Iako od njih obolijeva sve veći broj djevojaka i žena, ali i muškaraca, poremećaji u prehrani još su uvijek svojevrsna tabu tema. Ipak, anoreksija, bulimija, kompulzivno prejedanje, ali i njihove različite varijante - tihi su ubojice koji iz dana u dan uništavaju kako fizičko, tako i psihičko zdravlje. Međutim, još uvijek većina oboljelih smatra da im pomoć ne treba, ili se istu pak srame tražiti. Upravo o borbi s poremećajima prehrane razgovarali smo s domaćom glumicom Petrom Svrtan, koja nam je otkrila kako je izgledala njezina borba, koliko je trajala, ali i kako je i kada shvatila da je vrijeme da kaže - stop.
Kada su i kako počeli Vaši problemi s poremećajem u prehrani? Od kojeg ste poremećaja bolovali?
Nije to kod mene bio poremećaj s jasno određenim okvirom, već više kao skup simptoma kao što su restrikcija (maksimalan unos 1500 kalorija dnevno), izbacivanje čitavih skupina hrane (bez ugljikohidrata, bez masti), kompulzivno vježbanje što je sve donijelo velike psihičke potrese i fizičke simptome u kombinaciji sa stresom. Sve je počelo u pubertetu, ali nisam toga tada bila svjesna.
Povezivala sam svoje unutarnje zadovoljstvo s onim kako izgledam
Naglo sam smršavjela i počela s nekom vrstom restrikcije, bilo je puno komentara na moj višak kilograma prije, ali i lavina pohvala za gubitak poslije. Povezivala sam svoje unutarnje zadovoljstvo s onim kako izgledam. Bila sam zadrta perfekcionistica i vrlo savjesno dijete koje se najviše trudilo udovoljiti drugima. Na faksu je eskaliralo jer sam se suočila s prvim razočaranjima, neuspjesima, velikim stresom, tjeskobom zbog promjena, neizvjesne prirode mog posla i obiteljskih problema. Uz restrikciju sam krenula sa spartanskim režimom vježbanja i postajala sve opsesivnija, opterećenija, rigidnija, stroža prema sebi, ali i prema drugima. Vrtjela sam se u krugu iz kojeg naizgled nije bilo izlaza,no sva sreća - ozdravljenje je itekako moguće.
Što mislite da je bio uzrok Vaših problema?
Poremećaj prehrane vam posluži kao idealan kontrolni mehanizam kojim stvarate sliku o sebi za koju mislite da će društvu biti prihvatljiva, potpuno ignorirajući vašu intuiciju i unutarnje mijene.
To je ponekad jedino za što se možete uhvatiti, taj sustav pravila koji ste si nametnuli
Uzrok poremećajima su neprocesuirane emocije, društvo koje nas tjera da potiskujemo ono negativno u sebi i onda se to okrene protiv vas jer se bojite da ćete biti nevoljeni, neprihvaćeni, pogrešni, ranjivi. U kombinaciji s tim strahovima dolaze očekivanja društva, perfekcionizam, želja za udovoljavanjem, za pripadanjem u kalup, za ljubavlju, istovremeno hipersenzibilnost i preplavljujuće emocije. Sve to poremećaj prividno i površno stavi u red i preuzima kontrolu nad vašim životom. To je ponekad jedino za što se možete uhvatiti, taj sustav pravila koji ste si nametnuli.
Koliko dugo ste se borili? Kako ste se izliječili?
Od puberteta sam imala simptome u boljim ili lošijim fazama, na faksu mi se pogoršavalo i zatim sam se unazad dvije godine svjesno počela baviti izlječenjem i u nekoliko posljednjih mjeseci to sam intenzivirala. Sad sam bolje nego ikad i vjerujem u svačije izlječenje svim srcem. Na psihoterapiju idem redovito već godinu i pol i toplo je preporučujem apsolutno svakome, meni je pomogla da se nosim sa sobom.
Na koji je način bolest uništila Vaše psihičko, ali i fizičko zdravlje?
U najgorim fazama bilo je tu posvemašnje iscrpljenje organizma, preplavljujući umor, želja za spavanjem, a nemogućnost sna, drastične promjene raspoloženja, teškoće s koncentracijom, jedva sam stajala na nogama uz sve napore na faksu i na probama. U nekim trenucima sam se i izolirala jer sam bila preumorna i nemoćna za druženje. Nestanak menstruacije, preskakanje srca i potpuno narušena hormonska slika navela me na to da se ozbiljnije pozabavim tom situacijom. Sve to je neusporedivo sa sadašnjom slobodom, puna sam energije, života, stabilnijeg raspoloženja, otpustila sam grč koji me sprečavao da živim punim plućima.
