Nije jedan od onih čiji intervju često imamo priliku pročitati, ali kad ga daje, za to ima dobar razlog. Šarmantni glumac Enes Vejzović ovog će nas ljeta nasmijavati predstavom ‘Kraljevstvo moje (Za početnike)’ čija je zagrebačka premijera održana prošli tjedan u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit. Enes nam priča o urnebesno zabavnom komadu američkog autora koji na drugi način preispituje deset Božjih zapovijedi i donosi neke šokantne spoznaje. Osvrnuo se i na dramatično stanje posljednjih mjeseci te iznio svoju filozofiju ‘spasa’. Bez puno patetike, sa slatko-gorkim humorom govorio je o prošlogodišnjoj nesreći u Dubrovniku i uz prstohvat humora opisao svoju ljubav prema glazbi i kuhanju te idealnom ljetnom danu na Pelješcu, na kojem godinama ljetuje sa suprugom Bojanom Gregorić Vejzović i djecom, 14-godišnjim sinom Raulom i 10-godišnjom kćeri Zoe.
Story: U sklopu Ljetnih noći Teatra Exit premijerno nam stiže brodvejski hit-komad ‘Kraljevstvo moje (Za početnike)’ koji stilski najviše podsjeća na formu stand-upa. Kako biste ga predstavili publici?
Riječ je o jednom vrlo zabavnom tekstu Davida Javerbauma, američkog scenarista i producenta te dobitnika 13 Emmyja. U New Yorku je praizveden 2015. godine, hrvatsku praizvedbu imali smo u Koprivnici ove zime, a zagrebačka premijera bila je 24. srpnja na Exitovu ljetu. Radnja je vrlo jednostavna - Bog se s dvojicom svojih vjernih anđela, Gabrijelom i Mihaelom, spušta na Zemlju i koristeći tijela trojice glumaca svekolikom pučanstvu obznanjuje ‘novih deset zapovijedi’ te naputke za ljudsko daljnje djelovanje na ovom svijetu. Tekst je vrlo zabavan i duhovit, a na nekim mjestima čak i šokantan. U svakom slučaju muževi neće svojim suprugama nakon što iziđu iz kazališta govoriti kako su se dobro naspavali tijekom predstave.
Story: S obzirom na to da s Jankom Rakošem i Svenom Šestakom igrate Boga te anđele Gabrijela i Mihaela, koliko je bilo izazovno tražiti svoj izraz i interpretaciju, pogotovo što s kolegama glumite iste uloge?
Javerbaumov tekst žanrovski je određen kao ‘božanski stand-up’, dakle Bog govori u svoje ime, a mi smo medij ili prizma koju On koristi kako bi se obratio publici. Janko Rakoš najveći je starac među nama pa je on dobio starozavjetnu tematiku, Šestak je koproducent predstave pa je dobio najbolji dio, a meni je preostalo ono što njih dvojica nisu željeli. Naravno da smo svi potpuno različite osobnosti i na različite načine tumačimo Javerbaumova Boga. Puno nam je u tome pomogao redatelj predstave Ivan-Goran Vitez, kao i dramaturg Ivan Penović. Imperativ nam je bio ostati svoji, ali biti pod zajedničkim kazališnim nazivnikom.
Story: Pretpostavljam da je na probama bilo smijeha i zafrkancije čiji je bog najbolji. Imate li kakvu anegdotu?
Premijera je trebala biti krajem prosinca prošle godine, no zbog nekih tehničkih problema predstava je odgođena na početak veljače, tada je nekako uspjela izići. U ožujku smo gostovali u Osijeku, a već sljedeći dan nastupila je zabrana javnih priredbi. Ima li veće anegdote od toga? Tko zna što se sve do zagrebačke premijere može dogoditi? Valjda ne meteor?!
Story: Zanimljivo je da je u komadu Bog predstavljen kao nesavršen. Mijenja poznatih deset zapovijedi, silazi na Zemlju, ali i komično odgovara na neka pitanja koja su mučila čovječanstvo od postanka. Jeste li vi u ovom komadu dobili odgovor na neka važna pitanja ili ste davno odustali od toga?
