Kada se govori o najboljim domaćim glumicama, Jadranka Đokić uvijek je na samom vrhu tog popisa zahvaljujući odličnim ulogama koje ostvaruje u matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ali i filmovima poput ‘Koncentriši se, baba’ Pjera Žalice koji otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival, na kojem će biti i članica žirija. Za svoj rad prije desetak dana osvojila je prestižnu nagradu ‘Vladimir Nazor’, a otkrila nam je drži li svoja priznanja u kupaonici poput Kate Winslet, ali i kako se tijekom karantene zbog pandemije koronavirusa vratila vještinama kojima ju je još u djetinjstvu naučila majka. A tu je i novo poglavlje u životu - nakon 19 godina ispunila je svoju želju i počela život u vlastitom stanu.
Story: Čestitam na nagradi ‘Vladimir Nazor’! Popravlja li takav lijep događaj ovu godinu koja će se pamtiti kao jedna od težih?
Hvala vam! Slažem se da je teška i kaotična godina, ne izgleda kao da će predstojeća biti lakša, ali u isto je vrijeme za mene to godina kojom ne mogu biti tako nezadovoljna. Realizirala sam mnogo toga što sam si zadala, a dogodile su se i lijepe situacije, poput ove nagrade, koje uopće nisam očekivala. Još kad vidim koliko su moji bližnji i prijatelji ponosni i sretni, to me potpuno razgali jer ti me ljudi ipak najviše podnose u svim tim procesima. Nagrada ‘Vladimir Nazor’ najviše je državno priznanje koje u području književnosti, glazbe, filma, likovne umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma možete primiti. Posebno je veselje biti u ovogodišnjem društvu nagrađenih čiji rad volim, cijenim i pratim. Divan je osjećaj kada vidiš da nagrade dođu u prave ruke i u pravom trenutku zahvaljujući žiriju.
Story: Nagradu ste osvojili za uloge u predstavama ‘Tri sestre’ i ‘Idiot’ zagrebačkog HNK. Leže li vam ruski klasici?
Leži mi sve što je dobro napisano i dramatizirano. Ma drago mi je da su to upravo te dvije predstave jer su potpuno različite. Obožavam, s jedne strane, taj intiman trenutak u dvorani Lada, u kojem doslovce igraš gledajući publiku u oči dok sjede pod punim svjetlom, a s druge strane, u ‘Idiotu’ ta uzbudljiva i velika scena zagrebačkog HNK traži osvajanje i ispunjenje. I u jednom i u drugom leži moje zadovoljstvo. S Bobom Jelčićem radili smo pet mjeseci na predstavi ‘Tri sestre’, ali gotovo 20 godina imamo kontinuiran odnos u kojem istražujemo i realiziramo stil koji se naziva kazalištem Bobe Jelčića. Sada se već bez puno riječi razumijemo, jasno nam je što radimo i kako dolazimo do nečega. U kontekstu te suradnje nagrada me baš veseli. Kao i zbog činjenice da dugo nisam igrala takve likove. Donedavno bi pred mene stavili Irinu i ponovno bih se osjećala kao da sam zapela u istoj ulozi pa mi je baš draga ova podjela koju je Bobo napravio u ‘Tri sestre’. Jednako veliku stvar za mene je napravio redatelj Vasja Senjin u ‘Idiotu’ povjerivši mi lik Nastasje Filipovne, iako je ta predstava zbog vremenske ograničenosti bila golem zalogaj za tako opsežno i slojevito djelo. Predali su mi u ruke likove od kojih sam napokon ponovno osjetila tremu u kazalištu. Jedini način da se glumac, čovjek razvija jest da ne dopusti da zapne u istosti ili osjećaju kako je sve isto jer se tada gubi i radoznalost prema životu.
Story: Tijekom karijere dobili ste brojna priznanja - od Nagrade hrvatskoga glumišta do Zlatne Arene. Vrijedi li za njih uzrečica ‘prvi se pamte’ ili vam je svaka jednako draga?
