Već je 20 godina prošlo otkako je nacionalna prvakinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović prvi put otpjevala ulogu zanosne i nesretne Carmen u čuvenoj istoimenoj Bizetovoj operi. Njome je debitirala na daskama praške Državne opere u lipnju 2000. godine, a iako je u dosadašnjoj osebujnoj karijeri jednakim talentom, zanosom i uvjerljivošću nizala i druge, po dramatičnosti jednako zahtjevne uloge, taj joj je lik ipak dao prepoznatljiv pečat. Dosad je već tridesetak puta briljirala u toj ulozi, a na sceni matične operne kuće, zagrebačkog HNK, ponovno će je prikazati 23. listopada. Uz nju će u istoj ulozi nastupiti i Sofia Ameli Gojić te Jelena Kordić. Dubravka je prije započela inozemnu karijeru nego onu na hrvatskim opernim pozornicama. Nizala je nastupe u Pragu, Münchenu, Beču, Grazu, Brnu, Saarbrückenu... U maniri pravog perfekcionista i profesionalca reći će da je rijetko zadovoljna svojim nastupom te da je brojne nagrade i priznanja samo potiču da se nikada ne uspava, jer svaka izvedba i uloga nova je prilika za profesionalni rast i dokazivanje. “Publika se uživi u uloge, u autentičnost i dosljednost izvedbe, ne zanima je koliko ste nagrada osvojili”, ističe. Jedna je od rijetkih osoba koju sam upoznala još u svojim novinarskim počecima i tijekom ovih dugih godina nekako prisvojila jer me već pri prvom susretu, osim iznimnim pjevačkim talentom, impresionirala jednostavnošću i ljudskošću, ali i duhovitošću. I ništa se nije promijenilo.
Story: Sjećaš li se neke anegdote prilikom izvedbe svoje prve ‘Carmen’ u Pragu?
Na toj su me premijeri prvi put gledali suprug Zlatko i mama Blaženka. Sjedili su jedno pokraj drugoga. Tada se još nisu poznavali, a nakon predstave sam ih upoznala.Već sam tada znala da ću se udati za njega. Sjećam se da sam u Prag ponijela svoje cipele broj 42 jer sam pretpostavila da u operi neće imati elegantnu obuću za mene. Tako je i bilo. Naposljetku sam nastupila u vlastitim crnim cipelama, što mi je bilo jako drago jer za nastup je važna i udobna i elegantna obuća.
Story: Tada si često odlazila na operne audicije diljem Europe. Pričala si mi o iscrpljenosti, stresu, usamljenosti i odricanju. Potpora tvom velikom talentu izostala je u počecima karijere čak i od nekih tebi bliskih ljudi. Kako danas to gledaš?
Audicije su dio života svakog opernog pjevača i bilo je puno više onih na kojima su me odbili nego onih na kojima sam prošla. Svaki pad bio je frustrirajuć, ali me osnažio. Svaki je čovjek sam sebi najveća potpora, ne trebamo to tražiti od drugih, svatko je na sceni sam. Važnije je izgraditi mehanizme koji će vam pomoći da ste uvijek mirni i usredotočeni, da staloženo proživljavate sve nedaće svog posla. Najviše me boljelo što, kad sam se odlučila baviti solo pjevanjem, nisam dobila onaj topli, obiteljski zagrljaj. U mojoj obitelji posao arhitekta smatrali su puno zanimljivijim od umjetnosti. Iako Dubrovnik slovi kao umjetnički grad, moja pokojna none govorila je da su pjevačice, čak i operne, žene lakog morala. Bilo je jako puno nerazumijevanja i predrasuda. Sve sam te prepreke prošla negdje u sebi. Otac se protivio mojoj odluci da se bavim pjevanjem, mama me podržavala, ali to nije bila onakva potpora kakvu imaju djeca koja odrastaju u obiteljima koje se bave glazbom i cijene je. U tom smislu nisam imala nikakvu potporu, osim same sebe.
Story: Čemu te svih ovih godina naučila Carmen?
