'Sve se odvilo jako brzo, a oboje smo bili u braku'

Kultni filmski redatelj Pedro Almodóvar 80-ih godina prošlog stoljeća tek je počinjao svoju impresivnu karijeru, a u jednom od prvih filmova koje je snimio, ‘Labirintu strasti’ iz 1982. godine, angažirao je tada mladog i nepoznatog glumca Antonija Banderasa. Bile su mu samo 22 godine, no Pedro je u njemu prepoznao velik potencijal i odlučio raditi s njim na čak šest ostalih projekata, čime je od njega napravio veliku zvijezdu u Španjolskoj. No da ga je Antonio tada poslušao i nastavio kročiti putem koji mu je Pedro zacrtao, svijet možda ne bi poznavao ovog šarmantnog zavodnika s velikog platna koji je nakon Španjolske osvojio i Hollywood. Njegova izvedba u ‘Kraljevima mamba’, hitu iz 1992., očarala je brojne Amerikanke koje, hipnotizirane njegovim pogledom, nisu ni primijetile da taj seksi Europljanin jedva govori engleski jezik. Maskirani osvetnik, latino ljubavnik, mariači, matador…

Antonio je utjelovio mnogo različitih uloga. S Tomom Hanksom glumio je u filmu ‘Philadelphia’, Madonna mu je bila partnerica u ‘Eviti’, Catherine Zeta-Jones ljubio je u filmu ‘Zorro’, a s Angelinom Jolie družio se na setu trilera ‘Prvi grijeh’. Osvojio je i srca najmlađih, i to zahvaljujući sinkronizacijama crtića ‘Shrek’ te ‘Mačak u čizmama’. Nije razočarao ni kazališnu publiku - za izvedbu u mjuziklu ‘Devet’ zaradio je nominaciju za nagradu Tony. A 2018., dvije godine prije 60. rođendana, koji slavi ovaj tjedan, ostvario mu se životni san - u serijalu National Geographica ‘Genij’ utjelovio je jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća, Pabla Picassa, ne samo svog sunarodnjaka nego i sugrađanina.
José Antonio Domínguez Bandera rođen je 10. kolovoza 1960. u Málagi, gradu na obali Sredozemnog mora poznatom po brojnim plažama, vinu i borbi s bikovima. Kada bi kao dijete s majkom, učiteljicom Anom Banderom prolazio pokraj kuće u kojoj je Picasso rođen, udaljene samo dvije ulice od njihova stana, zastali bi i pričala bi mu priče o velikom slikaru i kiparu. Danas se iz vile koju posjeduje u rodnom gradu pruža pogled točno na tu kuću. Iako je njegova obitelj dobro živjela, zemlja je u to vrijeme prolazila teško razdoblje. Kada se Antonio rodio, u Španjolskoj je na vlasti bio diktator Francisco Franco. Njegov otac José bio je policajac, odnosno šef policije, no Antonio ističe kako nije bio sklon Francovu režimu.
- Policija je u to vrijeme bila podijeljena na dva dijela - jedna je bila politička i zvala se socijalna brigada, no moj otac nije bio u njoj. Bio je normalan detektiv kakvi postoje u svakoj zemlji. Nije bio pod utjecajem političkog režima. Više je radio na carini i slično. Često je putovao u Maroko, uglavnom je rješavao carinska pitanja - objašnjava.

U lokalnoj osnovnoj školi koju je pohađao učenike su učili da jedni druge pozdravljaju podizanjem ruke uvis, pozdravom koji su prakticirale fašističke vlade. I danas se sjeća tog ugnjetavanja, straha koji je osjećao jer su se zbog života pod diktaturom on i njegovi sugrađani bojali reći ili napraviti bilo što što se moglo protumačiti kontroverznim. I zbog toga je izrastao u sramežljivog tinejdžera.
- Nikada nisam volio privlačiti pozornost. Primjerice, kada smo u katoličkoj školi u koju sam išao morali glasno moliti, utišao bih se kako ne bih bio glasniji od ostalih. Nisam želio da me itko primijeti - objasnio je.
Najsretniji je bio kada bi s roditeljima išao u kazalište gledati predstave dramatičara Lopea de Vege i Pedra Calderóna de la Barce.

