pogodio snažan potres u kojemu su mnogi ostali bez krova nad glavom. Sretnici su imali samo manja oštećenja na stanovima i kućama, no mnogima su potpuno uništeni ili su oštećeni toliko da su morali iz njih iseliti. Najteže je stradalo središte grada koje do današnjeg dana i dalje nije obnovljeno. Ulice i trgovi koji su privlačili turiste iz cijelog svijeta sada su ruglo na kojem se na svakom koraku vidi šuta i smeće, a s krovova i dalje prijeti opasnost da građevinski materijal padne nekome na glavu, što je posebno naljutilo i rastužilo domaću voditeljicu i bivšu pjevačicu Paolu Valić Bekić. Samo za Story.hr otkrila je koga smatra krivim za takvu situaciju i što misli da bi se moglo poduzeti.
Kako se osjećate kad prolazite središtem Zagreba koji je prepun šute od potresa i neodvezenog smeća?
'Žalosna sam, naravno, obuzme me tuga...kao i svakog tko živi ovdje. Ovaj grad to nije zaslužio...on doslovno krvari. Nije isti. Zagreb, naprosto nije isti kao nekada. Ne govorim i ne mislim tu samo na štetu od potresa; jasno je da se sve mijenja s godinama, pa tako i gradovi, samo dobro je dok se mijenja na bolje, a ne na gore... A što se smeća tiče, ono je ogroman problem u cijeloj Hrvatskoj. Glavni grad prepun je punktova s gomilama željeza; od Crnomerca, preko novog Zagreba, do Maksimira...strašno. Ljudi se prema
Žalosna sam, naravno, obuzme me tuga... kao i svakog tko živi ovdje. Ovaj grad to nije zaslužio... on doslovno krvari. Nije isti.
prirodi ponašaju katastrofalno. To me zaista plaši. Koliki ego možemo imati ako to radimo Zemlji? Planeta se zagrijava tolikom brzinom da će za 10 godina biti nemoguće živjeti na Mediteranu! I ljude jednostavno nije briga. Ne mogu to shvatiti. Sjećam se, lani na Braču, moj sin i ja smo svaki dan skupljali smeće s plaže, koje su ljudi bahato odbacivali po dragocjenom žalu, a onda se čude kad im se priroda sveti kroz elementarne nepogode....čovjek je najveći virus na zemlji. Ako se ubrzo ne osvijestimo, koronavirus će biti kamilica za ono što nam slijedi.
Što govore vaši susjedi i poznanici koji žive u središtu ili često tamo borave? Je li se netko od njih mozda ozlijedio preskačući i zaobilazeći razne prepreke?
Hvala Bogu, nije...nitko meni blizak, ali da je opasno šetati gradom, jest. Mnogo je potencijalno opasnih situacija zbog nesanirane štete i to je stvarno razočaravajuće i demotivirajuće za sve građane ovog grada.
Jeste li primijetili da je išta obnovljeno i raščišćeno od potresa? Ako jest, u kojem postotku?
Nisam obraćala pažnju toliko jer sam doslovno hodala brzim hodom da se što prije izgubim iz središta grada.
Tko je po vama glavni krivac što obnova nije krenula?
Budimo realni - krivaca je više. Kao prvo, protiv majke prirode ne možete, nikada ne znate što vam sprema, a kao drugo, velik dio odgovornosti snose svi oni koji na vrijeme nisu mislili što u ovakvim izvanrednim situacijama... to je sve jedna škola. Vjerujem da je mnogo ljudi naučilo svašta iz te potresne epizode. Ne ponovilo se.
Velik dio odgovornosti snose svi oni koji na vrijeme nisu mislili što u ovakvim izvanrednim situacijama... to je sve jedna škola. Vjerujem da je mnogo ljudi naučilo svašta iz te potresne epizode
Jeste li možda vi osobno slali kakav dopis u vezi toga gradskoj upravi ili vladi, pokrenuli peticiju ili sl. ?
Nisam slala nikakve dopise nikome jer vjerujem da nikad ne bi ni dobila odgovore, a više nisam sigurna ni da li me zanimaju...pomalo sam se umorila od analiziranja ove države i grada.
Koji je po vama najbolji način da se ljudi kojima su domovi stradali u potresu izbore za obnovu? Što mogu poduzeti?
Ti ljudi se moraju boriti i ne smiju odustati. Moraju kucati na sva moguća vrata i iskoristiti svu moć medija da se njihova priča čuje. Nadam se da će jednom ovaj grad opet disati onim istim sjajem kao nekada...Trebat će za to mnogo radikalnih promjena, ne samo na nivou grada, već na nivou cijele države. Mogli bismo imati divnu zemlju prepunu zadovoljnih ljudi, ali korupcija i nepotizam je u svakoj pori ovog bisera, pa će za tu promjenu ipak trebati nekoliko desetaka godina...