'Svi imamo ego, ali čini mi se da je kod glumaca posebno izražen'

Glumica Daria Lorenci Flatz govori o hvaljenom filmu ‘Mater’, progovara o preispitivanjima te razotkriva glumački ego i obiteljske tajne

Robert Gašpert

Glumica Daria Lorenci Flatz posljednjih dana dobiva pohvale kritike zbog uloge u filmu ‘Mater’ redatelja Jure Pavlovića. Iako je film trebao biti prikazan u natjecateljskom programu ovogodišnjeg Pula Film Festivala, koji je odgođen zbog svima poznate situacije s koronavirusom, Daria vjeruje da će ‘Mater’ pronaći put do šire publike. Daria je dobila i svjetsko priznanje za ulogu u spomenutom filmu, odnosno nagradu za najbolju glumicu na 66. Taormina Film Festivalu održanom na Siciliji. Razgovarali smo sa simpatičnom 43-godišnjom umjetnicom koja govori o svom radu, sumnjama i preispitivanju, iskreno nam razotkriva glumački ego, a s osmijehom otkriva i obiteljske zgode sa svojim sinovima: 11-godišnjim blizancima Makom i Franom te Tinom koji ima četiri i pol godine.

Story: Film ‘Mater’, koji je premijeru imao potkraj prošle godine na Black Nights Festivalu u Tallinnu, a ove je godine trebao biti u konkurenciji na Pula Film Festivalu, dobiva sjajne kritike. Tko je ‘mater’?

U filmu glumim Jasnu - kćer, a Neva Rošić je mater. Iako sam i ja mater, govoreći o filmu, imam dvoje djece i živim u Njemačkoj. Kao Jasna vraćam se u dolinu Neretve njegovati svoju staru i bolesnu majku - karakterno tešku ženu. Moj je lik mislio doći samo na kratko brinuti se o majci, ali kako se sve produljilo, u filmu pratimo kompliciran odnos majke i kćeri.­

Story: Jedan naš filmski kritičar tvrdi da u jednoj sceni majčin pogled upućen kćeri spada u najveće horor trenutke novije hrvatske kinematografije. Što je tu zastrašujuće? U Dalmaciji je mater sinonim snage, ljubavi, svojevrsno mitsko biće, a mladi i nagrađivani redatelj Jure Pavlović usudio se prikazati tamnu stranu simbola ljubavi?

Je li to stvar starijih generacija ili našeg mentaliteta? Roditelji često na ovim prostorima ljubav iskazuju kritikom, rijetko znaju pohvaliti, odnosno nekima je najveći čin ljubavi djetetu reći ‘istinu’ kako bi očvrsnulo i bilo spremnije za grubi svijet. To je možda više bilo prisutno kad smo mi bili djeca ili naši roditelji. Danas, kad je o odgoju riječ, u većini slučajeva više nije tako, djecu se puno više hvali, što opet možda ide u neku drugu krajnost. Primjerice, dijete jedva miče lijevom nogom, a roditelj viče: “Bravo, dušo” ili stisne tri tipke na klaviru pa ispada mali Mozart.

Story: Jeste li u ovoj filmskoj priči naučili nešto o sebi? Kako je uopće bilo pripremiti se za tešku psihološku ulogu i tu dualnost koju Jasna proživljava? Naime, ona je pobjegla od majke, stvorila drugi život, no boravkom s njom i sama je na trenutke poput nje. Koliko čovjek zapravo može pobjeći od genetike i obiteljskog naslijeđa?

Možda se to više odnosi na ono da se svi nekako želimo osloboditi svojih roditelja. Vraćamo im se i oslobađamo se od njih. Svakom djetetu treba roditeljska figura da mu stvori granice i životnu orijentaciju, a onda se ono pokušava osloboditi, što je normalan razvojni proces. I kad misliš da si svoj čovjek, dogodi se neki sukob koji te vraća u poziciju malog, nemoćnog... Nekoga tko ne zna. To pogotovo ide iz pozicije ako je netko bio grub prema nama. Sjećam se kad sam išla u školu, ondje je bilo surovo u smislu da si svakakve komentare mogao doživjeti od nastavnika. Što je imalo i dobrih strana, ali mislim da bi u odnosu na ovo današnje vrijeme, kad su i djeca prema učiteljima razmažena, trebalo pronaći neku ravnotežu. Nije mi bio težak proces uživljavanja i proživljavanja lika, više samo snimanje koje je trajalo dugo, odnosno snimalo se scena - kadar, što znači da se u montaži ne može uzeti nešto iz drugog takea, nego moraš imati jedan cjelovit. U tom smislu snimanje je bilo naporno, morao si biti 100 posto prisutan. Riječ je o dugim kadrovima, u pozadini je moralo štimati, a ti trebaš u svih tih 12, 13 ponavljanja biti potpun jer ne znaš koja će od njih biti prava u svim tehničkim segmentima.