Je li itko znao za Vaš problem?
Podrška okoline je tu jedna od najvažnijih elemenata za potpuno izlječenje - uz mene su bili moji prijatelji, roditelji i moj psihoterapeut. S njima sam dijelila sve, i najgoru i najbolju sebe i zahvalna sam im što me nisu osuđivali i pružili mi bezrezervnu podršku.
Što biste poručili svima koji se danas bore s poremećajima u prehrani, ali i ostalim mentalnim bolestima/poremećajima?
Jedan od ciljeva moje Instagram kampanje bit će doprijeti do ljudi kojima treba pomoć ili koji su to već prošli ili prolaze. Mislim da je jako važno destigmatizirati sve mentalne poremećaje, skinuti veo srama s priče o osjećajima i normalizirati ranjivost na svim razinama, potaknuti ljude da govore glasno o svojim borbama i tlapnjama jer, ako govorimo i dijelimo, manje nas je strah jer uviđamo da zaista nismo sami.
Svima koji se bore s nekom vrstom poremećaja želim poručiti da je izlječenje moguće, da boli, neke dane malo više, neke malo manje, ali da se isplati tristo posto
Svima koji se bore s nekom vrstom poremećaja želim poručiti da je izlječenje moguće, da boli, neke dane malo više, neke malo manje, ali da se isplati tristo posto. Bitno je naći svoju jedinstvenost, ne bojati se biti drukčiji, biti svoj, pripadati najprije sebi, biti bolji prema sebi i voljeti se uvijek više što je često najteže. I terapija, terapija, terapija. Svaki dan male pobjede koje se onda zbrajaju u velike.
Što mislite, koliko su društvene mreže, mediji, ali i društvo zaslužni za sve veći broj oboljelih od poremećaja u prehrani?
Živimo u društvu u kojemu su predrasude još uvijek na snazi, body shaming je sveprisutan, kultura izvanjskog nam nameće nemoguće ideale savršenstva i svi su na dijetama - na intuiciju i nutrinu smo zaboravili. Baš zato nam treba puno snage da se svemu tome odupremo, no vjerujem da je to moguće. Većina ljudi koja je ikad bila na nekoj vrsti restriktivne dijete (brojanje kalorija, izbacivanje skupina hrane) vratila se na staru težinu jer je dugoročno to neodrživo i mentalno štetno - postoje različita tijela i dosadno bi bilo ako bismo svi izgledali isto, no opresivni društveni mehanizmi to od nas traže, konformizam i uniformiranost su poželjni, isticanje, individualnost i drukčijost nisu. Možemo se i moramo oduprijeti tome.
Kako komentirate stav koji vlada među pojedincima, da mentalne bolesti - nisu bolesti, a da oboljeli samo traže pažnju?
Mentalne bolesti su ozbiljna stvar i moramo im pristupiti s većom pažnjom i razumijevanjem. Bojimo ih se jer ih ne razumijemo, nisu vidljive kao modrice, slomljene kosti, promjene na ultrazvuku i baš zato trebamo strgnuti koprenu srama s mentalnih oboljenja, govoriti više o tome, pružiti podršku ljudima, poticati izražavanje osjećaja, ostvariti povoljnu i stabilnu okolinu u kojoj se ljudi mogu osjećati sigurnima, slobodnima da izraze i svoje najmračnije osjećaje i paziti na komentare, promisliti prije nego što izgovorimo nešto što bi moglo biti okidač u drugome.
Umanjivanje problema sigurno ne pomaže, najgore je osobi koja boluje od poremećaja prehrane reći da se udeblja ili smršavi isto kao i depresivnoj osobi da se malo razveseli
Nije teško biti uviđavan tako, a posebno što se komentara vanjštine tiče. Zašto ne bismo, umjesto da komentiramo kako se netko udebljao ili smršavio hvalili njezinu/njegovu požrtvovnost, nesebičnost, talent, kreativnost ili empatičnost? Ljudi nisu brojevi i puno su više od tijela, od slike. Umanjivanje problema sigurno ne pomaže, najgore je osobi koja boluje od poremećaja prehrane reći da se udeblja ili smršavi isto kao i depresivnoj osobi da se malo razveseli ili da gleda stvari s pozitivne strane. Ta površnost samo povećava i potkopava problem - potrebno je biti uz oboljele, uputiti ih stručnoj pomoći, pružiti im ljubav i govoriti otvoreno jer što se ranije oboljenje otkrije, stabilizacija je brža i lakša. Potrebni smo jedni drugima.