 - Bilo je prekrasno, svi smo na istome mjestu i imamo prešutni dogovor: sjedit ćemo ovdje, pričat ćete nam priču i natjerati nas da povjerujemo u nju. Tada sam mislio kako je sve to čarobno - objasnio je Antonio koji je počeo sanjariti o tome da se popne na tu pozornicu.
No s obzirom na to da su roditelji vidjeli kako se Francov režim loše odnosi prema umjetnicima (mnogi od njih bili su protjerani iz zem­lje), majka ga je odlučila odvratiti od te ideje.
- Nemoj se nikada baviti glumom, radije odaberi neki dostojanstven posao - molila ga je.
Željela je da nastavi obiteljsku tradiciju i postane učitelj, a iako danas to negira, navodno je nekada davno razmišljao i o tome da postane svećenik, čak je i pohađao školu u sjemeništu u Malagi. Ipak, interes je pronašao u sportu, točnije nogometu, te je sanjao da će jednom biti uspješan nogometaš. I to s pravom jer je stvarno bio talentiran. Igrao je za Guimbardu, nogometni tim sastavljen od dječaka iz Španjolske, i to svih društvenih klasa. Antonio, koji je odrastao u obitelji srednje klase, tada je prvi put vidio siromaštvo. Jedan suigrač ostavio je osobito snažan dojam na njega. Dječak bi se svaki put nakon treninga skrivao u kut kako bi se presvukao, a Antonio je tada otkrio da to čini zato što su njegove gaće, jedine koje je imao, bile pune rupa.
- Doznao sam da obitelji nekih dječaka imaju toliko malo novca da su oni prisiljeni početi raditi već sa 13 ili 14 godina. Tek sam tada shvatio koliko su naporno radili moji roditelji kako bi sve osigurali mom bratu Franciscu i meni - priznao je.

Tada je ujedno prvi put shvatio kako svijet nije onakav kakvim ga je zamišljao, da ima i svoju ružnu stranu. To mu se potvrdilo kada je sa 14 godina slomio nogu i bio prisiljen prekinuti svoj nogometni san. Srećom, 1976. godine sudbina je ponovno uplela svoje prste. Franco je preminuo, a grad je posjetila američka kazališna trupa koja je izvodila mjuzikl ‘Kosa’. Čim ga je pogledao, u Banderasu se probudila stara strast.
- Bože, pitao sam se što je to, kakve su im to brade, kakva im je to duga kosa. I ta sloboda o kojoj govore… - prisjeća se.
Kada se vratio kući, rekao je roditeljima: “Moram to učiniti, želim se baviti ovakvim kazalištem, ovo je revolucionarno.” Upisao je lokalnu dramsku školu, a tjedan dana prije 20. rođendana, sa samo nekoliko stotina peseta u džepu, otišao je živjeti u Madrid.
- Ta mi je ideja pala na pamet odjednom te sam, kao i uvijek u životu, i ovaj put odluku donio u sekundi - kaže.
Neko je vrijeme u glavnom gradu jedva preživljavao, kao i većina umjetnika. Spavao je na kauču kod prijatelja i nastojao zaraditi novac. Priključio se trupi Nacionalnog dramskog centra, a po predstavi bi dobio honorar u protuvrijednosti od četrdesetak kuna. I otac bi uskakao kada je zagustilo.
- Navijao je za mene i pomagao mi. Dao mi je novac kada nisam imao ni novčića jer nisam imao posao. Nakon što sam već neko vrijeme radio s trupom dramskog centra, netko od njih rekao mi je: “Znaš li da tvoj otac dolazi svaku večer, sjedi u zadnjem redu i gleda te na pozornici, a zatim odlazi jer ne želi da ga ti vidiš?” Nisam znao - prisjeća se.