Story: Osim toga, filmski znalci tvrde da vas Pavlović vodi kroz jednu od najboljih glumačkih izvedba u karijeri. Kako vi gledate na to?

Meni je to super kompliment, no teško mi je to vidjeti. Kad se gledam, uvijek imam osjećaj da nisam bogznašto odradila. Znala sam pitati: “Zar vam ne izgleda da sam uvijek ista?” Na što mi odgovore da se očito ne vidim dobro. Nisam od onih koji se ne gledaju na ekranu, ovaj sam film pogledala tri puta, pokušavam nešto naučiti iz njega. Zapravo, glumim introspektivno. Sve to doista doživim, ali imam osjećaj da se premalo vidi. Očito se ne vidim objektivno. Uvijek su mi drugi bolji. A to je li Jasna jedna od mojih boljih uloga, treba proći vrijeme da to doživim. Kad sam s odmakom gledala film ‘Oprosti za kung fu’, nisam vidjela po čemu sam u njemu tako posebna, no ljudima se očito nešto jako sviđalo. Tako da tek s vremenskim odmakom i kao da gledam nekog stranca, uspijem doživjeti svoju izvedbu.

Arhiva 

Story: Je li to pretjerana samokritičnost ili skromnost?

Stvarno su mi drugi bolji. Pogotovo otkako je počela ova ekspanzija odličnih serija, toliko mi neki glumci izgledaju fantastično da si kažem: “Bože, kad bih ja ovako mogla!” S druge strane, kad čujem pohvale za svoj rad, moram poštovati ono što drugi vide u mojoj izvedbi.

Story: Nepobitna je činjenica da ste višestruko nagrađivana glumica i pritom jako zaposlena na filmu. I vaše holivudske kolegice žale se da nakon 40. godine imaju manje posla, no kod vas to nije slučaj?

To je velika sreća i zapravo ima samo nekoliko nas domaćih glumica koje imamo kontinuitet na filmu. Očito se ljudima sviđa što radim. Osim toga, ženskih je uloga i manje, teško se do njih dolazi, kod nas se malo snima, a kolega je puno. Zato sam sretna.

Story: Kako vam je bilo snimati ‘Mater’ s Juricom Pavlovićem. Riječ je o mladom autoru čiji je ovo debitantski film, za koji je dugo prikupljao sredstva, no treba napomenuti da je i dobitnik europskog Oscara. Osim toga, u filmu igra i dosta glumačkih amatera.

Neva Rošić, Vera Zima i ja smo glumice, a ostali su amateri. To je bio poseban redateljev pothvat. Snimali smo prije tri godine u Metkoviću. To je filmu dalo autentičnost, a nama pomoglo da se uklopimo. U jednom trenutku osjećala sam se kao stanovnik doline Neretve. Jure je poseban redatelj, a kao debitant sigurno je bio pod velikim pritiskom jer te često prvi film odredi. ‘Mater’ je očito uspješan film i stvarno mi je drago zbog njega. Bio je to i velik rizik jer nije išao na sigurno varijantu. Mislim da će mu se isplatiti.

Story: Prije dvije godine rekli ste da biste rado pripremili monodramu u kojoj biste razotkrili glumački ego? Po čemu je on posebniji od drugih?

Svi imamo ego, ali čini mi se da je kod glumaca posebno izražen. Već su mi smiješne neke stvari na kojima se i dalje lomim. Mislim da to nikad ne prođe. Pitanja jesam li dovoljno prihvaćena, pohvaljena, dobra, viđena? To su sve situacije od kojih te zapravo sram. Htjela bih biti iznad toga, hoću li dobiti nagradu ili neću, a zapravo je isto kao i prije 20 godina, otkako sam profesionalno u glumi. To je taj ego.

Story: U ovom vam je trenutku razgolićen jer to javno priznajete?

Mislim da je jedini lijek da se to kaže i onda to malo splasne, jer kad nešto skrivaš, sve postaje strašnije. S godinama mi je to postalo smiješno. Ta taština, Bože, pa dokle? Žene s godinama muči druga problematika - imam li bore, visi li mi nešto... Nema kraja tom satiranju samog sebe. I da dobiješ Oscar, već sljedeće jutro želiš osvojiti drugi, pratiš koja je kolegica dobila veći intervju… Vjerujem da toga ima i u drugim zanimanjima, ali naš je vidljiv, odnosno javan. Možda neki ljudi smatraju da smo sigurni u sebe i jaki, a zapravo se taj trenutak osjećamo kao go*no. Zbog toga bih to radila, samo da se dobro nasmijem sebi, a vjerujem da bi se zabavili i moji kolege.

Story: Treba imati hrabrosti priznati svoje ranjivosti?

