Dođe mi, kad mi neka budala kaže: “Pa ti si bogat, dobro zarađuješ”, da joj odgovorim: “Jesam, jesam! Moje bogatstvo uistinu nije malo.” Jer za razliku od njega, mogu biti luda, sluga, kralj, brico, pa i budala, ali on ne može biti ja! Mogu se igrati, mogu i pobjeći… Zato sam tu - rekao je u jednom razgovoru 1988. glumački velikan Mustafa Nadarević, umjetnik koji nas je napustio u 77. godini zbog zloćudne bolesti pluća u svom zagrebačkom domu. Čovjek koji je maestralno utjelovio cijelu lepezu različitih likova - od Leonea Glembaya u Vrdoljakovu filmu ‘Glembajevi’, za koji se ističe da njegovo igranje postupno psihički rastrojenog lika nadilazi granice ovih prostora, Iviše u ‘Prosjacima i sinovima’, inženjera Duje, jednog od osnivača splitskog Hajduka, u ‘Velom mistu’ i Zijaha u klasiku Emira Kusturice ‘Otac na službenom putu’ do kazališnih kreacija Pometa u ‘Dundu Maroju’, Cyranoa de Bergeraca i Figara. Nije mu bila strana ni režija pa je u kazalištu debitirao kao redatelj 1992. godine ‘Letom iznad kukavičjega gnijezda’.
Hrabro se borio s opasnom bolešću. U siječnju ove godine objavljeno je da je dulje suočen sa strašnom dijagnozom, o čemu je progovorio.
- Kad sam shvatio da je to dio života, da je bolest dio života, onda sam je prihvatio. Kada je prihvatiš s ljubavlju, onda se može pobijediti zloćudna bolest - optimističan je bio početkom godine upozorivši sve dugogodišnje pušače da se odazovu na preglede, a i sam se uključio u kampanju ‘Udahni život’.
- Mogu im poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede jer onda je izlječivost lakša - nadao se, pogotovo jer tada više nije pušio, a važnu odluku o prestanku donio je nakon operacije srca. Novu srast pronašao je u igranju golfa, a iako je zagazio u osmo desetljeće života, vjerovao je da se glumom može baviti i dalje te da je samo važno pravilno rasporediti energiju.
- Ne razmišljam o tome da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Bojim se samo da zbog bolesti ne ostanem nekome na teret. Imam strah od toga. Smrt mi nije toliko strana, strašna i nepojmljiva koliko bojazan da sam nekome opterećenje. Nemam strah od ‘odlaska’. Bojim se ‘strašnog odlaska’. Život može potrajati još jako dugo. Može i kratko. Zato treba uživati u svakom trenutku i iskoristiti ga - poručila je glumačka legenda koja je snagu za najtežu bitku pronašla u svojoj djeci, kćeri Nadiji koju je dobio s prvom suprugom Jasnom, te Nani i sinu Aši iz drugog braka.
- U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo, moja djeca. Nadija, najstarija kći, prije osam godina rodila mi je unučicu Asmay koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onoga djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo zajedno. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti. Oni su moja snaga i daju mi volju da idem naprijed - ispričao je veliki borac, čovjek kojem je život u lipnju 2012. zadao najteži udarac.
Tada je preminula njegova Slavica Radović Nadarević, žena za koju je isticao da ga je oplemenila, da je njegova Ljubav, kako ju je i zvao. Iako je rijetko pričao o privatnosti, poznato je da su proveli dva desetljeća zajedno, a posljednjih deset godina slovenska se kostimografkinja, nažalost, borila s karcinomom dojke. U tome je imala najveću pomoć u svom Muji, kako ga je od milja zvala. Iako su pokušali sva liječenja, od konvencionalnih do alternativnih, Slavici su se, nažalost, bližili posljednji dani. Stogu su se ona i Mustafa vjenčali na njezin rođendan, 25. travnja, a izdahnula mu je na rukama 7. lipnja. Njegova je bol bila neizreciva. A samo tri godine prije imao je sve: svoju Ljubav uz sebe dok je oduševljavao gledatelje likom Izeta Fazlinovića u seriji ‘Lud, zbunjen, normalan’.