Nikad mu nije ni priznao da zna. No zato mu je svu potporu vratio na najbolji mogući način - dokazao je da je bio u pravu kada je inatljivo krenuo putem koji si je zacrtao ostvarivši golem uspjeh u svojoj profesiji. Postao je jedna od najvećih glumačkih zvijezda u Španjolskoj, i to zahvaljujući jednom čovjeku - Pedru Almodóvaru. Kada je 1981. sjedio u kafiću Gijón u Madridu, duge kose i lica obrasla brkovima, pokraj njega je bio muškarac s crvenom aktovkom koji je pričao smiješne priče. Taj čovjek pogledao ga je i rekao mu: “Ti bi morao snimati filmove. Jako si romantičan i imaš lice romantičnog čovjeka.” Sve što je Antonio na to izustio bilo je: “Ok, super.” Kada se poslije raspitivao tko je taj čovjek, doznao je da se zove Pedro Almodóvar, da je redatelj koji je snimio samo jedan film i da se čini kako više neće snimati. No bili su u krivu. Dva dana poslije Pedro je došao pogledati Antonijevu predstavu. Bio je impresioniran njegovom glumom pa se nakon završetka spustio u garderobu i pitao ga želi li glumiti u njegovu filmu. Bio je to ‘Labirint strasti’ u kojem je Antonio utjelovio terorista. Zajedno su snimili još šest filmova u kojima je glumio kompleksne likove - ljude s dušom. Pedrovi likovi bili su takvi, oblikovani, a poslije, radeći s američkim redateljima, Banderas je sam morao udahnuti dušu svojim likovima. Kao i sve u njegovu životu, i holivudska priča počela je slučajno 1989. godine.

 - Film ‘Žene na rubu živčanog sloma’ na kojem sam radio s Pedrom bio je nominiran za Oscar. Tada sam prvi put posjetio Los Angeles. Jack Nicholson, Shirley MacLaine, Jane Fonda... osjećaš se kao da si u muzeju voštanih figura, svi ti ljudi koje si nekad gledao na televiziji. Odjednom je crvenim tepihom prošetala prekrasna djevojka u bijeloj haljini s biserima oko vrata, pitao sam Pedra kako se zove ta glumica. Rekao mi je da je to Melanie Griffith. I ona je bila nominirana. Posjetili smo i agenciju za glumačke talente ICM, pozvali su nas u goste. Tamo je bio čovjek koji je nosio kave agentima, čak nije ni bio agent. Pitao me bih li volio da me on zastupa u Americi. I kao što to obično biva, uglavnom kažete: “Da, naravno.” Nakon dodjele vratio sam se u Španjolsku. Taj je muškarac bio dosta uporan i u jednom me trenutku nazvao te mi rekao da odem u London na razgovor s čovjekom po imenu Arne Glimcher. “Želi režirati film koji se zove ‘Kraljevi mamba’ prema romanu Oscara Hijuelosa koji je osvojio Pulitzerovu nagradu. Možda ima ulogu za tebe”, objasnio je. Pitao sam ga govori li on španjolski. “Ne”, odgovorio mi je. Pitao sam ga kako ću onda razgovarati, a on mi je rekao da ću se već nekako snaći. Nije mi bilo jasno kako. Ipak, sjeo sam u avion i završio u restoranu u Londonu. Preko puta mene sjedio je taj elegantan čovjek. Glumio sam da sam sramežljiv i da ne govorim puno, za razliku od njega, koji nije prestajao pričati. Nisam razumio nijednu riječ. Samo sam govorio da, naravno i slično. Mislim da je već nakon prvog jela shvatio da ne znam ni riječ engleskog. Počeo se smijati, cijela je situacija bila smiješna. Iz nekog razloga ipak mi je rekao, i to polagano izgovorivši, da ipak dođem u New York na probno snimanje i da tekst naučim napamet. Odgovorio sam mu da nema problema jer sam tako naučio i pjesmu Beatlesa. Došao sam u New York, odradio probno snimanje, odnosno nekoliko njih tijekom tri, četiri dana, i naučio tekst napamet. Na kraju su odlučili da će riskirati i angažirati me za ulogu. Tako je počela moja američka karijera. Mislio sam da će to biti iznimka, da ću se vratiti u Španjolsku i ondje nastaviti snimati. Ali film je izišao, pogledao ga je Jonathan Demme i dobio sam novi poziv. Odradio sam probno snimanje s Tomom Hanksom za ‘Philadelphiju’ i snimio još jedan film. Putovao sam amo-tamo sve dok nisam upoznao Melanie. To mi je promijenilo život jer smo se zaljubili pa sam se odlučio preseliti u Ameriku - ističe.