To i jest naš zadatak - baviti se time. Da što više toga preko sebe zrcalimo svijetu. Kad se zajedno nasmijemo tome, to više nije strašno, a dok se skriva, postaje morbidnije, jače i zločestije. Smijehom možeš biti sestra sa svojom kolegicom.

Story: Dotaknut ćemo se aktualnosti. Što mislite, kako će se kriza prouzročena pandemijom koronavirusa odraziti na filmsko i televizijsko tržište?

To sigurno ostavlja posljedice. Iznimno je teško raditi u epidemiološki otežanim uvjetima. Snimanje je skupo. Uopće ne mogu zamisliti da netko iz ekipe dobije koronu i da onda svi moramo u izolaciju. Vjerojatno ćemo raditi s mjerama i morati se prilagoditi.

Robert Gašpert 

Story: Kako ste vi proživjeli posljednja četiri mjeseca?

Teško! Imam troje relativno male djece i stvarno smo bili 60 dana u kući. Katkad bismo prošetali psa, ali ne svaki dan. Baš je bilo zahtjevno. Mak i Fran imali su školu putem interneta, a najmlađi Tin se stalno htio igrati pa ga je trebalo zabavljati. Imala sam osjećaj da ništa ne stižem. Oni su živahna djeca i u redu je izdržati takve uvjete dan, dva, ali kad nemaju svoje obaveze, prijatelje te ta orijentiranost jednih na druge, to izaziva osjećaj da smo hrčci u kavezu koji se samo vrte bez izlaza. Kad je završilo, vidjela sam koliko mi je bilo teško. A da ne spominjem potres koji mi je bio prestrašan. Nekoliko dana nakon njega i dalje sam bila sam uznemirena. Uza sve to još razmišljaš i o ekonomskoj neizvjesnosti te zdravlju. Pogotovo što ne vidiš kraja tome.

Story: Što vas je tješilo u tim trenucima?

Da i ovim nevoljama mora doći kraj. Bilo je i humora, a imamo i mali vrt pa bismo ondje provodili vrijeme na zraku. Onda vidiš koliko te i sitnice mogu veseliti te da se možemo prilagoditi situaciji. Čovjek i u logoru i podrumu preživi. Našla sam način da nam koliko-toliko stvorim normalnost.

Story: Jeste li tijekom izolacije otkrili neki novi talent?

Ne. Nisam pekla kruh, bila mi je puna kapa svega dok sam dečkima pomogla sa zadaćom, skuhala ručak i oprala rublje.

Story: Kako se slažu Tin, Fran i Mak?

Tin ima četiri i pol godine i mali je harambaša. Najveći gazda u kući. Fran trenira tenis, a Mak gimnastiku pa je ozbiljno zavolio latinoameričke plesove. Nedavno je imao i prvi nastup u Petrinji. Kod mene u 4Sobe idu na dramsku. Veseli su i zaigrani dečki. Počeli su mi pomagati u kući, jedan usisava, drugi stavi posuđe u mašinu. Nisam sigurna da će im to ući u naviku, ali povremeno mi žele pomoći.

Story: Rekli ste mi da tatu Emila više slušaju?

Tako je. Imam osjećaj da ja samo više vičem, a on kad nešto kaže, onda je to tako. Sam po sebi ima veći autoritet. Kod nas je vrhunac kazne da nema mobitela pet dana, a i to se rijetko provodi.
Story: Ove godine ljetujete na Pelješcu?

Bili smo i prošle godine te otkrili kampiranje. Puno nas je, a s nama je šarplaninac pa nam treba prostora. I ja sam kao dijete kampirala. Odlično nam je bilo prošle godine. Imali smo šatore, a ondje je i lijepa priroda. Ponovno idemo u Viganj, gdje nastavljamo učiti jedrenje na dasci.

Story: Ima li kakvih poslovnih planova?

Normalno ćemo otvoriti studio, odnosno početi upise u 4Sobe. Imamo 12 dramskih grupa, hip-hop, proslave rođendana, suvremeni ples, jazz dance... Snašli smo se, dosta smo programa provodili putem Zooma jer treba se prilagoditi. Kad je o kazalištu riječ, nadam se da ću imati posla u HNK, a sve što sam radila s nezavisnim kućama stalo je jer si one ne mogu priuštiti mali kapacitet publike. U HNK igram u ‘Tri sestre’, a gostujemo i na Dubro­vačkim ljetnim igrama.

Story: Unatoč svim poslovnim i obiteljskim obavezama, niste zanemarili sportsku liniju i mladenački izgled. Koja je tajna?

Koliko god su jedan napor, djeca su i izvor života te jedno sidro. Puno mladosti bude u čovjeku. A tu je i moje vježbanje u studiju te posao koji volim. Ponekad od svega toga padnem u nesvijest, ali i to je u redu.