Volio bih doživjeti i da sa 72 godine mogu održati koncert i da mi se ne spava već oko deset navečer, a to možeš jedino kad si zdrav jer kad nisi, ne možeš otpjevati ni dvije pjesme, što je pogotovo teško kad voliš svoj posao, imaš publiku, životnu energiju i kad si genetski živahno posložen - rekao nam je nasmijani glazbenik, 48-godišnji Joško Čagalj Jole, uoči intervjua koji smo održali u Zagrebu. Simpatičan i galantan, kakav je uvijek, ispričao nam je što ga je razveselilo ovih dana, o čemu razmišlja i čemu se nada.
Story: Nedavno ste objavili pjesmu ‘Fali meni ona’ i odmah je postala hit. Ovih dana nominirana je za nagradu ‘Cesarica’. Lijep motiv za daljnji rad s obzirom na cijelu situaciju zbog pandemije i izostanka koncerata?
Drago mi je da su pjesmu prepoznali glazbeni urednici i na radiju i na televiziji te, naravno, publika. Volim se igrati glazbom. Kad smo je počinjali stvarati, mislio sam: “Dolazi ljeto, treba nam nešto veselo u reggae ritmu, koji je sam po sebi pozitivan i ležeran”. ‘Fali meni ona’ potpisuje Pero Kozomara, koji mi je već napravio nekoliko odličnih pjesama, inače 80 posto mog repertoara napisali su mi Tonči i Vjekoslava Huljić. Još jednom hvala i mojoj publici koja je prepoznala pjesmu i glasala za nju. Dodao bih da sam veliki pobornik pjevanja uživo i nedostaje mi kontakt s ljudima. Ali kad pogledam društvene mreže, reakcije na YouTubeu i CMC-ju, DMC -ju i ostalim lokalnim televizijama i radiopostajama, vidim da su ljudi zadovoljni.
Story: Kao glazbenik poznati ste po tome što imate jedne od najveselijih koncerata, svi koji vas poznaju ističu vašu pozitivnu energiju. Pretpostavljam da vam je zbog toga teško pala karantena, izostanak koncerata, i to ne samo u financijskom smislu?
Uvijek sam klasa optimist, ali što više vičem: ‘Bit će sve dobro’, sve je gore i gore. Naravno da će biti sve u redu, uvjeren sam u to. Nedostaje mi moj posao, moja publika, putovanja, asfalt, avioni. Radim od prvog srednje, po prirodi sam hiperaktivan. Dvadesetak godina sudjelujem u humanitarnim akcijama, pomažem i onima koji stvarno nemaju, i kad sve to vidim, ne znam koliko imam pravo kukati. Držimo se svi zajedno, pomažemo jedni drugima u nadi da ćemo konačno početi svirati. Ako ova situacija potraje, počet ćemo raditi nešto drugo.
Story: Mislite li da do kraja godine neće biti svirki?
Teško je to znati. U Muzeju suvremene umjetnosti svirali su Ida Prester, Nipplepeople, Pips, Chips & Videoclips pa su dobili po 30 tisuća kuna kazne jer se nije držala propisana distanca u prostoru koji prima oko 2000 ljudi, a bilo ih je oko 700. Ako se ondje nije moglo to napraviti, onda ne znam gdje može. Zato čisto sumnjam da će ovu jesen i zimu biti koncerata, zabava, evenata…
Story: Tu je i vaš bend?
Svima nam ovo teško pada, mojim suradnicima, a imam ih desetak. Primjerice, tu je moj suradnik i prijatelj Pero Kozomara koji surađuje i s Jelenom Rozgom te klapom Rišpet za koju je napisao divnih pjesama, napunio dva puta Lisinski, jednom Arenu, a sad kad je trebao ići među ljude i održavati koncerte - ne može. Gledamo što će biti dalje. Uostalom vidjet ćemo i državne poticaje pa ćemo početi nešto proizvoditi. Nagovaraju me i da pokrenem svoj podcast ili emisiju.
Story: Da vam je netko prije godinu dana rekao da će se ovo dogoditi, da će na neki način svijet stati, biste li mu vjerovali?
Upoznati smo s tim da se svakih, primjerice, desetak godina dogodi ekonomska kriza, zasićenje tržišta, ali tko je mogao pretpostaviti da će nakon što smo si zaželjeli sretnu novu 2020. gotovo cijela Zemlja stati?
Story: Mislite li da bi ovo razdoblje moglo biti i vraćanje nekim dobrim vrijednostima?
Ako će nakon ovoga svijet biti ljepši i ravnopravniji, pa neka smo ovo i pretrpjeli godinu dana. Mislim da je velik nerazmjer u svijetu između bogatih i siromašnih. Primjerice, netko je dobar student i ne može dobiti stipendiju, a drugi je dobije jer su mu mama i tata nešto. Mislim da je dosta toga! Ne znam jesam li idealist, ali kako mogu biti sretan ako imam sve, a moj susjed nema ni za hranu djeci? Ima ljudi koji mogu mirno spavati, imaju deset automobila, njihove žene po 50-ak skupih torbi koje i ne nose. Nisam takav čovjek, ali i ovim drugima želim sve najbolje.