Ljubav između Antonija i Melanie u početku je bila zabranjena. Ona je bila u braku s Donom Johnsonom, a on s kolegicom Anom Lezom, koju je upoznao 1987. godine na setu filma ‘Žene na rubu živčanog sloma’. Vjenčali su se nakon samo šest mjeseci veze. Ana mu je bila velika potpora kada je odlučio graditi karijeru u SAD-u, bila je njegova učiteljica engleskog jezika. Navodno mu je ona prevela scenarij za ‘Kraljeve mamba’. No idila nije potrajala, razveli su se 1996., a iako se nagađalo kako su razlog tome njegove brojne poslovne obaveze, ipak je razlog bio druga žena, Melanie Griffith s kojom se spetljao 1995. godine na snimanju filma ‘Dvostruki zavodnik’.

 - Prvo što me pitao bilo je koliko imam godina. Rekla sam mu da je to nešto najnepristojnije što me itko ikad pitao u trenutku upoznavanja. Ali bilo je nešto u njemu… - prisjeća se Melanie.
- Sve se odvilo jako brzo, a oboje smo bili u braku. Nastojali smo, koliko god smo mogli, imati poštovanja prema partnerima. Čak smo mislili da je to možda jedna od onih situacija kada se zaneseš, jer u filmu glumimo ljubavni par, pa smo odlučili ignorirati sve to - ispričao je Antonio.
No strast nije jenjavala. Nakon što su se razišli s bivšim partnerima, vjenčali su se 1996. i iste godine dobili kćer Stellu. Još se nisu oporavili od medijskih napisa o preljubu, a već su se ponovno našli na stranicama žutog tiska. Ovaj put zahvaljujući kraljici popa Madonni, s kojom je Antonio te godine snimao film ‘Evita’. Plavokosa zvijezda nije skrivala interes prema Antoniju, no Melanie joj je odlučila pomrsiti planove. Navodno su mediji cijelu situaciju toliko napuhali da su Melanie, kako je sama poslije otkrila, producenti zabranili da dolazi na set ‘Evite’.
- Madonna ga je javno progonila. Bila sam trudna dok su snimali ‘Evitu’ i dolazila sam s njim na set. Mediji su sve napuhali, napisali su kako pazim na njega i da ga ne želim ostaviti nasamo s Madonnom jer se bojim da će mi ga preoteti, što nije bila istina - kaže Melanie.
Protiv Melanie okrenuli su se i suradnici na setu pa su joj zabranili dolaske.

- Povrijedilo me to što su učinili. Nisu me puštali unutra - objašnjava.
Unatoč svoj drami, nikad se ništa nije dogodilo između Madonne i Antonija.