Zlatna Arena draga mi je jer je prva velika filmska nagrada za glavnu ulogu u filmu ‘Iza stakla’ i još je iz moga grada, Pule. Bila sam zadovoljna radom na tom filmu, kao i onim što sam napravila unatoč kratkoj pripremi. Nagradu primiš, proveseliš se i nastaviš dalje. Fokusiram se na proces i ljude s kojima radim. Volim kada nas nosi zajednički cilj - na primjer u kazalištu, u tom nepovratnom trenutku koji se zove predstava, stvoriti za gledatelja ispunjen i jedinstven doživljaj koji će ga dugo pratiti. Kada mi netko nakon mnogo godina spomene predstavu ili ulogu koja mu je nešto donijela i značila, onda imam osjećaj da sam nešto i dotaknula ako sam prodrla u trajanje i u taj krhki prostor sjećanja. Tada pomislim da ima smisla.
Story: Kate Winslet je rekla da svoje nagrade (čak i Oscar!) drži u kupaonici kako bi ih svi gosti mogli uzeti u ruke i nesmetano napraviti pokoji selfie. Gdje vi držite svoje?
Kate ima sređenu kupaonicu. Ja trenutačno sve držim u kutijama jer nemam još polica na koje bih složila stvari. Jedino je Zlatna Arena uvijek izložena pogledima u stanu mojih roditelja na polici u Puli.
Story: Članica ste žirija skorašnjeg 26. Sarajevo Film Festivala. Koji su kriteriji po kojima ćete odlučiti tko su najbolji? Je li vam važan sveopći dojam ili ćete se više fokusirati na to kako su napravljene uloge, napisan scenarij i slično?
Filmove ću gledati onako kako ih gledam sama kod kuće, potpuno otvoreno s poštovanjem i znatiželjom. Nadam se da će me intenzivno uvući u svoj svijet, i tematski i vizualno i izvedbeno. Bit će mi važno i koliko će me dugo i intenzivno film prati nakon gledanja.
Story: Nosi li ta funkcija određenu dozu stresa?
Privilegij je biti članica žirija ovogodišnjeg SFF-a. Naravno da sam uzbuđena zbog odgovornosti koju ta pozicija nosi, ovo je moje prvo žiriranje, i to na najvećem i najozbiljnijem festivalu na ovom području. Žiri je sastavljen od vrhunskih profesionalaca filmske umjetnosti i doista se veselim tom dijalogu s ljudima koje poznajem isključivo po njihovu radu. Ovogodišnji SFF bit će prilagođeniji epidemiološkim mjerama i zbog toga poseban, ali i dalje pruža različite filmove te nezaboravnu atmosferu. Okuplja svjetska, europska i regionalna imena filmskih profesionalaca od redatelja, glumaca, producenata, predstavnika drugih filmskih festivala, casting direktora do onih koji još stječu znanja i streme filmu. Uspostavlja dijalog jednih s drugima i omogućava ono najvažnije za mlade, a to je učenje. Tu se ostvaruju kontakti i mogućnosti te novi putevi ljudima i filmovima.
Story: Već ste bili gošća Sarajevo Film Festivala. Koja su neka od sjećanja koja vas vežu uz tu manifestaciju?
Nezaboravne su čitaće probe koje smo tijekom posljednjeg SFF-a imali s redateljem Pjerom Žalicom za film ‘Koncentriši se, baba’ koji je nastao u sklopu projekta ‘Sarajevo grad filma za globalne ekrane’. Film ima čast otvoriti ovogodišnji SFF i ujedno ostvariti svoju svjetsku premijeru. Cijeli bismo dan proveli u iščitavanju scenarija, razgovoru i upoznavanju u toj posebnoj kući, zapravo ljetnikovcu s ateljeom koji je sagrađen za prvu bosanskohercegovačku kiparicu Ivu Despić Simonović, rođenu Zagrepčanku, nadomak Sarajeva u Vasinu Hanu. U našem filmu ljetnikovac predstavlja obiteljsku kuću u kojoj se događa cijela radnja filma. Navečer bismo se uputili gledati filmove. I inače dolazim u Sarajevo, vežu me uz grad ljudi i kazalište, pa tako i film. Ono što prvo primijetim jest koliko je drukčiji u vrijeme festivala. Vedriji, živ, uzbuđen. Grad i ljudi čekaju te dane kao posebno razdoblje koje ih na neko vrijeme izmjesti iz rutine, stavi u fokus umjetnost te film postane glavna tema razgovara. Ne znači da su utezi svakodnevnih problema nestali, ali na trenutak uđe malo zraka.