Naučila me da je teško biti žena. Tijekom dva desetljeća i ja sam se mijenjala. Carmen je samostalna, a takvim se ženama i danas, iako je 21. stoljeće, teško izboriti za određena prava. Žene se i dalje stavljaju u kalupe. Često se uhvatim kako i sama razmišljam da moram napraviti ono što se od mene očekuje. Govorim o tom nekom odnosu između muškarca i žene, to je ono što sam stekla u obitelji. Dio sam generacije u kojoj je muškarac i dalje pater familias, gdje se svi njemu klanjaju. Carmen se u jednom trenutku pobuni, želi biti ono što uistinu jest. I mene je naučila da se pobunim te da se više borim za sebe. Još se mučim s tim, još sebe doživljavam u podređenom položaju jer sam takvo razmišljanje naslijedila u obitelji.
Story: Poslušala si intuiciju kada si umjesto karijere arhitektice odabrala operni život, naizgled teži, ali za tebe ipak ispunjeniji i smisleniji put. Je li intuicija ikada pogriješila?
Intuicija je nešto što čovjek stječe iskustvom. Nazvala bih je drugom riječju za mudrost. U mlađim danima smatrala sam je osjećajem, nečim što vas čini sretnim ili nesretnim. Tada sam se zamišljala u poslu arhitektice, ali shvatila sam da će me put operne pjevačice više ispunjavati i da ću taj posao bolje obavljati. Danas mi je intuicija puno opsežnija; mogu prepoznati neku poslovnu priliku, povući se kada treba, promatrati odnose među ljudima, znati kada i kako reagirati...
Story: Kako najbolje uroniš u neku ulogu?
Najvažniji ritual u pripremi za ulogu jest učenje. Nema uloge koju nisam ponovila beskonačno puta, nekada i sada. Nikada neću izići na scenu ili doći u kazalište bez nota, prava sam štreberica. Do izlaska na scenu gledam u note i ponavljam jer postoji puno elemenata rizika koji mogu utjecati na to da doista zaboravim tekst. Primjerice, zahtjevna režija, dirigent kojega moraš pratiti, partner kojega također moraš neprestano pratiti, potom publika... Pjevači moraju imati stalno uključen mozak jer greške se događaju. Zato puno vježbam tekst, a sve ostalo su nekakvi ‘pomagači’. I san i odmor jako su važni.
Story: Kada se neka uloga pjeva tako dugo, je li je s godinama lakše igrati ili je jednako zahtjevno?
Svaka opera koju sam pjevala ima ključnu riječ koja se proteže cijelim djelom, a meni su te riječi ključne u podizanju raspoloženja i uranjanja u operu. Kod Carmen je to ljubav, kod Amneris strepnja, za Ortrud sumnja, za Kundry razrješenje, a za Eboli pokajanje. Kada razmislite o tim riječima, shvatite koliko je samo jedna riječ važna da bi se shvatila cijela težina uloge.
Story: Prošla godina bila ti je iznimno teška u privatnom životu. Izgubila si oca i još neke jako drage ljude, a i tvoja majka bila je teško bolesna. Kako si se nosila sa svom tom tugom?
Preživjela sam jako teško obiteljsko razdoblje, i to jedino zahvaljujući glazbi. Intuicija koju sam stekla zahvaljujući glazbi vodila me i poučila da koristim svaki trenutak sa svojim ocem kako poslije ne bih osjećala kajanje. Iako od početka nije volio moj profesionalni odabir, pred smrt sam mu sve oprostila jer sam vidjela da je žalio zbog toga. No upravo zahvaljujući njemu, osobi kakva je bio, znam da me izgradio i osnažio za sve izazove koje sam proživjela.
Story: Koje očeve riječi najviše pamtiš?