 - Nadala sam se da hoće, sviđao mi se. Ali bio je s Melanie, nije se odvajala od njega - pričala je Madonna kojoj to nije bio prvi put da je pokušala Antonija odvući u krevet.
Nastojala ga je zavesti još 1990. na večeri u Madridu, gradu koji je posjetila u sklopu svoje turneje ‘Blond Ambition’. Budući da je bila u Španjolskoj, pozvala je Pedra, kojeg je upoznala godinu prije na dodjeli Oscara, na večeru i rekla mu neka povede Antonija. No on joj nije rekao da je, osim Antonija, pozvao i njegovu suprugu Anu koja je bila njezina velika obožavateljica. Umjesto ležernog druženja, večer je brzo postala neugodna. Pjevačica koja je u to vrijeme bila na glasu kao žderačica muškaraca Anu je smjestila za drugi stol na kraju sobe, a Antonija i Pedra posjela kraj sebe, svakog s jedne strane stola. Večeru je snimao član njezina tima uz objašnjenje da će Madonna snimke zadržati za sebe. Pedro je, otkrio je početkom godine u eseju koji je pisao kod kuće u izolaciji, odmah posumnjao da nešto nije redu jer je pjevačica postavljala puno pitanja Banderasu, a kako tada nije govorio engleski, tražila je od slavnog redatelja da im prevodi. U jednom ga je trenutku pitala voli li udariti ženu i sviđa li mu se kad žena udari njega. Zbunjeni Antonio kratko je odgovorio: “Ja sam španjolski džentlmen i napravit ću sve što dama traži od mene.” Na kraju večere Ana je odlučila prići stolu i obratiti se Madonni.
- Vidim da ti se sviđa moj muž, ne čudi me jer se sviđa mnogim ženama, samo želim reći da mi ne smeta jer sam moderna žena - izjavila je, na što ju je Madonna pogledala i kratko rekla: “Gubi se!”
Neki dijelovi s te večere na kraju su objavljeni javno, i to u njezinu dokumentarnom filmu ‘Madonna: Truth or Dare’. Almodóvar se pita što bi bilo da je on snimao Madonnu i njezine ljude te to poslije prikazao na filmu u kinima diljem svijeta.

- Pokrenula bi takvu tužbu da bih se još danas oporavljao od nje. Madonna nas je tretirala kao budale i jednog sam dana to morao otkriti. Nije tražila dopuštenje za korištenje naših fotografija, čak je i sinkronizirala moj glas, mora da moj engleski nije bio dovoljno dobar - napisao je Almodóvar.
Nije se samo Madonna tako odnosila prema Antoniju, Amerika ga općenito nije mazila iako je volio živjeti ondje.
- Njihova kultura... Postoji nešto jako lijepo vezano uz Ameriku, nešto nevino. I dalje je nova, nevina. U Europi su ljudi skeptici, nose teret povijesti, ali Amerika… Obožavam NASA-u. Sjećam se kada sam posjetio Houston i obišao NASA-u, oči su mi iskočile od iznenađenja. Ali imao sam problem, morao sam graditi karijeru gotovo ispočetka - kaže.
Nudili su mu poslove koji nisu bili toliko dobri, koje je prije njega odbilo pet ili deset drugih glumaca.
- Nisam bio u istoj ligi kao neki američki glumci jer zbog svog naglaska nisam mogao glumiti bankara iz New Yorka ili astronauta. Morao sam balansirati kao muškarac u cirkusu koji vrti tanjure i pazi da mu ne ispadnu. Jednostavno sam bio prisiljen snimati nešto što inače ne bih. Hollywood je bio poput pustinje za glumce španjolskoga govornog područja - ističe.
No ostao je iako je u Španjolskoj mogao raditi puno toga jer samo je u Americi mogao biti akcijska zvijezda, junak komedije, otac špijun… U Španjolskoj postoji kazalište, ali samo u Americi postoji Broadway. S vremenom je ipak počeo težiti kvalitetnijim projektima, filmovima koji ga ispunjavaju. Sve je više vremena provodio na setu u Europi i drugdje, a sve manje kod kuće, što je izazvalo probleme u braku s Melanie. Naposljetku su se 2015. godine i ­razveli.
- Melanie je darežljiva žena, odlična majka i godinama mi je bila divna ljubavnica. No u jednom trenutku naš se odnos pogoršao i odlučili smo se na razvod prije nego što smo počeli nanositi štetu jedno drugome - objasnio je.

