Koliko joj je drago što je cijela redakcija ponovno na okupu, ne krije urednica i voditeljica informativne emisije ‘RTL Danas’ Ana Brdarić Boljat. Tijekom izolacije nije se odrekla izlazaka, samo su oni bili sa suprugom Markom na balkon, a nakon što se život počeo vraćati u normalu, prvo su sa svojim mališanima Antom i Cvitom otišli na izlet. A kako su izgledali dani tijekom karantene, je li dvojila poslati djecu u vrtić i školu te zašto kaže da je na dan zagrebačkog potresa imala osjećaj kao da je postala androidna verzija sebe, objašnjava u intervjuu.
Story: Od početka lipnja vaša je redakcija ponovno na okupu i više ne radite u timovima. Jeste li pri ponovnom susretu nakon izolacije izgrlili sve kolege? Kako je izgledao taj susret?
Napokon smo se ujedinili i vratili u našu novinarsku rutinu. Redakcijski sastanak počeli smo uz zagrljaje, smijeh i prepričavanje dogodovština tijekom odvojenosti. Brzo smo zaboravili da smo bili u timovima, ionako smo znali sve o svima ne samo zato što smo pratili rad suprotnog tima, nego i zbog objava na društvenim mrežama.
Story: Koliko je rad u dva tima otežao ili olakšao posao?
Posao je, zapravo, bio lakši jer je svatko imao svoje zadatke, a nakon što smo se uhodali, radili smo s osmijehom. No nedostajala mi je druga ekipa i druženje nakon posla, ali sve ćemo to nadoknaditi - ne sumnjam. A kad kreativce izolirate, očekujte uratke koji će vas ostaviti bez riječi. Započeli su ih snimatelji mojega crnog tima koji su bacili rukavicu videospotom. Nismo dugo čekali odgovor crvenog tima, a onda je počelo nadmudrivanje, i to je ono najbolje što je koronakriza donijela našoj televiziji.
Story: Kako je tijekom pandemije i izolacije izgledao vaš radni dan?
Iskreno, laknulo bi mi kada je bio moj red za posao jer bih se malo ‘proluftala’ od glavnog savjeta života u četiri zida - treba uspostaviti rutinu. Na RTL-u smo se pridržavali svih epidemioloških mjera. Dezinficiranje ruku i mjera fizičke distance bili su obavezni, a usto smo bili podijeljeni u dva tima pa kolege iz crvenog tima nisam tjednima vidjela i jedva sam čekala da se susretnemo jer među nama ima i onih s kojima sam čvrsto obiteljski povezana.
Story: Je li vam teško pao naputak da se privatno ne smijete družite s kolegama?
Pomalo me frustrirao, kao i svakoga. No kod kuće sam pokraj sebe imala najboljeg prijatelja s kojim sam često izlazila na balkon.
Story: Što ste prvo napravili kada su popustile mjere?
Otišla na obiteljski izlet na Plitvice te poslala djecu u školu i vrtić.
Story: Kako je na vas utjecala globalna pandemija?
Pjesnik Petar Preradović davno je o promjenjivosti svega napisao: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest!” Iskustvo je čudna stvar jer nekada očekuje da reagirate, a nekada da čekate jer je sve izvan vaše kontrole. Ja sam čekala, kao i cijeli svijet, i jedino što sam mogla bilo je vjerovati da smo krenuli u dobrom smjeru suzbijanja pandemije. Nedostajala mi je sloboda kretanja i sloboda druženja, kao i svakom ljudskom biću, ali sve je nadoknađivala moderna tehnologija. Lako sam se odrekla nevažnih stvari i shvatila koji su moji prioriteti u životu.
Story: Čega ste se odrekli?
Odrekla sam se konzumerizma, a to nastavljam prakticirati i dalje.
Story: Jeste li se vratili nekim od tih nevažnih stvari nakon što su popustile mjere izolacije?
Zasad ne. Nevažno je bilo prije dva mjeseca - nevažno je i sada.
Story: Usred izolacije Zagreb je pogodio potres čiji je epicentar bio četiri kilometra od vašeg doma, a na Instagramu ste tada napisali da ste dobro, ali u strahu. Koliko je bilo teško taj dana ostaviti obitelj i otići na posao, voditi središnju informativnu emisiju RTL-a?
Sjedila sam u autu u pidžami. Bilo je prošlo sedam sati. Plan je bio da se ide s izvanrednim vijestima. Na meni je bio red, ali nisam mogla misliti. Sjedila sam, a svi su znali da moram ići. Nisu previše prigovarali. Odlučili smo se vratiti u stan, a tada je netko viknuo: “Rekli su da će biti još jedan udar u pola devet.” Vratili smo se auto. Sjedila sam i osjećala kako mi rastu magareće uši jer je potres nemoguće tako predvidjeti. Razbistrila sam misli, spremila djecu, dokumente... Javili su mi da ne možemo u zgradu, da je oštećena… Čekala sam poziv s posla. Otišla na posao. Radila. Zvala svoje doma. Radila. Zvala svoje doma... Ponašala sam se kao androidna verzija sebe. Došla sam kući i raspala se u komadiće. Bilo je teško, ali prošlo je.
Story: Kako se sabrati i ostati pribran u takvim trenucima?