Story: Osim u Sarajevu, kako ćete provesti ljetne mjesece?
Samo tjedan dana bit ću u Puli s obitelji, i to jedva čekam jer nisam bila od ljeta. U razdoblju izolacije nisam bila sigurna trebam li uopće ići roditeljima u kuću. S obzirom na epidemiološku situaciju, sve mi se čini da ću vrijeme prije i nakon Sarajeva, do prve izvedbe predstave ‘Tri sestre’, provesti ljetujući u svom stanu, u karanteni.
Story: Kako ste proveli izolaciju?
Izolacija je počela točno nakon zadnjeg dana snimanja serije ‘Ko te šiša’, a prije toga radila sam predstavu ‘Idiot’, prije te predstave u Sarajevu sam snimala film s Pjerom Žalicom ‘Koncentriši se, baba’, prije toga predstavu ‘Tri sestre’ čija je premijera bila točno uoči početka snimanja filma. Uglavnom, išla sam iz jednog projekta u drugi bez ikakve pauze u kojoj bih stala i predahnula. Kada je izolacija počela, bila sam iscrpljena i to prisilno usporavanje dalo mi je vrijeme za legitimnu pauzu koju inače ne bih imala. Nelagoda zbog egzistencijalnih pitanja bila je sveprisutna, uostalom kao i sada, ali tada se nisam prepuštala tom razmišljanju nego sam vrijeme koristila za hodanje, osvježila sam neke hobije za koje inače nemam vremena te odmarala.
Story: Koliko vam je u tim mjesecima nedostajao kontakt s publikom?
Kontakt je tada bio nešto najnepoželjnije pa mi nije nedostajao. Spadam među ljude kojima osamljivanje ne pada teško, dapače, potrebno mi je napraviti odmak. Neprestano sam okružena ljudima, što spada u ovaj način života, no istodobno me zna iscrpiti pa mi je ta tišina potrebna za regeneraciju i ponovno uspostavljanje ravnoteže. Svejedno za to razdoblje ne mogu reći da mi je bilo inspirativno ili pretjerano kreativno jer očito je razlika kada nešto moraš ili izabireš. Da je restrikcija potrajala dulje, vjerojatno bi mi povratak u ‘normalu’ puno teže pao. Na Dubrovačkim ljetnim igrama imala sam prvu izvedbu pred publikom nakon izolacije. Izveli smo predstavu ‘Tri sestre’ poštujući sve mjere udaljenosti glumaca i publike. Bilo je izazovno i sjajno ponovno stati na scenu pred ljude. U tom trenutku jedino što mi je nedostajalo bila je ta blizina publike koju inače imamo za tu predstavu. Međutim, čini se da ćemo se morati naviknuti na tu udaljenost.
Story: Zbog pandemije, ali i potresa u Zagrebu, mnogi su se suočili s anksioznošću i depresivnim stanjima. Kako ste vi održali ‘zdrav razum’?
Misao o potresu često mi je bila prisutna otkad sam se preselila u Zagreb kao nešto realno i vjerojatno. Na neki sam se način pripremala. Trudila sam se ostati sabrana i stabilna, što i inače činim u stresnim situacijama. Nisam htjela od strahova stvoriti demone koji me proganjaju. Uz razgovore sa studentima Akademije dramske umjetnosti putem Zooma i vraćanje rada u fokus, redovito sam s obitelji i prijateljima, koji su svuda po svijetu, dijelila svoja stanja i iskustva putem videopoziva. Vratila sam se i onome što me mama u djetinjstvu naučila, a to je kukičanje, pletenje i šivanje. Ta potreba da nešto stvaraš rukama smanjivala je stres i pomogla da vrijeme drukčije teče.