Ocu je puno značilo moje obrazovanje, smatrao je da je ono najveća snaga. To sada shvaćam jer sam tijekom svojeg visokog obrazovanja na Arhitektonskom fakultetu i Glazbenoj akademiji ojačala tako da za bilo koju situaciju uvijek mogu naći rješenje. Od oca sam mnogo naučila o međuljudskim odnosima. Kao liječnik bio je jako empatičan prema svojim pacijentima. Zato se uvijek stavljam u poziciju osobe kojoj se obraćam i pitam se kako će se ona osjećati u mojoj blizini ako nešto izgovorim. Uz njega sam naučila da ljudima trebam biti poklon, a ne teret. I nastojim se uvijek tako ponašati.
Story: Kako usklađuješ privatni i poslovni život, je li ti lakše otkako su tvoji sinovi Din (19) i Denis (15) narasli?
Najveći dio moje karijere, pogotovo gostovanja u inozemstvu, pratilo je odrastanje mojih sinova. To su bile jako stresne situacije jer majka je najvažnija i prijelomna u odgoju djece. Dogodilo se da u nekim njihovim važnim trenucima nisam bila uz njih. Nisam osoba koja bi ih ostavila same, tu su uvijek bili moja pokojna svekrva Radmila, koja se brinula o njima, i naravno moj suprug. Uvijek smo imali i kućnu pomoćnicu. Nastojala sam im uvijek pružiti što više ljubavi, ali bilo je jako puno teških situacija. Možda mi je najteže bilo kada sam jednom došla s angažmana u Švicarskoj, a moj mlađi sin me nije odmah prepoznao. Kada me stariji sin počeo zvati mama i veseliti se što sam se vratila s puta, shvatio je da sam njegova mama. To me jako zaboljelo i u tom sam trenutku shvatila da to nije dobro, da moja inozemna karijera i izbivanje neće dobro utjecati na moju djecu. To je iskustvo poslije jako utjecalo na prihvaćanje mojih inozemnih angažmana.
Story: Zbog jedne premijere propustila si i maturalnu večer starijeg sina Dina.
Tada sam imala veliku premijeru Straussove opere ‘Elektra’ i pjevala sam Klitemnestru. Osim što sam propustila njegovu maturalnu zabavu, već nekoliko puta nisam bila na njegovu rođendanu. Mi to verbaliziramo, ali mislim da kod njega uvijek ostanu nekakve ‘točkice’ zbog toga. Nastojim te frustracije izbaciti iz sebe glazbom, nekim jako visokim tonom.
Story: Tko je iz kruga obitelji tvoj najveći obožavatelj?
Rekla bih da je to moj suprug Zlatko, on je čak ranih 2000-ih godina iz telefonske govornice u Münchenu izvukao adrese desetaka agenata kojima sam se javila. Tako sam zapravo i upoznala svoga prvog agenta. Suprug me pratio na svim mojim velikim audicijama i bio uz mene, a sada kada sam kao ‘odrasla’, valjda sve mogu sama. Mislim da sam jedna od rijetkih pjevačica koja je u garderobi isključivo sama i stres prožvakavam bez ičije pomoći. Moj suprug ima privatni biznis i bori se trenutačno s velikim izazovima koje nosi ovo vrijeme, puštam ga da radi svoj posao i ne očekujem od njega onakvu potporu kakvu sam tražila prije.
Story: Unatoč koroni, kazalište živi, pa tako i opera. S kakvim se izazovima nosi operna umjetnost u ovim trenucima?
I prije pandemije bilo je očito da opera traži novi smjer i da će se trebati dogoditi promjena. Glazbeno-scenska umjetnost više nije bila zanimljiva u formi u kojoj se dotad servirala. COVID-19 samo je ubrzao taj proces. Presudnom smatram publiku. Naš odnos prema njoj sada će biti iznimno važan i jako intenzivan. Publika jako brzo gubi koncentraciju i jako kratko može biti usmjerena na neki sadržaj. Gledatelje neprestano morate ‘cijepiti’ velikom energijom, a to iziskuje golemu snagu umjetnika. Opera se bori s velikim izazovima.
Story: Uvijek se rado vraćaš u rodni Dubrovnik. Gotovo i nema nastupa koji si odbila u Gradu. Što ti znači pjevati blizu tvoga od djetinjstva dragog Orlanda, u Kneževu dvoru, na Igrama, tradicionalnim božićnim koncertima...?