Ljudi smo, treba se i rasplakati, treba i viknuti, treba i reći da se bojiš, ali treba i iza sebe imati tim u kojemu to možeš napraviti bez predrasuda.
Story: Kako ste održavali kontakt s prijateljima i obitelji?
Zapravo smo se čuli više nego ikada prije. Svi su imali više vremena pa smo često razglabali o važnim i nevažnim temama. Ima nas svih profesija, od prve crte obrane do onih koje smo čuvali i tjednima nismo vidjeli jer su bili u izolaciji staračkih domova. Možda je taj dio bio najteži jer lakše je djeci objasniti što se događa nego svojim bakama koje usto imaju više od 80 godina i nisu spretne u baratanju modernim tehnologijama.
Story: Mnogi i dalje rade od doma, a vi zbog prirode posla to niste mogli ni za najstrožih mjera. Tko je bio s djecom dok ste radili?
Baka je morala biti s njima, druge opcije nije bilo jer je i Marko radio. Škola na daljinu, koliko god jednostavnija bila u nižim razredima, zahtijevala je kontrolu i angažiranost starijih. Brzo je prošla faza oduševljenosti i djeca su u jednom trenutku postala frustrirana pa je nama roditeljima bilo još teže.
Story: Kako su djeca podnijela izolaciju, nisu se mogli igrati s prijateljima ni ići u park?
Postali su jako kreativni, ojačali su međusobne odnose. Iako Cvita ima četiri, a Ante devet, znaju se zaigrati da ih i ne čujem. Istina, to malo mira platim s pola sata pospremanja, ali tu sam cijenu uvijek spremna platiti. Prema preporukama, odlazili smo u šetnju po okolnim šumama gdje nije bilo ljudi pa smo nadoknadili energiju i očuvali mišiće jer su oni inače iznimno aktivni i svakodnevno treniraju.
Story: Kako ste im objasnili novonastalu situaciju?
Nisu im informacije došle iz vedrog neba. Gledajući vijesti znali su da se sprema rat s virusom. Točno su znali koliko ih to treba brinuti, koga čuvamo pridržavajući se pravila i učili su o pravim vrijednostima iz dana u dan.
Story: Koje je izazove vama, suprugu i sinu donio novi, online način školovanja?
Sada još više cijenim rad učitelja, nastavnika, profesora i teta u vrtiću. Ja ne mogu biti ništa od toga svome djetetu. Pokušavam, naravno, ali ipak sam mama koja je inače dopuštala rasprave, čak ih i poticala. Lekcija i za mene. Nemoguća je misija raditi i imati dijete u školi. Ne mogu zamisliti kako bi izgledalo da su oboje školarci ili kako je to u obiteljima s čak tri učenika. Kapa dolje onima koji ne gube živce i volju. Jedina je olakotna okolnost što je Ante u nižim razredima.
Story: Ante se vratio u školu, Cvita u vrtić.
Nakon što je postalo jasnije kako će izgledati nastava, Ante je krenuo u školu jer se poželio prijatelja i učiteljice. Cvita me, pak, sama potaknula da ubrzam njezin odlazak među prijatelje.
Story: Jeste li dvojili trebate li ih poslati, odnosno je li vas bilo strah potencijalne zaraze?
Rizik uvijek postoji, ali kako je uz dopuštenje onih koji o tome odlučuju Ante već krenuo na treninge, bilo je suludo što ne ide u školu. Mnogo smo toga naučili u ovom razdoblju, a ponajprije da ovisimo isključivo o svojim postupcima. Trebalo bi to primijeniti u svim segmentima života, a ne samo kada je riječ o pranju ruku.
Story: Kako se djeci bilo vratiti? Jesu li bili sretni?
Oduševljeni, kako to obično biva. Povratak staroj rutini poslije je izazvao određeni otpor, ali to je bilo očekivano.
Story: Anita Dujić je o odnosu sa suprugom u vrijeme izolacije rekla: “Vjerojatno kao i svi drugi. Jedan dan smo super, drugi ne razgovaramo, a treći se ponovno volimo.” Kako je bilo kod vas i supruga?
Uveli smo vrijeme za dodatnu samoizolaciju radi mira u kući, a nismo se odrekli ni izlazaka - samo smo izlazili u papučama na balkon.
Story: Jeste li u međuvremenu izišli negdje drugdje ili je balkon i dalje aktualan?
Nekako se još nisam odvažila na noćni izlazak, ali druženje s prijateljima u prirodi i obilazak Hrvatske sasvim dovoljno ispunjavaju sve moje želje.
Story: U ožujku ste navršili 40 godina, kako ste proslavili rođendan?
Nikako, otkazano je sve jer se datum poklopio s izbijanjem epidemije u Hrvatskoj.
Story: Što ste si poželjeli?
Da ga proslavim bučnije i neočekivanije kada za to bude prilike.
Story: Je li bilo prilike za slavlje nakon popuštanja mjera?
Još nije.
Story: Grozite li se novog desetljeća ili ste ga jedva dočekali?
Bojim se svake nove godine. Ne zbog izgleda ili starenja nego zbog osjećaja da mi život prolazi kroz ruke, a ja se ponekad ne stignem ni okrenuti.