Story: Nedavno je objavljeno da pomažete ocu na zemlji u Zagvozdu. Je li to vaš svojevrsni povratak prirodi?
Pomogao sam roditeljima i braći oplemeniti prostor oko kuće, očistiti, srediti, zasaditi. Inače to radim, ali ove sam godine imao više vremena. Prije nisam stigao jer sam stalno bio na putu, a obično se vikendom svi skupimo. Kad su dani kolinja, volim biti kod kuće, što većinom nisam. Ove sam godine mogao biti više sa ženom, djecom, prijateljima, više razmišljati o nekim stvarima.
Story: O čemu ste razmišljali?
Kako se ljudima može dogoditi da imaju sve u životu, a onda preko noći ostanu bez posla i egzistencije. Uvijek sam se pitao kako u toj situaciji djeci objasniti da im više ne možeš priuštiti neke osnovne stvari. Uvijek sam se toga bojao i razmišljao o tome pa zato 20 godina pomažem koliko mogu.
Story: Mislite li da se dobro dobrim vraća?
Bio vjernik ili ne bio, mislim da je tako. Uostalom, lakše ti je živjeti ako si optimist i u cijeloj ovoj situaciju sačuvati zdravlje u obitelji.
Story: Glazba je dio vašeg bića, ali da se nađete u situaciji da se morate posvetiti nekoj drugoj profesiji, što bi to bilo?
Moja druga ljubav oduvijek je ugostiteljstvo. Volio bi imati mali hotel i restoran s desetak stolova da se mogu posvetiti ljudima. Volim ljude i gastronomiju, sjediti za stolom, a isto tako mogu 15 sati posluživati goste i prijatelje. Mislim da kod nas nedostaje proizvodnje. O tome sam počeo razmišljati u 48. godini. Smatram da nikad nije kasno. Djeca rastu, valjda sam isprofilirao neke ljude oko sebe koji žele raditi. Ovi koji ne žele, ne zanimaju me. Ništa ne pada s neba. Recimo, pada mi napamet proizvodnja nekog autohtonog domaćeg proizvoda. Dosta sam upoznat s time. Nekidan sam pratio sjajne priče domaćih OPG-ovaca, od vinara do uzgajivača voća i povrća. Mislim da se može ispričati prava stvar ako država i institucije proizvođačima daju vjetar u leđa te ako nema nepotizma i korupcije. Nije svakome rješenje otići u Njemačku i Irsku. Trebalo je sve drukčije posložiti nakon Domovinskog rata. Omogućiti ljudima da mogu mirno i lijepo živjeti. Zar je luksuz otići s obitelji po pet dana na skijanje i ljetovanje? Ne pričamo o milijunima i luksuzu. I pravosuđe treba raditi svoj posao.
Story: Kažete da je vaše poslanje u životu uveseljavati ljude?
Ne može sve biti idealno. Tko od nas nije imao poteškoća? Izvučeš od života ono najbolje. Probudiš se i kad vidiš da su kod kuće svi živi i zdravi, to je dovoljno za visok indeks sreće. Imaš pojesti i popiti, a za drugo - što ti Bog da. Pričao sam o tome već puno puta.
Story: Tako je, ali ovakvu pozitivnu i jednostavno filozofiju treba stalno ponavljati.
Istina, kao i emisije o našim vrijednim OPG-ovcima koji poštenim radom i ljubavlju prema zemlji i prirodi ostvaruju sjajne rezultate. Neka se vidi da se može. Zemlje ima, vode ima, kao i industrijskih zona, a upoznao sam puno pametnih i sposobnih ljudi koji proizvode i izvoze. Treba raditi i imati malo sreće!
Story: Kad smo kod vašega glazbenog rada, što je u planu?
Ivan Huljić napravio mi je neke pjesme, a i ostali autori rade nešto za mene. Kad je riječ o cijeloj mojoj ekipi vezanoj ili nevezanoj uz estradu, svi se družimo i stalno nešto smišljamo. Jedino me malo boli što se trudiš i ulažeš, a ne vraća se. Kao da svaki dan ispečeš ribu i meso u restoranu, a nema gostiju. A opet, možeš podijeliti tu hranu.
Story: Vaše najmlađe dijete, sinčić Ivan, napunio je devet mjeseci, kako napreduje?
Mali je veseljak. Počeo je puzati prije mjesec dana. Cure su već velike i mislim da je supruzi malo lakše jer ga svi možemo pričuvati po pola sata, ali bez obzira na sve, Ana drži sva četiri kantuna kuće. I kad joj hoću više toga pomoći, kaže mi da pustim jer će ona brže.
Story: Pravi ste srećković?
Mislim da jesam.