Imala je 16 godina kada je objavila debitantski album, a danas u 46. Alanis Morissette izdala je osmi studijski uradak ‘Such Pretty Forks in the Road’. Kanađanka koja je svjetsku slavu stekla 1995., kada je svjetlo dana ugledao njezin Grammyjem ovjenčan album ‘Jagged Little Pill’, na kojem se nalaze hitovi ‘You Oughta Know’ i ‘Ironic’, danas je - osim što je uspješna glazbenica - i predana majka osmogodišnjem Everu Imri, trogodišnjoj Onyx Solace te 11-mjesečnom Winteru Mercyju koje je dobila u braku sa 40-godišnjim reperom Marijem Souleyem Treadwayem. No i trudnoća i karijera ostavile su na njoj velike ožiljke. O kojim je traumama riječ pročitajte u nastavku...
Story: Novi album dovršavali ste u izolaciji svoga doma, kako je tekao taj proces?
Iskreno, emocije su mi divljale. Mislim da sam osjećala posttrudničku tjeskobu. A popratile su je brojne druge nepredvidive emocije koje su u ovoj situaciji snašle sve nas koji se borimo s tjeskobom, depresijom ili opsesivno-kompulzivnim poremećajem. U 15 sati razmišljate kako je velik blagoslov što možete biti kod kuće s obitelji, u 15.15 već ludujete, a u 21 sat ste potpuno psihički potonuli. Izolacija nije jednostavna.
Story: Album ‘Jagged Little Pill’ proglašen je pop-rock klasikom i prodan je u 33 milijuna primjeraka. Može li vaš novi uradak premašiti taj uspjeh?
Smatram da se uspjeh tog albuma krije u odvažnosti stihova. Iako sam ga, iskreno, i sama u početku željela cenzurirati kako se poslije ne bih morala crvenjeti. Sjećam se trenutka kada sam pisala pjesmu ‘You Oughta Know’, radila sam na njoj s Glenom Ballardom. Rekla sam mu da ćemo možda morati promijeniti neke stihove jer su preintenzivni. “Čekaj, misliš sve što si napisala?” pitao me. Odgovorila sam potvrdno, a on je rekao da ćemo onda ipak ostaviti kako je. Važno mi je da i danas mogu stajati iza toga što sam napisala, osim jedne pjesme, ‘Not the Doctor’. Napisala sam je kad nisam bila ni u ozbiljnoj vezi, kamoli u braku. Osjećala sam se jako samostalno, mislila sam da mi nitko ne treba, da sve mogu sama, a danas kad sam u braku deset godina shvaćam da postoje stihovi koje bih svakako izmijenila.
Story: U pjesmi ‘Hands Clean’ iz 2002. otkrili ste kako je to biti mlada žena u raljama glazbene industrije. Možete li objasniti o čemu je riječ?
Bila sam okružena ljudima koji su se nazivali mojim anđelima čuvarima, no oni to zapravo nisu bili. Ne znam kako bih uopće tada 19-godišnju Alanis uvjerila da oko sebe okupi ljude koji je neće iskorištavati. Problem je u tome što većina njih nije ni bila svjesna toga da me iskorištavaju. I zato ne mogu nikoga kriviti. Ali sve je u toj pjesmi.
Story: Tko ili što onda predstavlja najveće razočaranje u vašem životu?
Postporođajna depresija, osjećate se kao da ste zacementirani. Prvi sam put čekala cijelu vječnost da se uhvatim ukoštac s problemom. Pitala sam liječnika hoću li se s vremenom osjećati bolje, je li u redu da samo pričekam i izdržim to. “Ne, bit će samo još gore”, rekao mi je. Ključ je u tome da se ne smiješ oslanjati samo na sebe u postavljanju dijagnoze. To nije bio prvi put da sam iskusila depresiju pa sam zaključila: “Aha, ovo mi je poznato, u depresiji sam”. Bilo mi je nekako normalno, s obzirom na moju povijest s depresijom, da sam opet ‘zacementirana’, tako ja to zovem jer se stvarno osjećate kao da se nešto teško sručilo na vas. Ono što mi je često pomagalo u borbi s depresijom su moja prijeobiteljska služenja, odnosno služenje drugima kroz moje pjesme. Ljudima nudim utjehu, empatiju, priznanje, potporu, informacije... Vjerovala sam da ću se jednostavno popeti na pozornicu i služiti te osjećati bolje. Ali to se nije dogodilo. Pokušala sam i sa samoliječenjem. Ni to nije pomoglo. Znači, kreativnost ne pomaže, ni tekila, čak sam i pjevala o tome pa ništa. Naposljetku sam krenula na terapiju, uzimala lijekove i vježbala. Željela sam živjeti. No da pokraj sebe nisam imala cijeli tim psihoterapeuta ne bih uspjela.
Story: I nakon druge trudnoće se ponovilo isto i opet ste čekali neko vrijeme da počnete liječenje.
Da, četiri mjeseca. Ako se ponovi i ovaj put, čekat ću samo četiri minute.
Story: Kada ste posljednji put plakali?
Nedavno, na terapiji. Bila sam pod stresom zbog online nastave, pisanja knjige, upravljanja financijama, ali i cijelim svojim timom.
Story: Kako upravljate kućanstvom, snalazite li se u majčinskim odgovornostima?
Kod kuće smo uspostavili te neke četiri granice. I puno o tome razgovaram s djecom. A one su: ne možeš mi nametati o čemu ću razmišljati, kako ću se osjećati, ne možeš dirati moje tijelo ili raditi nešto s mojim tijelom i ne možeš dirati moje stvari. To su glavna pravila. Ako se Onyx i Ever nekad posvađaju, odmah ih pitam: “U kojem je od četiri pravila problem?” Ne smiješ je tući i ne smiješ uzimati njezine stvari!
Story: Danas imate troje djece, no niste lako ostvarili taj san o velikoj obitelji.
Ne, između Evera i Onyx pretrpjela sam nekoliko spontanih pobačaja. Oduvijek sam željela imati troje djece, no onda su se dogodili neki izazovi, pobačaji i nisam više vjerovala da će se taj san ostvariti. Osjećala sam veliku tugu i strah. Molila sam se da se dogodi trudnoća te za to vrijeme naučila puno o svom tijelu, biokemiji, imunitetu i ginekologiji. Puno sam istraživala, liječnici su se smijali koliko sam podataka prikupila. I kako bih to ostvarila, pokušala sam sve - od samoliječenja do alopatske medicine.
Story: Djecu ste rodili kod kuće, kako biste opisali to iskustvo? Jesu li stariji bili prisutni na porođaju?
Ne, kad sam rađala Ever, Onyx nije bio prisutan. Jako je osjetljiv, mislim da to ne bi bilo dobro za njega bez obzira na to koliko bih ga dobro pripremila. I jako je empatičan.
Story: Za kraj, možete li nam otkriti koji je bio najbolji poljubac u vašem životu?
Vjerojatno moj prvi poljubac sa suprugom. Otišli smo zajedno na planinarenje izvan Los Angelesa i trčali do vrha brda. Bili smo znojni i iscrpljeni i počeli smo se ljubiti.