Početkom tjedna škole su opet otvorile svoja vrata, a đaci nestrpljivo 'uskočili' u školske klupe. Prvi dan škole jednako je emotivan i djeci, ali i roditeljima, a ove se godine pandemija pobrinula da se u sve 'uvuče' i doza opreza, kod mnogih i straha. Ova specifična školska godina dugo će se pamtiti, a kako je kod njih prošao taj 'veliki' dan otkrile su nam poznate mame. Razgovarali smo tako s glumicom Marijanom Mikulić, čiji je sinčić Andrija krenuo u prvi razred. U prvi razred krenuo je i maleni Thiago Matee Ibanez i bivšeg dinamovca Louisa Ibaneza, dok je u treći razred krenula Lara, kći manekenke i voditeljice Nove TV Iris Cekuš, baš kao i devetogodišnji Grgur, sin koreografkinje, plesačice i plesne pedagoginje Larise Lipovac Navojec.
Kako je prošao prvi dan škole? Je li bilo ranog ustajanja, uzbuđenja, dotjerivanja...?
Marijana: Prvi dan škole je prošao u isčekivanju od ranog jutra, pripremama, i velikom uzbuđenju. Andrija se jako veselio školi i danima odbrojavao do tog prvog dana. Jako je sretan bio da i on sada ide u bratovu školu, kao pravi veliki dečko.
Larisa: Digli smo se ranije nego inače, jer već u 7:30 moraju biti u školi. Prvo ulaze niži razredi, a nakon toga viši.
Naravno da je uzbuđenje bilo na visini, ipak je prošlo dosta vremena od kada su djeca "normalno" uživo pohađala školu.
Trenutno je potpuno nova situacija. Kažu novo normalno. Treba se priviknuti. Tako da je uzbuđenje vezano i za prijatelje koje Grgur nije dugo vidio, ali i za situaciju u kojoj su se našla sva djeca, a koja je dosta nepredvidiva.
Frizura, odjeća, poneki accessories koji se mora donijeti u školu...sve mora biti na mjestu i fora. Ali, tu je i maska za lice koja je postala važan modni dodatak. Pa smo naručivali posebno dizajniranu maskicu koja naravno štiti najbolje.
Iris: Lara je sad zadnjih tjedan dana odbrojavala dane do škole i jako se veselila. Jedva je čekala vidjeti prijatelje i naravno, učiteljice. U nedjelju navečer me pitala da joj ispletem pletenice da ujutro ima frčkavu kosu, tako da je spremanje započelo tada. Ove godine zbog situacije sa pandemijom škola Larinom razredu pocinje prije 8h, tako da će nam biti potrebno malo vremena nakon ljetnog odmora da se vratimo u ritam i naviknemo na rano buđenje!
Matea: Prvi dan škole prošao je super, morali smo se dići ranije nego inače, jer nas je zapala jutarnja smjena prvi tjedan, tako da smo već u sedam bili na nogama. Već smo večer prije pripremili sve stvari i stajling pa s time nismo imali problema rano ujutro.
Kada ste nabavili opremu za školu? Je li bilo posebnih želja za torbu, pernicu....?
Marijana: Sve smo nabavili par dana prije škole. Andrija je bio jako uzbuđen. U baby centar smo išli po tenisice koje svijetle koje si je jako želio, i tamo našli i torbu i sav pribor. Pa smo u rekornom roku sve kupili, i još stigli i na hamburger, da mali čovjek proslavi kako se brzo i dobro opremio za svoj prvi razred
Larisa: Mi smo kada je Grgur bio prvi razred živjeli između Berlina i Zagreba. Još tada je Grgur kupio pernicu za koju je jako vezan.Ali ove godine sam ga uspjela nekako navesti da uzme u obzir neke druge. Još nije izabrao...Što se tiče torbe to je naravno FORTNITE torba naručena krajem prošle godine putem weba. On je pasionirani gamer. Tako da tu nema razgovora. Ta torba je zakon. Dobio je TICK TOK majicu od Hrvoja. Mislim da mu je to najdraži odjevni predmet i "must" u školi.
Iris: Pa evo, to sam spomenula u jednom od prethodnih pitanja. Torba je bila izabrana još krajem školske godine i tu je i dobila. Pernicu isto tako. Imala je prve dvije godine istu torbu a sada je ipak malo veća pa je poželjela nesto “vise cool” :). Mi nekako ne idemo planski u shopping pred školu, barem sto se tiče odjeće, nego usput kupimo ono što joj treba. Najveća muka su nam papuče/tenisice za školu i općenito ali i to smo uspješno odradili.
Matea: Dio školske opreme smo čak kupili na moru, a ostatak u Zagrebu i Mostaru. Naravno da smo u taj “školski shopping” išli zajedno i Thiago si je izabrao ono sto mu se najviše svidjelo. Posebno je bio sretan pri kupovini školske torbe.
Je li bilo veselja ili možda suza?
Larisa: Veselja, sreće, osmijeha...priznao mi je Grgur i zagrljaja kad su ušli u razred. Sve je to jako emotivno za djecu.
Shvaćaju ozbiljnost situacije, ali osjećaju da im je oduzeta sloboda. Zbunjeni su. Pohvalila bih ih svakako, jer su se vrlo brzo priviknuli na sve bez puno pitanja. Ja se samo nadam da će ovaj model nastave biti održiv i da neće ponovno zatvoriti škole.
Mislim da je online nastava bila jako zahtjevna kako za djecu, tako za roditelje ali i za učitelje i nastavnike. Djeca više vole interakciju uživo. Želim nam svima da sve ovo što brže prođe!
