Valentina Miletić, 28-godišnja Splićanka, osim što vodi svoj blog na kojem govori o strastima prema putovanjima i modi, također je i sportska novinarka i radijska voditeljica na splitskom radiju Ultra Split. Uz ljubav prema novinarstvu, koje je diplomirala na Sveučilištu u Mostaru, velika joj je strast i sport, pa je tako još od malih noga trenirala kickboxing, čak je postala i juniorska državna prvakinja. No uz to već dugo gaji i ljubav prema puno 'mirnijoj' aktivnosti, jahanju konja. Kad je prvi put sjela na tu prelijepu životinju, kakav je to osjećaj bio, koliko joj konji znače u životu i koliko joj se često dogodi da s njih padne te je li se kad ozbiljno ozljedila, Valentina je otkrila samo za Story.hr.
Kad ste se počeli baviti jahanjem? Što vas je privuklo tome?
Ne znam može li se baš reći da se bavim jahanjem jer to prvenstveno smatram hobijem. Nisam sad baš nekakav profesionalac, ali volim si odvojiti barem dan vikenda za takvu vrstu razonode. Inače obožavam životinje, prirodu i adrenalin, a to mi je kombinacija svega toga pa je nekako i logičan izbor.
Kroz srednju školu roditelji su mene i sestru neko vrijeme svaki vikend vodili na jahanje, što je bilo dosta nezgodno jer mi u Splitu nemamo hipodrom, tako da smo morale uvijek ići negdje dalje.
Kako ste se osjećali kad ste prvi put sjeli na konja?
Ja sam prvi put sjela na konja jako rano, možda sam imala pet ili šest godina i tad su to bili poniji tu u Splitu na Benama. Ne može se to uopće nazvat jahanjem, ali je bio nekakav moj prvi susret s tom predivnom životinjom. Poslije su kroz srednju školu roditelji mene i sestru neko vrijeme svaki vikend vodili na jahanje, što je bilo dosta nezgodno jer mi u Splitu nemamo hipodrom, tako da smo morale uvijek ići negdje dalje. S vremenom je to postalo neizvedivo pa smo morale prestati. Ali ljubav prema konjima je ostala.
Koliko vam je dugo trebalo da naučite jahati? Je li vam se činilo opasno zajahati konja?
Pa jahanje je dosta kompleksan sport, izgleda puno lakše nego šta to stvarno je tako da smatram da ja još uvijek učim i da to može izgledat puno bolje, ali nekakve osnove se mogu naučiti kroz mjesec dana, a poslije je sve stvar prakse. Šta se opasnosti tiče, mislim da ima i puno opasnijih sportova, ali padovi su naravno nešto šta se događa . Ipak pričamo o živom biću koje osjeća i tvoju nervozu i ljutnju i strah, sve. Nije to automobil da ga upališ i da je uvijek sve isto. Na konju može bit iznenađenja, ali i dalje smatram da je to kao nekakva razonoda dosta sigurno i da svako može probati.
Bilo je padova. Prvi ozbiljniji sam imala još tamo negdje u srednjoj školi, a evo sad mi se baš prije par dana dogodio opet , dok sam vježbala nešto novo. Malo jesam natukla rame jer ipak tu ima i visine i brzine, ali kaciga je bila na glavi tako da je dobro prošlo.
Jeste li padali dok ste učili jahati? Jeste li se ozlijedili?
Bilo je padova. Prvi ozbiljniji sam imala još tamo negdje u srednjoj školi, a evo sad mi se baš prije par dana dogodio opet , dok sam vježbala nešto novo. Malo jesam natukla rame jer ipak tu ima i visine i brzine, ali kaciga je bila na glavi tako da je dobro prošlo. Sami padovi se najviše događaju kad padne koncentracija i kad umor prevlada jer, kao što sam već rekla, puno je to napornije nego šta izgleda i dobro se izmoriš. Onda kad se forsiraš preko tih nekih granica, dogodi se i da padneš. U principu treba znati osjetit kad ti je dosta ili kad ti uopće nije dan za jahanje.
Kako se osjećate sada dok jašete, kad ste ipak iskusniji?
Super se osjećam, pogotovo kad se ide jahati vani na teren jer je to onda čista uživancija i meni osobno odmor od svega na tih par sati. Taman idealno da zaboravim na sve oko čega se inače stresiram.
Gdje obično jašete?
Jašem u konjičkom klub 'Javor' , koji je u Ogorju, relativno blizu Splita tako da mi stvarno nije problem sjest u auto i otići tamo kad god uhvatim vremena.
Često idem jahati u prirodu jer to i je za gušt. Pogotovo ako imaš oko sebe ekipu koja zna dobro jahat pa se mogu i konji pustiti, da se i oni ispušu kako treba u galopu.
Jašete li možda u prirodi? Jeste li kad prespavali s konjem na otvorenom i ujutro nastavili jahati? Postoje takve organizirane 'kaubojske' ture.
Često idem jahati u prirodu jer to i je za gušt. Pogotovo ako imaš oko sebe ekipu koja zna dobro jahat pa se mogu i konji pustiti, da se i oni ispušu kako treba u galopu, dok se s druge strane u manježu baš trenira tako da je to skroz druga priča. Spavala vani nisam nikad. Ne znam iskreno ni postoje li tu po Dalmaciji takve ture.
Kao sportskoj novinarki, koji sport vam je osobno najdraži? Jahački ili ipak neki drugi?
Moram priznati da ja stvarno slabo pratim jahački sport, bez obzira na to što jahati volim jer smo mi tu uglavnom odgojeni uz nogomet i to je ono što sam ja navikla najviše gledati, i što nosi ipak neku posebnu emociju. Ali evo, sestra mi se sad planira uhvatit jahanja malo ozbiljnije (ona je puno bolja od mene u tome) i čak krenuti na turnire pa kad se to dogodi, onda ću sigurno i pratiti više.