I to nam je tada bio povod za intervju s velikim Mustafom Nadarevićem. Dogovarali smo ga više od pola godine i kad je konačno popustio pred našom upornošću, u ožujku 2009. sastali smo se u zagrebačkoj kavani Kavkaz. Fotograf ga je snimio diskretno, bez poziranja, a on nam je u neslužbenom dijelu rekao da cijeni rad Anthonyja Hopkinsa, da je Zagreb njegov grad u kojem sve obavlja pješice, a kad treba nešto automobilom, tu je njegova Ljubav (Slavica) i da za svoju dušu piše autobiografiju. Tada se prisjetio i svog odrastanja.
- Rodio sam se u Banjoj Luci. Djetinjstvo mi je bilo tužno, teško, lijepo i prebrzo. Bio sam vragolan, oči na vrh glave, nesmotren, nepažljiv, neodgovoran, brzoplet, plahovit, luckast, razmaženo derle, nisam znao tko mi glavu nosi. Jednom riječju - vilen. Takav je bio mali Mujica, a ovaj današnji Mustafa pravi je Mujo. Kao što vidite, ni dan-danas ne znam tko mi glavu nosi, čim dajem intervjue… A što se glumačke profesije tiče, zahvaljujem svojoj divnoj bakici na tome. Doslovno me natjerala - otkrio nam je. Pričao je i o humoru.
- Nisam baš uvjeren u svoj originalni smisao za humor. Ako ga i imam, onda je to moja bosansko-hrvatska mješavina. Naposljetku, čovjek treba prestati gledati u sebe i oko sebe i malo se osvrnuti. Odjednom te zaspe golema količina duha i humora - kazao je. O djeci je rekao da mu je žao što ima premalo vremena za njih, ali da imaju odličan odnos. Govorio je i koji im je najvažniji savjet dao:
- I što im savjetovati?! Već su valjda zreli da shvate da su pažnja prema starijima i slabijima, mukotrpan rad, dobrota, tolerancija, poštenje, mir u sebi, a prije svega cijeniti čovjeka po čovječnosti, dobar put. Ako ni za što, onda za miran san.
Poetično se izrazio i o svim ženama koje su bile dio njegova života.
- Žene su najdivnija bića, bonaca, poj ptica, zvijezde što titraju u noći, izlasci i zalasci sunca, grmljavina s munjama… A to što je ponekad bilo oblačno, nije nebo krivo - odgovorio nam je Nadarević koji je na scenu stao 1965. godine.
Na pitanje o najdražoj ulozi odgovorio je:
- Možda Robin Hood. Za mene je bila sreća što sam prije Akademije glumio u amaterskom kazalištu Viktor Car Emin u Rijeci, ali ne toliko zbog iskustva nego zbog divne radosti igre koja nama profesionalcima često nedostaje da na sceni zavijamo nekim čudim, neprirodnim glasom i nosimo neko zakovrčano tijelo koje nije naše. Vjerujte da ima nas glumaca koji ne znamo stajati, sjediti! Ne znamo što ćemo s rukama koje vise kao na vješalici pa ih prekrižimo ispred sebe kao većina naših političara ili ih motamo čudnovato sebi tajno iza leđa, ili jedva čekamo da ih uguramo u te spasonosne džepove. Ne slušamo ili ne gledamo partnere, lice nam je lažno namješteno ili u grču. Ne znamo se smijati, voljeti, plakati, mrziti, urlati… Jednostavno mučimo sebe i publiku. Nerijetko sam čuo u gledalištu da muž kaže ženi: “Vrag ti mater, ovo je zadnji put da si me dopeljala u kazalište.” Zato ne mogu izdvojiti najdražu ulogu jer je svakoj nedostajalo ponešto i na svakoj je bio poneki muž - slikovito je objasnio glumački bard potvrdivši da se dobra uloga ne može napraviti bez poštenja, zaluđivanja i manijakalnog rada.