On je roker, brižan djed, ponosan Slavonac. Pero Galić, frontmen Opće opasnosti, već 28 godina ‘praši’ s bendom i živi svoj san. Vjeruje da će situacija vezana uz pandemiju koronavirusa uskoro završiti na najbolji način, a dotad ga vesele nedavno izdan live album ‘Opća opasnost u Domu sportova’, sitne radosti s unukom Davidom te pitoma svakodnevica koju proživljava sa suprugom Ivankom i prijateljima. O svemu tome, kao i o svojim počecima te mladosti govori nam ovaj moćni vokal, a za kraj nam otkriva i je li njegovih 50 godina samo broj.
Story: Nedavno je izašao vaš novi live album ‘Opća opasnost u Domu sportova’, snimka koncerta održanoga u studenomu prošle godine. Je li ovo najbolji način proslave 27. godišnjice benda?
Najbolji sigurno, ali to ne znači da ne može biti bolje. Vjerujemo da uvijek možemo bolje. Bio je to predivan koncert i jako nam je drago što smo ga snimili s Croatia Recordsom. Upravo je izašlo izdanje u video i audio verziji. To je poput lijepe rođendanske torte. Hvala svima koji su nam pomogli, sve ih jako volimo i, vjerujte, jedva čekamo novi susret!
Story: Zbog čega je još ovaj koncert bio poseban? Koje su se emocije miješale? Pokazuje li to da rock and roll kod nas nije umro?
Najbolje bi bilo kada bi svi cijenjeni čitatelji vašeg časopisa pogledali koncert. Uvjeren sam da bi ga preporučili svojim prijateljima koji ga možda nisu pogledali te vjerujem da bi vidjeli koliko je bilo dobre energije, veselja i pjesme. Iskreno se nadam da su neki i bili na koncertu. Svaki put je divno vidjeti tolike mlade i one jednako mlade, ali malo starije kako se zajedno vesele. Od samog početka željeli smo taj koncert tako da nas je i vratio na početak. “Malo stariji i malo teži, u duši još mladi i svježi, naša se priča još rola, još traje Opća opasnost, pola tone rock ‘n’ rolla”, rekao je naš Mario Vestić. Vjerujem da to znači kako je itekako živ i zdrav. LONG LIVE R’N’R!
Story: Otad nije prošla ni godina dana, a svijet se pretvorio u kaotično mjesto zbog pandemije. Nalikuje li vam aktualna situacija nekom scenariju filma katastrofe?
Nažalost, gledali smo filmove sličnih scenarija, ali nismo vjerovali da se nešto takvo može dogoditi. Možda bismo ih trebali ponovno pogledati, oni su pronašli i lijek na kraju filma. Sve izgleda jako nestvarno, ali bismo se trebali uozbiljiti - konačno - i to riješiti kao i sve probleme dosad. Samo zajedno možemo poslati ovaj virus tamo odakle je i došao. Što dalje od nas.
Story: Svi su glazbenici u problemima zbog nedostatka nastupa. Jeste li uspjeli nešto odraditi početkom lipnja, kada je situacija izgledala nešto bolje?
Nastupili smo jednom u veljači, dvaput u lipnju i jednom u kolovozu. Zlo i naopako. Ali nadamo se boljemu. Jer nijedan neodsvirani koncert nije takav našom voljom. Jedva čekam novi susret s dragom publikom.
Story: Kako općenito gledate na ovu situaciju? Bojite li se zaraze i financijskih problema?
Teško je biti pametan, pogotovo ako se zamislite u ulozi ljudi koji se neprestano brinu kako pronaći izlaz iz ove situacije. Bismo li znali što učiniti? Cijeli svijet ima isti problem. Možda je došlo vrijeme da se pametne glave ujedine i da se što prije vratimo na stare staze jer ponovno se čini da nam je prije bilo bolje, kao što je donedavno ono prije izgledalo bolje. Mi smo jači od ovakvih situacija. Vjerujem u ljude i u dragog Boga, naravno. Ne bojim se zaraze, nastojim maksimalno poštovati upute, kao i svi ljudi koje poznajem. Dosad smo trebali svirati na desetke koncerata, a nismo. To dovoljno govori o financijskom stanju, ali ne žalim se sada kao što se nisam ni nikada dosad. No silno želim nastaviti raditi svoj posao.