Iris: Suze smo odradili nekoliko dana prije početka školske godine kada smo saznali da Lari više neće biti ista učiteljica koja joj je do sada bila u boravku. To nije bilo očekivano pa nas je zatekla informacija, i naravno Lari je bilo jako žao budući da ima super učiteljice i jako ih voli.
Matea: Thiago se stvarno veselio početku škole, on je inače jako društven tip, pa s time stvarno nismo imali problema, sve je prošlo u veselju i bez suza.
Kako ste se Vi osjećali? Jesu li Vas 'ponijele emocije'?
Marijana: I ja sam bila uzbuđena, uvijek su mi ta prijelomna razdoblja ispunjena hrpom emocija. Polazak u jaslice, u vrtić, u školu... Ali nije bilo suza, samo sreća i ponos.
Larisa: Svakog roditelja na početku godine ponesu emocije. Shvaćaš da ti dijete raste, da život ide, juri, vrijeme prolazi tako brzo. S druge strane si sretan da imaš živo, zdravo dijete, koje ide velikim koracima u život sa veseljem, znatiželjom i ljubavlju, dijete koje uči i saznaje nove stvari. Predivan je to osjećaj. Emotivan da, naravno ja uvijek plačem! Od sreće i tuge istovremeno.
Iris: Ja sam uzbuđena radi Lare i nekih njezinih novih početaka, novih aktivnosti... Biramo zajedno čime će se baviti ove godine, pa je i to nešto novo i zanimljivo. Prolazim s njom sve što je njoj važno, biramo bilježnice, sitnice za školu, izabrala je novu torbu koju joj je moja baka, dakle Larina prabaka poklonila. Sve te stvari su Lari važne i ako je ona uzbuđena onda smo i mi doma i veselimo se zajedno s njom.
Matea: Pa iskreno ja sam još uvijek pod dojmom, nisam jos uvijek svjesna da već imamo sina školarca.
Kako ste djetetu objasnili što se događa i zašto mora imati masku, držati razmak..?
Marijana: Razredna nastava, odnosno ovi maleni od 1.-4. razreda ne moraju nositi maskice. Ali, iako je sve to skupa prisutno mjesecima, neprestano iznova treba ponavljati - ne se rukama dirati po licu, ne dirati ništa što ne moraš dirati, stavila sam im i sredstva za dezinfekciju ruku u njihove torbe. A budu ih i u školi dodatno upozoravali na te stvari.
Larisa: Grgur je inače vrlo senzibilan i empatičan. Tako da mu nisam ništa posebno trebala objašnjavati. Zabrinut je za svoje bake, djedove, za ljude oko sebe, uglavnom starije, nakon toga i za nas. Zato je jako poslušan. Od početka je bio jako savjestan, slušao je upute i nije tražio neko dodatno objašnjenje. Naravno, nekad se šalimo da je ljepše bilo doma u karanteni. Jer smo provodili vrijeme zajedno koje inače nemamo zbog obaveza i prirode našeg umjetničkog posla. U trenutku kada je krenulo sve u normalu prvo ljeto, pa sad i škola shvatio je koliko mu fale druženja uživo i koliko je ljepše prijatelje gledati u oči iako mora držati razmak.
Iris: Od početka pandemije otvoreno o tome razgovaramo doma, nema tu nekih tajni. Lara je pametno dijete i razumije da se nešto čudno događa i da su neki ljudi, poput moje bake, npr. više ugroženi i da moramo paziti jedni na druge. Maske ona ne mora imati u školi budući da je 3. razred, ali ima svoje maskice koje po potrebi nosi na mjestima koja to zahtjevaju.
Matea: Od samog početka cijele te situacije s koronom puno smo doma razgovarali, Thiago je vec dosta velik tako da razumije što se dešava i da se treba prilagoditi situaciji u kojoj se nalazimo.
Je li Vas strah zbog cijele situacije s koronom?
Marijana: S jedne strane je, prisutan je taj strah, i stalno ih upozoravamo na što je potrebno dodatno pripaziti. Stariji se nekad sam i vraća iz škole, pa smo rekli da dok god je lijepo vrijeme ide pješice, a ne na tramvaj. Ali kada smo u igri, ne mogu, parkić i slično- ja ih pustim da se igraju i budu djeca. Nakon parkića dezinficiramo rukice, a domapresvlačenje i pranje- odjeću izvana ionako smo oduvijek mijenjali kada dođemo doma, peru se ruke. Pazimo kada i koliko god je moguće, ali ne mogu ih držati pod staklenim zvonom, pogotovo dok je još lijepo vrijeme. Čini mi se jako bitno da se igraju vani, i dodirnu i drvo i travu i tobogan...
Larisa: Strah...iskreno ne znam je li to strah. Više briga, jer ne znaš što sutra donosi. Čini mi se da uz svo planiranje živimo iz dana u dan. Svakako je vrijeme promjena. Netko će profitirati, netko izgubiti. Uvijek je bilo tako. U početku smo govorili da će ljudi iz ovog naučiti. Ja kažem treba preživjeti. Kasnije možemo sumirati i analizirati.
Iris: Na početku me bilo više strah, onaj cijeli 3. mjesec je bio stresan, prvo pandemija, izolacija pa potres... U vrlo kratkom
vremenu nam se život svima okrenuo naopačke i sve je odjednom stalo. Naravno da kada je ugroženo zdravlje da dolazi do nekog straha, to je prirodno, pogotovo u situaciji gdje se o bolesti ne zna puno. Sada me nije strah u smislu da sam opterećena time, ne bih voljela dobiti koronu ja ili netko od meni bližnjih, ali nekako mi se čini da ako situacija potraje da će nas dosta i dobiti. Pazimo koliko možemo, na sebe i na druge.
Matea: Ne bih rekla da me strah, ali oprez itekako postoji.