“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka”, na ovom biblijskom citatu Javerbam gradi svu komičnost, ali i tragičnost svojeg komada. Rad na ‘Kraljevstvu mojem’ još mi je jednom potvrdio staru tezu da je smijeh ono što spašava čovjeka čak i u najtežim trenucima. To je zapravo vrlo jednostavan odgovor na mnoga teška pitanja. Smij se - i bit ćeš spašen.
Story: Kako općenito gledate na pojmove božje pravde i karme? Vjerujete li da se dobro dobrim vraća?
Nedavno sam čitao vrlo zanimljivu knjigu Matthewa Alpera. Zove se ‘Božji dio mozga’. Alper iznosi teoriju da je sva naša duhovnost, pa i religioznost, zapravo evolucijski mehanizam koji nam omogućava prevladati najveći ljudski strah, strah od smrti. Dakle, ne samo da poriče postojanje Boga izvan čovjeka nego tvrdi da u ljudskom mozgu postoji centar za duhovnost, uz centar za ravnotežu, govor, hodanje… Vrlo zanimljiva knjiga, preporučio bih je svakome koga zanimaju duhovnost i religija iz potpuno drukčijega kuta.
Story: Solidarnost uvijek više dolazi do izražaja u teškim vremenima, pogotovo sada u vrijeme pandemije i nakon nedavnog potresa. Kako ste vi proživljavali posljednja četiri mjeseca? Čemu ste se posvetili?
Ma grozno vrijeme - ratno stanje, a nije rat. Ne možeš se koncentrirati ni na što osim na konferenciju za medije svaki dan u 14 sati. Onda doznaš koliko je novozaraženih i razmišljaš o tom broju pitajući se možeš li nešto promijeniti. Onda ti kažu da pereš ruke i odmah ideš u kupaonicu pa još jednom opereš ruke za svaki slučaj. Toliko sam prao ruke u tih nekoliko mjeseci da sam sretan što mi nisu otpale. Između 20.000 pranja uspio sam razviti jedan kazališni projekt za koji se nadam da će na jesen ugledati svjetlo na kraju tunela.
Story: Je li bilo nešto što vas je u posljednja četiri mjeseca posebno dirnulo?
Iskreno, dirnula me slika kamiona humanitarne pomoći koju su Vukovarci nakon potresa poslali Zagrepčanima.
Story: Što mislite, kako će se ova neizvjesna situacija vezana uz koronu odraziti na filmsku i televizijsku industriju kod nas i u inozemstvu?
Kazalište Gavella, kao i mnoga druga kazališta, tijekom karantene je besplatno podijelilo snimke nekih svojih najboljih predstava kako bi se barem malo suzbila beznadnost situacije u kojoj smo se svi našli. Dakle, umjetnike je teško zaustaviti. Oni snimaju filmove, pripremaju predstave, pišu, slikaju, sviraju i u puno težim situacijama nego što je koronakriza. Biti umjetnik znači biti pozvan da ljudima ukazuješ na svjetlo i u najmračnijim situacijama, zato sam siguran da i filmska i televizijska, kao i kazališna industrija, koja je ovom krizom pogođenija više nego turizam, nezaustavljivo idu naprijed. Naravno, prilagođena novonastalim uvjetima, ali umjetnost, preciznije izvedbena umjetnost, opstaje.
Story: S obzirom na to da ste prošle godine na probi za Dubrovačke ljetne igre završili s ozljedom glave, ali gotovo odmah nastavili raditi, pretpostavljam da ste optimist?
Više sam onaj koji misli “zbog mene predstava ne smije biti otkazana”, nego optimist.
Story: Što se tada dogodilo? Kako ste nezgodno pali?
Izlazeći iz restorana tijekom najvećeg proloma oblaka potrčao sam po glatkom dubrovačkom kamenu prema autu, uvjeren da ću manje pokisnuti ako brže stignem do njega. Trenutak nakon što sam zviznuo glavom o pod čuo sam iz restorana zgroženi zborski uzdah, kao u američkim humorističkim serijama. Ustao sam i, naravno, pravio se da se ništa nije dogodilo iako mi je krv natapala bijelu košulju koju sam skupo platio nekoliko dana prije. Taksist me pogledao i rekao: “Oho, idemo mi u bolnicu, gosparu.” Tamo su mi zašili i snimili glavu, dakle sve je bilo po pravilima medicinske struke. Eto, bila je to malo teža lekcija u kojoj sam naučio da nije dobro trčati po glatkom kamenu dok pada apokaliptična kiša.