Story: Već smo razgovarali s dosta glazbenika o ovoj temi. Imate li vi neko kompromisno rješenje, da u ‘ovom mraku’ glazba i dalje svira?
Volio bih da o ovakvim situacijama možemo razgovarati više, da odmah iz duše kažem što mislim, ali ovaj broj nije posvećen samo meni, malo je stranica. Kako mi je bilo drago vidjeti nogometne navijače neku večer na utakmici, pomislih pa zašto i mi ne možemo postaviti pozornicu na neko naše igralište, pustiti publiku da dođe na tribine pa da, uz silno veselje zbog koncerta, zaradimo i mi koju kunu? Bilo bi lakše živjeti u ovom novom svijetu. Mislim da postoje rješenja, ali jako se teško više itko odlučuje na organizaciju ičega jer vrebaju kazne za naše veselje. Ali i dalje vjerujem u bolje sutra.
Story: Pogledamo li vaš glazbeni put, primijetit ćemo da imate itekako puno iskustva u kriznim situacijama. Počeli ste pjevati već sa 15 godina, upisali ste Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku kao odlikaš, a današnje ime bendu dali ste kada je Županja bila 1300 dana okupirana tijekom Domovinskog rata.
Županja je bila neprekidno pod uzbunom, pod općom opasnosti, 1263 dana. Bila je jako loša situacija, ali duh naroda bio je jači i od tog zla. Tada smo uspijevali ostati svoji uza sve što nas je tada snašlo, pa i raditi svoje stvari u međuvremenu. Tako je i nastala Opća opasnost. Bend je samo još više povezao skupinu mladića da ne odustanu od svog sna, a dio toga bio je i Dom sportova s početka priče.
Story: I pjesme za prvi album nastajale su pod općom opasnosti?
Da, tada su i nastale pjesme za našu prvu kazetu, ‘Opća opasnost’, ‘Ne dirajte Županju’, ‘Mila mati’... jer to je bio naš odgovor na sve što smo kao klinci morali živjeti, a nismo bili ni krivi ni dužni. To je bio naš poklon svima onima koji su s nama dijelili te trenutke. Bilo je lakše uz pjesmu, kao i uvijek. Tako je bilo u cijeloj zemlji. Pjesma donosi veselje.
Story: Jeste li tijekom snimanja prvih pjesama uopće sanjali o ozbiljnoj glazbenoj karijeri? Što vam je tada bilo najvažnije?
Kako nam je do tog prvog ulaska u studio bilo pomalo nezamislivo da ćemo ikada biti ono što smo zamišljali, tako nam je istog trenutka bilo i jasno da je ipak moguće. Snimamo svoje pjesme, ali odmah smo sjeli s Mariom Vestićem i počeli raditi nove. Sve je pokrenula pjesma ‘Jednom kad noć’, tako je nastao album ‘Treba mi nešto jače od sna’. A sada je sve ostalo povijest. Evo, ide i 28. godina, uistinu potpuno drukčija, ali vodi nas dalje. Dakle, najvažnije je bilo ući u studio, a i danas nas to jako veseli.
Story: Godina 1992. bila je prekretnica jer ste tada odustali od fakulteta. Jeste li ikada požalili zbog toga?
Nije mi žao. “To sam ja, to su moje pobjede, to su moji porazi”, kako govori naša pjesma. Jednostavno, to je bilo takvo vrijeme, a ono me odvelo ovim, mojim putem. Što bi bilo da je bilo? Vjerujem da to nitko ne zna.
