Kazalište je jedno od onih područja zabavnog života koje već nekoliko mjeseci radi pod velikim ograničenjima. Nakon što neko vrijeme uopće nisu radili, predstave su ugledale svjetlo dana i sada, pod mjerama opreza, uveseljavaju ljude. Da je situacija i dalje čudna i potonula, potvrđuje nam i glumac Jan Kerekeš koji stoji iza Kerekesh teatra. Unatoč svim kritikama i javnim prozivkama s kojima se nedavno susreo, ne gubi nadu u vraćanje onog normalnog života kakvog poznajemo. Za Story.hr, Jan je ispričao kakvo je stanje u publici i što mu je s pozornice najviše nedostajalo. Uz to, ima i poruku za sve ljubitelje kazališnih predstava.
Znamo da je pandemija uvelike utjecala na glumačku scenu. Kakva je sada situacija?
Na sjeveru Hrvatske nije dobro. Nezavisne kazališne scene nema jer Varaždinska županija, Međimurska županija i Krapinsko-zagorska županija imaju velike brojeve zaraženih i hospitaliziranih ljudi i strože su mjere za javna okupljanja, odnosno na predstavama ne može biti više od 50 posjetitelja. U drugim dijelovima Hrvatske predstave se igraju za 150-200 ljudi i nekako se održava kontinuitet izvođenja, no osjetno se vidi da su ljudi u strahu i da je situacija krajnje ozbiljna. I nama je teško ponekad doći na scenu i nasmijati ljude jer niti nama samima nije do smijeha taj dan, no trudimo se oraspoložiti ljude kako bi barem na 90 minuta zaboravili na sve bolesti, viruse, potrese i druge nevolje koje su nas prestrašile u ovoj godini horora.
Kako izgledaju Vaše pripreme prije same predstave? Imate li neki ritual možda?
Kerekesh Teatar je putujuće kazalište, dakle još uvijek nemamo vlastiti izvedbeni prostor, tako da imamo svoj kombi u koji utovarimo scenografiju rađenu po dimenzijama tog istog kombija, dođemo u grad ili općinu u kojoj igramo predstavu, popijemo kavu, nekoliko sati prije predstave ulazimo u dvoranu, postavljamo scenografiju, ako treba i svoj razglas i rasvjetu i 30 minuta prije u dvoranu ulaze naši kazališni prijatelji. U garderobama nemamo posebne rituale, možda je to upravo ta kavica ili čaj prije predstave, možda jednostavno razgovor s kolegama iz drugih kazališta s kojima se nismo zadnje vrijeme baš susreli, no 45 minuta prije predstave svi smo na svojim mjestima, ulazimo u kostime i čekamo da se digne zastor kako bismo mogli raditi ono što najbolje znamo.
Kakvo je stanje u publici? Primjećujete li manje ljudi nego li prije pandemije?
Da, ljudi je definitno manje. Još tijekom ljeta nije bila toliko vidljiva ta razlika, no od rujna pa na dalje, kad smo se morali prebaciti i u zatvorene prostore, stvarno je u nekim dvoranama sablasno. Bez obzira što je predstava rasprodana, u nekim dvoranama od 500 mjesta tih "rasprodanih" je 130, dok su druga sjedala prekrižena najčešće ljepljivom trakom ili drugim oznakama.
Definitivno najbolje rješenje ima Gradsko kazalište Zorin Dom u Karlovcu koje je odlučilo napuhati balone i na njih nacrtati oči, nos i usta te balon povezati sa sjedalom na koje je navučena košulja, majica ili haljina. Na taj način glumci barem na trenutak mogu imati osjećaj da je sve uredu i da glume pred punim gledalištem kao i prije. Naravno kad dođe do prve reakcije iz publike vrlo je jasno da gledalište nije puno. Mislim da ćemo to morati još neko vrijeme pričekati.
Što Vam je najviše nedostajalo s pozornice?
Smijeh. Trenutak kad se 300, 400, 500 ljudi nasmije u isti glas. To je nešto najljepše na svijetu. Nakon toga, nedostajalo mi je da budem netko drugi. Dosadno je biti isti cijeli dan-svaki dan. Obožavam glumačke transformacije i to mi je jako nedostajalo od sredine ožujka do kraja svibnja, tako da sam te transformacije pokušao nadomjestiti snimanjem duhovitih videa za društvene mreže Kerekesh Teatra.
Nedostajalo mi je da budem netko drugi
Pribojavate li se da bi ponovno moglo doći do zatvaranja?
Nažalost, da. Sve je više zaraženih i teško oboljelih i zdravstveni sustav je na koljenima. Svaki dan prolazim pored 'drive-in' lokacije za testiranje na Velesajmu u Zagrebu i to je toliko automobila, ljudi koji satima čekaju da budu testirani i brojke se povećavaju iz dana u dan. Nažalost i susjedne države koje su uvele strože mjere, pa i lockdown nisu uspjele usporiti širenje virusa. Zaista ne znam što više očekivati, ali ovakav "status quo' ne vodi nigdje tj. mislim da kraj ovoga još nije na vidiku. Niti nakon cjepiva ne vidim baš mogućnost da se u kazalištima, kinima, muzejima sve vrati u normalu jako brzo. Kako se to regulirati? Oni koji su cijepljeni mogu u kazalište, a oni koji nisu ne mogu? To mi je nezamislivo.
Ima li nešto što biste poručili obožavateljima kazališta i predstava?
Bez obzira na to što ove godine nema toliko kazališnih predstava i lako je, u ovoj misiji preživljavanja, zaboraviti da kazalište postoji, nemojte nikad zaboraviti da kazalište nosite u sebi i da će vas dočekati raširenih ruku kad sve ovo završi. Možda će na rukama biti pokoja suza umjesto dezinficijensa, ali i suze će se osušiti i vaša srca će ponovo ispuniti smijeh i veselje.