Pjevati u Dubrovniku za mene je obaveza. Dijete sam Grada i svaki poziv koji dolazi iz njega za mene je emotivan i osoban. Uvijek se vraćam u Dubrovnik, prije svega da se iznova nahranim tom ljepotom, da se nahranim pogledom sa svoje terase iz kuće na Pločama, ali i da sada kao zrela umjetnica mogu pridonijeti razvoju njegova kulturnog života.
Story: Kako bi okarakterizirala svoj modni stil? Koji su ti dizajneri i kostimografi omiljeni?
Moj se modni stil razvijao tijekom godina, odnosno glazba je razvijala u meni i neke druge kvalitete. Puno mi je pomogla i Dženisa Pecotić. Prije sam kao arhitektica više nosila crno, a sada volim šareno. Mislim da je i modni stil jako vezan uz ono što čovjek radi, kako gleda život, kako ga provodi. Moda je način na koji otkrivamo sebe. U modi treba biti hrabar i treba riskirati. Jako volim Pradu, ali mislim da je Bottega Veneta iznad svih.
Story: U kojem se kontekstu odazoveš za neke modne suradnje?
Otvorena sam za razne modne suradnje, voljela bih se vidjeti u rukama raznih dizajnera, ali zasad su to kostimografi. U cijeloj karijeri bila sam zadovoljna samo nekoliko puta kako su me obukli i to je jako čudno. Svi misle da je mene lako odjenuti, ali doista je puno kostimografa pogriješilo pa sam često pjevala nezadovoljna kostimom. Kada nosim kostim koji mi doista odgovara, to puno pridonosi dobrom pjevanju.
Story: Ne ispijaš duge kave na špici, ne izlaziš često... Kako najradije provodiš slobodno vrijeme?
Pjevanje nosim u svim segmentima življenja. Nemam posebnu potrebu za opuštanjem jer pjevanje, osim što mi donosi stres, donosi mi i veliku radost. Ne mogu reći da idem redovito na pedikuru ili na masažu, meni su za opuštanje dovoljni kauč i dobar film.
Story: Prije nekoliko godina surađivale smo i u jednoj modnoj priči. Razgovarale smo tada i o simbolici vrata u stvarnom životu...
Naučila sam uvijek kucati na vrata i ako mi se nisu otvorila, naučila sam se boriti za sebe. Sada sam se promijenila, naučila sam pokucati i ako se vrata ne otvaraju, idem na druga. Svaki je čovjek svjestan da mu se neka vrata nisu otvorila i moramo vjerovati da je to zato što su druga jednostavno bila važnija i bolja za nas. Pa i kada ulazimo u kazalište, mi umjetnici ne ulazimo na glavni ulaz nego na sporedna vrata, koja su puno manja i doslovno ružnija od glavnog ulaza. Ali zato kada uđeš na taj sporedni ulaz, otvori se cijeli jedan veliki, lijepi svijet i nahrani ti dušu.
Story: Potkraj 90-ih zajedno smo i pjevale...
To naše poznanstvo vezano uz zborsko pjevanje bilo je jako intenzivno. Glazba približava ljude i ne treba puno riječi da bi se prepoznali. Ljudi se zajedničkim pjevanjem jednostavno zbliže. I to je jedan od razloga zašto smo tako dugo ostale u kontaktu.
Story: Kako bi zvučala tvoja osobna habanera?
Moja je osobna habanera red, rad i disciplina. Ne znam drukčije. Pokušavam to udahnuti svojoj djeci. Danas se roditelji moraju jako truditi da bi zaokupili pozornost djece i usmjerili je na pravi put. U svojoj 50. godini i dalje smatram da se bez velikog rada ne može napredovati, a rad je druga riječ za ljubav tako da čovjek može raditi samo ono što voli. Bez ljubavi nema života. To je ista ona ljubav koja je opjevana u habaneri. Nije to samo ljubav prema drugoj osobi, nego prema nama samima, prema našem životu, prema onome što radimo. Ljubav je glavni pokretač svega.