Ova je godina nestvarna horor priča, čiji scenarij otkrivamo dan po dan, poput neke od sjajnih mini serija kojima kratimo večeri bez druženja, kavana, gostovanja, roštilja. Gledaš je svaki dan i pitaš se: “E, što će biti sutra?”, uz popratne privatne priče. I eto nam već druge sezone - sve juri, a sve stoji. Po svim parametrima teška, ali opet nevjerojatna lekcija ako nam se uči. Dovoljno je vidjeti što smo svaki dan uzimali zdravo za gotovo - opisuje nam 2020. godinu na početku razgovora Katarina Moškatelo, svestrana Hvaranka sa zagrebačkom adresom, koja nam je otkrila kako se u proljeće ove godine suočila s teškim gubitkom - smrću oca.
- Ovo je, srećom, moj prvi takav gubitak. Na tatu sam, racionalna. Poživio je predivnih radoholičarskih, neumornih otočnih 83. Dođe vrijeme i za odmor, dio je to ciklusa. Moždani je pobijedio. Iskreno, sumnjam da itko zna za lagane rastanke, ali ovaj je bio dodatno težak zbog okolnosti izazvanih koronavirusom, odnosno zabrane posjeta u bolnici posljednjih mjesec dana. Ta bespomoćnost nam je teško padala. Prekrasan intiman ispraćaj, samo nas četvero i mama. Tu je on, uvijek bdije, popričamo. Svaki gubitak drage osobe podsjeća nas na prolaznost vremena, na ono što je zaista važno te da na ovom svijetu nemamo vremena u nedogled - govori.
Unatoč tome što je za njezinu obitelj to razdoblje bilo iznimno teško, Katarina zna da mora dalje. Srećom, uz toliko posla koliko ima, ponekad nema vremena razmišljati o lošim stvarima. A njezin poslovni put počeo je prije nešto manje od šest godina, kada se doselila u Zagreb zbog posla na radiju.
- Tada sam samo razmišljala o Anteni Zagreb, nikakvo more jer sam bila ludo zaljubljena u taj radio, kao neugledna šiparica u glavnu facu u razredu. Sanjarila sam o studiju, ekranima, kanalima, vrsti slušalica, mikrofonu, miksu, boljoj tehnici od prijašnje, novim izazovima, učenjima, ljudima koje sam doživljavala kao najdraža nova bića. Lako se vežem, još lakše otvaram. Došla sam bez planova, dok ljubav traje, traje. Kad sam u toj vezi dobila košaricu, slomilo mi se srce. Iskreno, bilo je tuge, ali realno sam shvatila da ne moram biti u vezi, da mogu i solo pokazati što volim, mogu i znam. Sada sam freelancer i sloboda je prekrasna i kad je neizvjesna - priča nam Katarina koja se otad zaista može pohvaliti brojnim projektima i poslovnim uspjesima o kojima i sama rado ponosno govori.
- Omiljene projekte nije lako izdvojiti, svaki voliš i cijeniš na svoj način, ali daleko je od diplomacije i blizu srcu svako iskustvo koje sam prošla otkad sam slobodna, od petnaestosatnih noćnih snimanja za posljednju božićnu kampanju po cijelom gradu do ‘Imaš pravo na nešto slatko’ po čijem me glasu prepoznaju, ili glasa na automatskim blagajnama kad mi ekipa snima poruke jer me čuju češće u dućanu nego ovako. Nakupilo se u malo vremena puno toga, reklame, moderacije, paneli... Zahtjevno je i nevjerojatno izazovno, ali istodobno i zabavno. Republika Hrvatska je 1. siječnja preuzela šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije, a moderacije pet konferencija bile su na meni i bila sam izvan sebe od sreće. No zbog koronavirusa, nažalost, nismo odradili sve što nam je bilo u planu. Puno radim na sebi, učim, dovodim se u krajnje izazovne situacije, učim od najboljih. Sebi sam pak najveći kritičar, uporna sam, putem shvatim što mi leži, a što baš i ne. Neopisivo mi je pomoglo iskustvo u radijskim kućama, kao i posao turističkog vodiča, gdje se jednostavno moraš snaći u ponoć sa 50 ljudi usred ničeg. Radnik na oca. Nekad me nešto baš iznenadi, poput coachinga. Nisam imala pojma da će mi tako odgovarati dijeljenje iskustva, uskakanje svim onim ljudima koji se bore s tremom pred malo većim brojem ljudi ili prije javnog izlaganja. Iskreno, baš uživam. Nesvakidašnje iskustvo bilo je kad sam pozvana u Budimpeštu na snimanje reklame, ali ne za glumu, ni za glas, nego da na setu pripremam ljude koji će biti pred kamerama. Odlična, ali i zahtjevna odgovornost, posebno ako su ljudi pod tremom, nemaju nikakvo iskustvo, a imamo samo dan snimanja - govori Katarina, koja je pokrenula i vlastiti podcast ‘KiloMetri’ u kojem prenosi priče zanimljivih pojedinaca i njihova putovanja.
