Čim je završila večernja TV emisija ‘Sunčana strana Prisavlja’, u kojoj je s glumicama Jadrankom Đokić i Almom Pricom te redateljima Bobom Jelčićem i Nebojšom Slijepčevićem predstavio 26. Sarajevo Film Festival, Jovan Marjanović (40) uputio se automobilom u Pulu. Ondje, naime, ljetuje njegova obitelj - supruga, umjetnica Šejla Kamerić i njihovo troje djece. Čelni čovjek programa CineLink - dana filmske industrije iskoristio je posljednji trenutak uoči početka najvažnijega regionalnog filmskog okupljanja da uroni u more. Od 14. do 21. kolovoza on će biti domaćin filmašima iz cijelog svijeta - profesionalcima kojima je Sarajevo Film Festival pravo mjesto za dogovaranje poslova i publici koja uživa u projekcijama kvalitetnih filmova te razgovorima s filmskim autorima. No ovaj će put Marjanović na festivalskim događanjima djelovati i online i uživo, što je novo iskustvo za organizatore festivala, ali i za publiku te medije.
Story: Kako doživljavate online pristup u odnosu na fizičko iskustvo održavanja određenih programa na filmskom festivalu?
Veliki je izazov prenijeti dio živog iskustva na online platformu. Tijekom potpunog lockdowna bilo je lakše organizirati online okupljanje jer su svi bili kod kuće i računali na raspored sličan onome kada doputuju na festival ili na konferenciju. Sada je to malo drukčije jer ljudi paralelno žive svoj drugi život s puno online opcija pa ono što radimo mora za njih biti relevantno. Više nije primarno kako simulirati live event, nego kako iskoristiti činjenicu da su nam ljudi dostupniji možda i više nego prije, ali neki jednostavno nemaju vremena doputovati u Sarajevo preko oceana. Surađivat će s nama ako smo im relevantni. Vratili smo se na suštinu - što komu zaista treba. Nema puno razlike u pristupu ako već imate uspostavljene brend i kontakte. Ljudima koji to nemaju sada je puno teže, osobito mladima koji tek ulaze u posao. Zato nam je sada najveći izazov omogućiti im da zaista stvore vlastiti networking uz programe CineLink i Talents. No osobna poznanstava i zajedničko provođenje vremena, profesionalno i društveno, nezamjenjivo je iskustvo koje naposljetku dovodi do najboljih poslova.
Story: Koliko ste ljudi upoznali zahvaljujući festivalu u posljednjih dvadeset godina?
Ne bih sada pogađao, ali tijekom ova dva desetljeća postojanja Sarajevo je privuklo velik broj filmaša, od generacije koja polako izlazi iz posla do debitanata. Nije bilo tako kada smo počinjali. Sjećam se Pule 2001. kada smo došli predstaviti CineLink. Tamo su bili ljudi poput Bate Čengića i velikih imena hrvatske kinematografije, a mi smo bili debitanti koji im govore kako se trebaju snimati filmovi. U njihovim pogledima vidjeli smo - nije to baš tako, ali evo nas, sada smo mi negdje na prijelazu u tu fazu.
Story: Kako je nastao CineLink, čija je ideja bila njegovo osnivanje?
Od početka je među ciljeve festivala zapisana želja da ne bude samo prikazivački nego da treba služiti i nastanku filmova. Pokušavalo se to na razne načine, ali ne sustavno. Tako je prvo izdanje CineLinka nastalo preuzimanjem pozitivne prakse ponajprije festivala u Rotterdamu jer je njihov direktor Marco Muller osmislio prvi koprodukcijski market CineMart. CineLink je postao njegov logičan nastavak, ali je prilagođen našoj regiji i uvjetima koji su tada postojali. Državni fondovi za kinematografiju bili su ili u rasulu ili politizirani. Nezavisni filmaši uspjeli su snimiti nekoliko filmova, ali nije bilo platforme za izlazak u inozemstvo, za spajanje s europskim tokovima koprodukcija, gdje je sve bilo u uzlaznoj putanji. Naša je regija kaskala i po tome je bila srodna svim državama u jugoistočnoj Europi. CineLink je postao platforma na kojoj autori najperspektivnijih projekata iz cijele regije imaju direktnu priliku upoznati partnere koji im mogu pomoći ne samo financirati film nego ga poslije i plasirati međunarodno, a uloga je Sarajevo Film Festivala prikazati neke od tih filmova.
Story: Na koji ste međunarodni filmski festival prvi otputovali?
Računamo li Hrvatsku kao inozemstvo, onda je to bio Motovun, koji je tih ranih godina imao mitski status. No moj prvi veliki festival bio je onaj u Rotterdamu, na koji sam otputovao 2001. godine. Tamo sam shvatio što festival treba i može biti. Rotterdam je vrlo jasno definiran i fokusiran na izrazito umjetnički film, a istodobno je gradski, izuzetno važan za grad u kojem se odvija, ali i za međunarodnu filmsku industriju. Tu nećemo naći velike holivudske ni europske studije, ali ćemo naći pravu boutique selekciju srodne filmske industrije.
Story: Kako to da vas nije privukla gluma, režija ili scenarij nego baš filmska produkcija?
Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu predajem produkciju i sa studentima redovito analiziram kako se postaje producent. To je vrlo široko zvanje koje vam daje mogućnost da radite cijeli niz kreativnih poslova, od glazbe do filma. Na našoj Akademiji njeguje se multidisciplinaran pristup, a tako sam i ja ušao u ovaj posao i na Festival koji smo naučili organizirati. Dolaskom u CineLink u posao sam ušao u trenutku kada su se događale tektonske promjene, kada su se filmovi počeli producirati na drukčiji način. Europske koprodukcije postale su norma, a mi smo vodili najjaču platformu za koprodukcije u regiji. Moj prvi producentski projekt bio je kratki film ‘Šta ja znam’ multimedijalne umjetnice Šejle Kamerić, moje tadašnje djevojke, a sadašnje supruge, koji je odlično krenuo i završio u natjecateljskom programu venecijanskog festivala, pobijedio na Zagreb Film Festivalu te je prikazan na četrdesetak drugih festivala u svijetu. Kratki film obično je prva stepenica za ulazak u svijet filma. Bila je to najava moje producentske karijere, ali nikada nisam razmišljao o otvaranju produkcijske kuću i da mi to postane osnovni posao. Uvijek sam nastojao strukturom, brendom i partnerstvima Sarajevo Film Festivala kao platforme za plasman sadržaja napraviti nešto što će se uklopiti u festivalski kalendar. Jer Sarajevo kao grad filma ima jasan poslovni model: kada ne organiziramo festival, snimamo filmove, distribuiramo ih, prikazujemo ih u kinu…
Story: Često producirate suprugine filmove?
Zajedno smo radili i ‘1395 dana bez crvene’, bilo je još nekih drugih projekata jer Šejla se ne bavi isključivo filmom nego različitim medijima. No kada planira film, sjeti se mene, inače radi samostalno.
Story: Što vam je donijela filmska nagrada The Almost 40, koja vam je uručena prošlog ljeta u Jeruzalemu?
Golemo zadovoljstvo jer se sve događalo među ljudima s kojima sam neko vrijeme surađivao u jednoj od najprestižnijih filmskih škola Sam Spiegel, u kojoj sam nekoliko puta i predavao. Osim toga, poseban je osjećaj jer je to bilo baš u Izraelu, u zemlji u kojoj sam odrastao. Naime, tijekom rata sam pet godina ondje živio jer je to bilo jedno od rijetkih mjesta gdje se Židov, izbjeglica iz Bosne, mogao uputiti. Sam, bez obitelji, živio sam u internatu pa sam u pola godine naučio hebrejski. Doduše, nešto malo slova i brojki znao sam otprije. Kada sam primao nagradu, tamo su bili moja obitelj i prijatelji pa je sve izgledalo poput dobrog homecominga.
Story: Kako ste postali producent filma u kojemu glavnu ulogu igra Gael García Bernal, a režira ga Elia Suleiman?
Elia je moj palestinski brat. U Doha Film Institutu s kojim obojica surađujemo - on kao umjetnički direktor, ja kao savjetnik za pitanja filmske industrije - radili smo na projektu Kumra. Tu smo se upoznali i prepoznali. On rijetko snima filmove, svakih sedam do deset godina snimi jedan dugometražni, a ovo mu je bio četvrti. Trebao mu je netko tko ima uvid u filmsku industriju poput mene, a meni je to bilo odlično iskustvo. Zanimljivo, ali na mom prvom festivalu u Rotterdamu gledao sam njegov drugi film i čuo ga kako govori.
Story: Kakva je budućnost Dana filmske industrije?
Još je neizvjesno: dosta se filmova počelo snimati, a u problemima su oni koje je koronakriza zatekla usred produkcije. Međutim, prije snimljeni filmovi završili su bez problema postprodukciju, uključujući i ‘Koncentriši se, baba’, film Pjera Žalice koji otvara Sarajevo Film Festival, a mi smo ga producirali. Snimanje smo završili u prosincu te u vrijeme lockdowna online odradili montažu slike i tona. Mnogo je filmova tako završeno. Problemi će biti dugoročniji, pitanje je što će biti s javnim fondovima, kako će se otvoriti kina i kako ćemo plasirati filmove. Sarajevo je u 2020. trebalo dobiti 16 novih kinodvorana i postati ozbiljno mjesto za kinobiznis. U Hrvatskoj su multipleksi već razvijeni, u Bosni se stanje polako popravlja, a Sarajevo je trebalo biti vrhunac toga. Cineplex u centru grada je spreman, no nisam siguran hoće li ubrzo postići željeni efekt. Mnogo je više digitalnih platformi, a mi kao festival imamo platformu i za SFF na zahtjev. U svakom slučaju, trenutačna je situacija pospješila ubrzanje svih trendova koji su dugo bili na vidiku, a pitanje je kako će ovo iskustvo uživo zaista izgledati. Ljudi su uvijek htjeli gledati filmove i sjediti zajedno u kinu, a festival na kojemu možeš prvi nešto pogledati jest - stepenica iznad. Filmovi se mogu i trebaju gledati, čak i u doba korone jer oni su dio kulture naših života, a mi kao organizatori moramo osigurati sve da se publika osjeća sigurno.
Story: Kako izgleda kada obitelj Marjanović kod kuće treba odlučiti što će se gledati na televiziji, čiji izbor pobjeđuje?
Kod nas su djeca prešla u većinu, njih je troje - deset, pet i tri godine, a nas dvoje, tako da je demokracija pala u vodu. Barem kada smo zajedno, ne može ih se pustiti da biraju, žena i ja smo manjina koja vlada. Zasad. Jako nas raduje što se na Netflixu u posljednje vrijeme pojavilo mnogo japanskih anime crtanih filmova pa je to zajednički izbor. Inače, svatko je na svom ekranu kao i veliki ostatak svijeta.