Story: Te ste se godine i vjenčali sa svojom dugogodišnjom djevojkom Ivankom. Imali ste 22 godine. Čini li vam se da su u ratnim okolnostima mladići brže sazrijevali?
Ne želim ni zamisliti današnju mladost koja bi trebala proživjeti takvo što, ali da bismo brže reagirali, to je sigurno. Glavom prolaze razna pitanja, pa i to da je život tek počeo, a da iza nas možda neće ostati ništa. Tako sam se i zapitao zašto se Ivanka i ja ne bismo vjenčali jer dugo smo znali da smo si suđeni. Već smo 28 godina sretni zajedno. To je jedna od naših pobjeda.
Story: Pomislite li ikada da ste se premladi oženili?
Ne. Nikako. Pa sa 42 godine postao sam djed. Mislim da je to najveći čin dosad koji sam mogao dobiti. Lopta, bicikl, livada, knjiga - sve to traje već gotovo devet godina s mojim unukom. On je dar Božji. Hvala mu na tome.
Story: Činjenica je da ste u sretnom braku s Ivankom gotovo 30 godina. Koja je formula vaše bračne harmonije?
Ona voli mene i ja volim nju. Nema druge. Tako je sve lakše, i usponi i padovi. Osim toga, mislim da joj se sviđa kako pjevam.
Story: Zašto je Ivanka ona prava, što vas i danas kod nje izuje iz cipela?
Jedna od njezinih vrlina bilo je i to što je imala auto pa smo mogli ići na svirke. A sve ostalo su njezina silna energija i volja. To danas pokazuju i ove fotografije. Uz brigu o obitelji, stigne i slikati, izrađuje lutke... i tako oduvijek. Ne priznaje da nešto ne može, spremna je na sve izazove. A ovdje govorimo o rock’n’rollu u kojem nikada nije bilo baš lako. U tim počecima, Ivanka je držala sva četiri zida i ugla kuće.
Story: Jeste li ikada razmišljali o preseljenju u Zagreb jer bi vam tako bilo lakše obavljati snimanja i koncerte?
Kad je snimanje u pitanju, ne vjerujem da bi nam išta bolje bilo negdje drugdje. Naš Bani ima studio udaljen samo deset minuta od kuće i snimamo kad god poželimo. Razmišljali smo o Zagrebu ili nekom drugom većem gradu, ali Slavonija nam ne izlazi iz srca. Ovaj mir teško da išta može zamijeniti, a dosad smo stigli sve što smo zamislili. Samo nam je malo dalje putovati. Možda biste i vi trebali doživjeti ove krajeve.
Story: Ponosni ste Županjac. Što vam sve daje rodni kraj?
Sve ovisi o tome što čovjek želi sebi i ljudima oko sebe. Da sam nekim slučajem rođen negdje drugdje, vjerojatno bi ovaj odgovor bio drukčiji. Ali sve što mi je dosad pružio je dobro. U manjim krajevima malo je teža situacija vezana uz školstvo i zdravstvo, recimo, ali snalazimo se. Ima i pametnih i zdravih ljudi. A da ne govorim o slavonskoj hrani...
Story: Zanimljivo je da u vašoj obiteljskoj kući stanuju vaši roditelji, vi i vaš unuk David - sinčić vaše kćeri Dajane. Kako provodite vrijeme s Davidom? Kakav ste djed?
Svela se knjiga samo na par slova. Pošli su svi svojim putevima pa se i preselili u svoje domove, ali nisu daleko. I dalje smo često na okupu. Davidu nastojim biti što više od koristi. Kad je riječ o igri, još sam mu na raspolaganju, kao i kad je riječ o školi, ali nekako se najviše nastojimo zabaviti. Sve ostalo sada sam rješava. Nadam se da će me pamtiti po dobrome i jednom svojima unucima pričati o meni. O svome didi, da mu je bio dobar.