Danas živi u Engleskoj, u Surreyju, gradiću sat vremena udaljenom od Londona, i to s novom djevojkom Nicole Kimpel, 39-godišnjom savjetnicom za ulaganja iz Danske koju je upoznao u Cannesu 2014. godine. Iako je to bilo godinu dana prije nego što su on i Melanie objavili da se razvode, Antonio tvrdi kako do kraha nije došlo zbog treće osobe.

 - Ona nema veze s našim razvodom. Odmah smo znali kako stojimo, čim smo se upoznali. Bio sam u braku, no odnos između Melanie i mene već je tada išao prema svome kraju. Nicole mi je rekla: “Prvo riješi svoje probleme, a zatim ćemo vidjeti.” Moj razvod nema veze s drugom ženom. Nakon što sam potpisao papire za razvod, Nicole i ja počeli smo se družiti i započeli smo vezu - kaže.
Sretan je jer danas više ne mora biti u Americi. I u Europi se snima velik broj odličnih filmova, a njegova partnerica ima sestru blizanku koja živi u Švicarskoj i ne mogu biti predugo razdvojene. Njegova i Melaniena kći Stella, također glumica, odrasla je i ima svoj život pa ni njoj više nije toliko potreban. Ove je godine prvi put nominiran za Oscar, i to nakon što je snage ponovno udružio s Pedrom. U njegovu filmu ‘Tuga i slava’ Antonio igra Salvadora Malla, ostarjelog redatelja izmučenog fizičkim i psihičkim problemima. Iako je Pedro taj lik oslikao prema samome sebi, čak je i Antonija odjenuo u svoju odjeću, Salvador nije karikatura. Dijelom i zato što je Antonio proživio neke od tih problema, pogotovo one fizičke prirode te ih iskoristio u stvaranju lika. Naime, prije tri godine pripremao je doručak u svom domu kada ga je počela boljeti ruka. Godinama je imao problem s aritmijom i jedan od liječnika u Los Angelesu upozoravao ga je na ugruške u žilama. Nakupio mu se stres zbog razvoda, preseljenja u Europu… Te je godine snimio sedam filmova, a uz to je i pušio. Kad se bol u ruci proširila na čeljust, shvatio je da proživljava infarkt. U bolnici je ležao samo jednu noć, a dok se na odlasku s njim pozdravljala medicinska sestra koja je njegova obožavateljica, rekla mu je: “Antonio, bit ćete jako tužni. Idući mjesec ili dva bit ćete tužni jer se u srcu gomilaju svi osjećaji. Osjećat ćete kao da vam se svijet ruši. No ne brinite se jer to možete popraviti, možete ponovno biti sretna osoba kakva ste i bili te nastaviti raditi svoj posao.” Tada nije puno razmišljao o tome, ali kako je vrijeme prolazilo, shvatio je da ne može otresti osjećaj tuge koji ga je obuzeo. Prvi scenarij koji je pročitao nakon srčanog udara bio je onaj romantične drame ‘Život sam’ koji je napisao i režirao Dan Fogelman. Čim je došao do posljednje stranice, znao je da je pronašao svoj idući projekt. U ovoj drami o ispreplitanju života u Španjolskoj i Americi Antonio je utjelovio običnog čovjeka - ne neku povijesnu ličnost, maskiranog junaka. I tijekom snimanja bio je drukčiji nego inače.
- Nisam bio toliko nervozan zbog ishoda, nisam se zamarao time što će drugi reći o filmu. Bila je riječ o meni. Nakon toga sve se u mom životu počelo odvijati lako, kao nekom čarolijom - ističe ovaj glumac koji, čini se, tek sada istinski uživa u životu.