Story: Jednom mi je vaša supruga Bojana rekla da ste sjajan zabavljač i kućni DJ? Kada najviše volite pripremiti kućnu zabavu?
Najčešće u rano jutro. Zato sam i postao kućni DJ - iz osvete. Raul nam je kao beba često znao priuštiti noći s desetak minuta sna u komadu. Jedne takve noći rekao sam mu: “Dragi moj sine, kad malo porasteš, vidjet ćeš kakvu si grešku napravio što mi nisi dao spavati!” I tako ja danas s veseljem u sedam ujutro uđem u njegovu sobu i pustim mu neku pjesmu koju prezire uz riječi: “Rauuleee, buđeenjeee, škooolaaa!”
Story: Kakvu glazbu volite?
Black Pumas, Reignwolf, Sean Rowe, John Moreland...
Story: Navodno volite i kuhanje? Otkud ljubav prema tome?
Ne samo da volim kuhanje nego je moj talent prepoznala i produkcijska kuća bojana.g.v na Instagramu. Tamo ćete u odjeljku ‘Starci kuhaju’ pronaći nekoliko mojih jela i recepata.
Story: Što najviše volite pripremati i smišljate li svoje recepte?
Uglavnom eksperimentiram s tradicionalnim receptima i u njih pokušam ukomponirati nešto svoje. Moji ukućani teže prihvaćaju nove ideje u kulinarstvu. Tako da novitete vrlo oprezno i s mjerom plasiram, tu i tamo.
Story: Pomažu li vam u kuhanju sin Raul i kći Zoe, imaju li tu kreativnu crtu?
Pomažu, ali samo deklarativno. Kad krenem u nabavu namirnica na plac, jer kuhanje počinje ondje, a ne u kuhinji, i kad ih zamolim za pomoć, uvijek imaju nekog važnijeg posla.
Story: Zanima li ih gluma? Kakvi su karakterno? Što su naslijedili od vas, a što od Bojane?
Problem je tu tome što oboje znaju čitati i trenutačno ne dopuštaju da se o njima govori u medijima. Ja tu njihovu želju, odnosno zapovijed cijenim i poštujem.
Story: Što je najvažnije što im želite prenijeti?
Poslužit ću se citatom iz naše predstave ‘Kraljevstvo moje’: “Ne sudi drugima jer griješe drukčije od tebe!” Mislim da je to važno naučiti djecu.
Story: Poznato je da godinama s obitelji ljetujete na Pelješcu. Kako ondje izgleda jedan vaš idealan dan?
Budimo se, pijemo kavu, Zoe pije čaj, doručkujemo, Raul spava. Kupamo se, idemo u dućan, šetkamo po mjestu, Raul spava. Pravim ručak, cure se kupaju, dolazi Frano, popijemo aperitiv, Raul spava. “E sad bi bilo dosta spavanja”, kažem Raulu, on se okrene na drugu stranu, ali ipak dolazi na terasu. Ručamo, pijemo kavu, kupamo se, ležimo na plaži. Dolazi Raulova ekipa. Igraju picigin u plićaku. Mi ih gledamo. Zoe s prijateljicama skače s mola. Bojana i ja pijemo mojito i zadovoljni smo. Mirela, Kruno i Domagoj zovu nas na večeru. Domagoj je ulovio zubaca. Gradele, Miljenkovo crno vino... Noć, djeca na spavanje, Raul se ne da, kaže kako nije klinac i da svi mogu ostati do 23 sata. Ja mu kažem da će ponovno prespavati pola dana. On kaže: “Pa što onda?” Zoe spava, čekamo Raula na terasi, evo ga, kasni tri minute. Baš je imao nešto važno razgovarati s... “S kime?” Pitam. Naravno da ne želi reći. Ljetne tajne su nedokučive. Idemo spavati. Sutra je novi dan.
Story: Jeste li čovjek od velikih planova ili živite dan po dan?
U vremenu u kojem trenutačno živimo najveći je plan živjeti dan po dan.