Iako je, kako bi se reklo, ‘na sto strana’, ova 37-godišnjakinja nastoji ne biti privatno previše u medijima pa javna pojavljivanja i privatni život savršeno zna dozirati. No o jednoj društveno važnoj temi nedavno je javno i glasno progovorila - o nasilju nad ženama.
- Samo mi je odjednom, u tramvaju, došlo da javno o tome progovorim. Čitala sam članak na temu ‘Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama’ i odlučila reagirati. Svake godine nekom objavom pridonesem osvještavanju, i to s knedlom u grlu jer bih najradije izišla sa svojom pričom, samo da ohrabrim one koji su proživjeli ili proživljavaju slično iskustvo. Možda pomognem nekom idejom, iskustvom, poticajem da se pokrenu. Ove sam godine samo uzela mobitel u ruke misleći: “Dužna sam si to, dužna sam tati kojemu je žao što nije ništa poduzeo, dužna sam ženama oko sebe prenijeti poantu cijele priče, ne detalje. Reagirajte!” - govori nam iskreno i bez zadrške pa nastavlja.
Rane vrijeme zacijeli, ali posljedice poput toga da se teško vezujem ili vjerujem muškarcima, e to se već sporije zakrpa
- Rane vrijeme zacijeli, ali posljedice poput toga da se teško vezujem ili vjerujem muškarcima, e to se već sporije zakrpa. Da budemo precizni, kod mene je bila riječ o sustavnom verbalnom i seksualnom uznemiravanju, dvosmislenostima koji su trajale više od godinu dana. Koliko god sam ih izbjegavala, nisam imala hrabrosti tražiti pomoć kod kuće jer sam se bojala posljedica. Znam da zvuči apsurdno, ali to može biti i tako. Poput mnogih žrtava, u tom sam se razdoblju osjećala jednostavno oduzeto, paralizirano i potpuno bespomoćno. No izlaz uvijek postoji i željela bih da to znaju sve žrtve bilo kakve vrste nasilja. Iskreno mi je žao što nisam skupila hrabrosti i progovorila prije, ali čini mi se da je tatin odlazak presudio, to me otvorilo i dalo mi dopuštenje. Malo gdje te stigma može ograničiti kao ona u malome mjestu, maloj sredini. Uvijek ima načina, ako ne razumije majka, otac će, ako neće oni, sestra će, ako neće ni ona, netko od prijatelja će, puno ćete naučiti o ljudima tijekom tog razdoblja, ali ja nisam. S vremenom ćete postati na jedan način nesalomljivi u svojoj krhkosti ili slabosti. Ali važno je da ne šutite, ni zbog djece, ni zbog sramote, ni zbog obitelji, ni zbog stana, ni zbog materijalne sigurnosti, ni zbog manipulacija jer svaki dan šutnje gomila sve veće probleme koje neće riješiti nitko drugi nego mi, uz pomoć adekvatnih ljudi - iskreno će. Problem je nastao zato što u tom trenutku ni njezina obitelj nije mogla vjerovati da je tako nešto moguće, a kada su shvatili, bilo je kasno.
- Otvarati Pandorinu kutiju nije bila opcija, pod tepih je uvijek najlakše, ali i najskuplje trpati. Zato razgovarajte iskreno, otvoreno, uvijek, svuda, o svemu, ne zatvarajte se u sebe. To stvara nezdravosti, nakuplja težine i ne čini dobro. Iz ove perspektive mislim da sam tada bila u agoniji. Jedino što sam mogla bilo je zakopati bol u sebi i krenuti dalje jer su me kao dijete učili da je tako nešto sramotno, pa da se ne sramotim, šutjela sam, navukla osmijeh i nastavila. Izbjegavala sam tu osobu, a moji kod kuće su izbjegavali tu temu. Sa 18 otisnula sam se u svom smjeru, racionalizirala, oprostila, shvatila, pomalo se borila s tim, slušala uvjeravanja drugih istodobno gradeći svoj dosta veseo i bogat život. Zahvaljujući tvrdoj obitelji naučila sam se drukčije i mekše voljeti. Znate i sami, treba naći način kako sve balansirati pa, eto, učim i dalje. Zahvalna što je sve baš onako kako treba biti, i kad je teže i kad je vedro, te zahvalna na svim prekrasnim ljudima koje imam - zaključila je Katarina te nam za kraj otkrila što je opušta i daje joj mir kada ne izgleda sve divno:
- Rekla bih vam prije da je to kuhanje, a sada mi je nekako postalo teško svakodnevno smišljati što i kako. Opuštaju me plivanje, joga, istezanje, sauna i dobra glazba - jazz jako volim. I zapravo me dečko sjajno opušta jer provodimo lijepo vrijeme zajedno, a ima i razumijevanja za mene kada nam i nije najlakše.