Story: Na neki vam je način i godilo biti nekoliko mjeseci slobodni od predstava, cjelodnevnih snimanja, obaveza i malo usporiti tempo?
Lagala bih kada bih rekla da nije u prvi mah. Bez obzira na to što znam što znači stati na taj način, čije posljedice sada gledamo, proživljavamo i pitamo se što će biti sutra, to zaustavljanje nije izazvano mojom voljom pa sam se zaustavila u vremenu bez osjećaja krivnje, koja bi inače bila prisutna.
Story: Jedna ste od najboljih domaćih glumica, koliko je za to važan kontinuitet rada? Možete li si dopustiti da, primjerice, uzmete pauzu od godinu dana?
Nisam sigurna, pogotovo ne sada. Imam tu potrebu i razmišljam na koji bi način bilo moguće pauzirati jer je zdravo odmaknuti se, preispitati razloge rada i budućeg smjera kretanja. Puno se govorilo o vrhunskim sportašima kojima je razdoblje izolacije nanijelo štetu zbog nemogućnosti treninga, vrlo je slično i s našom profesijom. Ako nisi u treningu, odnosno ako nisi dugo radio - to se vidi. Usporava se motorika, artikulacija, brzina reakcije, koncentracija, fokus, misao, sve.
Story: Rekli ste da biste mlađoj verziji sebe rekli da ne troši vrijeme na nevažne i nepotrebne stvari. Je li se teško držati tog principa?
To vjerojatno ide iz potrebe za kontrolom onoga na što ne možeš utjecati. Kada shvatiš da je život bolji od toga i osvijestiš kako možeš utjecati samo na sebe, tada se otvoriš mogućnostima koje življenje pruža.
Story: Što vas može izbaciti iz takta?
Ljudska glupost koja je beskrajna, a i samu sebe znam izbaciti iz takta.
Story: Prošle godine kupili ste stan u zgradi koja se tek gradila. Jeste li se uselili?
Uselila sam se i gotovo, iz navike, uplatila stanarinu.
Story: Kakav je osjećaj imati vlastiti stan 19 godina nakon što ste prvi put počeli razmišljati o kupnji?
Očekivao bi čovjek neko olakšanje i veliko veselje, ali nisu se čule fanfare, vjerojatno zbog svijesti o trenutku u kojem živimo. Malo me stislo dok sam sjedila i čekala kod javnog bilježnika prijenos nekretnine jer je nešto važno napokon materijalizirano te počinje neka sljedeća faza u životu s novim ciljevima.
Story: Kupnja i uređenje doma često zadaju glavobolje, kako ste vi doživjeli taj proces?
Prvi dio procesa, stvaranje uvjeta za kupnju, trajao je dugo, a drugi dio konkretnijeg traženja također je potrajao jer sam znala što želim odnosno ne želim. Nisam nasilu htjela kupiti bilo što samo da riješim to pitanje. U međuvremenu sam istraživala, raspitivala se i konzultirala ljude te slušala njihova iskustva. Fazu uređenja maksimalno sam relaksirala. Trenutačno imam ono nužno za život u prostoru, a to su kuhinja, hladnjak, perilica za rublje, kauč na razvlačenje i kada. Sve ostalo rješavam putem. Dajem si vremena da se udomaćim i točno vidim što mi gdje treba, dok ne nađem upravo one elemente koje zamislim kako bi taj prostor bio neopterećen stvarima i dom ugodan za život. Taj će pristup potrajati, ali bit će gušt. To nije nešto čime razbijam glavu.
Story: Jeste li imali pomoć ili ste radili sve sami?
Pametan ne pretpostavlja nego pita! Ne pravim se da znam nešto o čemu nemam blagog pojma kako funkcionira. Uvijek razgovaram s ljudima iz struke i onima čiji ukus cijenim. Čitam sve relevantno što mogu naći pa prema tome biram ono što odgovara mojim potrebama.
Story: “Najljepše se osjećam kada volim i kada sam voljena, tad i ja sjajim”, rekli ste u jednom intervjuu. Sjajite li danas?
Zar nije očito!?