Story: I vaš sin Sebastijan je glazbenik, kći Dajana pjeva, a je li glazbene gene naslijedio i David? Kakav je on dječak?
Ne idu ni jabuka ni šljiva daleko od stabla. I David je pokupio malo tih gena, ali trenutačno mu je draža lopta. I to mi je u redu. Kako danas djeca provode jako malo vremena aktivno, drago mi je što je ustrajan u toj svojoj želji. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Znam da će biti uporan i vrijedan u onome za što se odluči. Uskoro će mi zaviriti u ormar, kao i sin nekada. Raste puno brže nego što možemo zamisliti. Neka ga samo zdravlje služi.
Story: Jednom ste rekli da vaš otac pravi fantastičan kulen. Jeste li uspjeli doznati recept?
To mogu potvrditi brojna nepca koja su ga kušala. Uživamo pripremati te divne delicije, a recept je pronašao mjesto i na mome hard disku. Pravit ćemo ga još dugo zajedno.
Story: Kuhanje ni vama nije strano?
Nimalo mi ne smeta provoditi vrijeme u kuhinji, pogotovo što te moje pripravke vole jesti i hvale ih. A to su uglavnom one teže i dugotrajnije radnje - meso - s povrćem, na žaru, kuhano u raznim čorbama i pomalo riba. Nekako se još nismo svi uskladili u željama pa tako riba mirno pliva u Savi.
Story: Kakvi ste u kućanskim poslovima? Je li to jednom rokeru nepojmljivo?
Nema to baš neku jaku osnovu u ovom našem svijetu. Upoznali smo se mi s gotovo svim životnim izazovima, pa tako i s kućanskim poslovima. Oduvijek me zanimala kreacija, a uz oca sam uglavnom sve naučio. On je od kuće odlazio rano ujutro, još prije našeg buđenja, a vraćao se dosta kasno, kad smo mi već bili u krevetu. Puno je radio, bilo nas je puno u kući, a on je bio sam. Ali sve svoje iskustvo, za ono vrijeme kada smo bili zajedno, a bilo ga je, pokušao je prenijeti na mene. Tako da je ovo vrijeme koje sada provodim uglavnom kod kuće dovelo do raznih akcija. Volim to jako. Volim kada uspijem nešto popraviti, nekome pomoći. Dobro je to. I snalazim se, moram priznati.
Story: Jednom ste rekli da, iako ste rokeri, poroka u bendu nikada nije bilo. Znači, može se?
Čini se da drukčije gledamo poroke. I nema se tu što puno pričati. Pa naravno da nismo čistunci, ali nikada nismo imali takav problem, svi danas uživamo u svojim obiteljima i ne treba nam ništa bolje. A uživamo u trenucima koje si priredimo. Slavonija, šljiva... Može se. Ponovno se postavlja pitanje što tko treba i u kojoj mjeri.
Story: Odrasli ste uz Led Zeppelin, The Doors, Whitesnake, Deep Purple, koja vas glazba može raznježiti?
Oni koji me poznaju znaju da kod mene ne postoje neke granice. Rekao sam da je glazba najbolje veselje pa volim poslušati vrlo različite opuse, a i družio sam se s različitim pjesmama. Osnovnu glazbenu školu završio sam na harmonici. Nakon toga sam svirao tamburu, naravno. Volim snažnu glazbu, a pronađe me i poneki tekst.
Story: Navršili ste 50 godina, a niste se umorili od rock’n’rolla. Jesu li za vas godine samo broj?
Broj, samo broj. To bih si i volio poželjeti, ali i one nose svoje. Ovo što radim još me čvrsto drži i samo se poneka situacija ipak ‘očeše’ o mene. Nije to nimalo lako kako možda izgleda u rock’n’rollu, ali ne žalim se te se nadam da će ih biti još. A to potvrđuju i brojni moji stariji kolege koji su i dalje na pozornici. To je posebna energija.