Nekim je ljudima poslanje uljepšati svijet i usrećiti druge. Duhom. Šalom. Maštom. Kreativnošću. Jedan je od njih akademski slikar, scenograf i dizajner interijera Saša Šekoranja - najpoznatiji po svojoj cvjećarnici u središtu Zagreba u koju godinama pohode zaljubljenici u drukčiji cvjetni potpis. Čak i oni koji nisu čuli za njega, a slučajno u prosincu prođu Dežmanovom ulicom, zaogrnuti u tople kapute i svoje misli, ne mogu a da ne zastanu pred njegovim božićnim izlogom - jednim od zaista posebnih. Kako kaže, ove godine krase ga raskoš i mistika, bogati aranžmani i dekoracije, pa tko shvati - shvati. Rječit, duhovit, iskren i slikovit, Saša nam je pričao o svome umjetničkom putu, doživljaju umjetnosti, svojim strastima, suprotnostima, dojmljivim sličicama iz obiteljske povijesti, željama...
Story: Pariška galerija Lafayette, njujorške robne kuće Bergdorf Goodman, Macy’s, Bloomingdale ili londonski Harrods - sve su sinonim za nezaboravne tradicionalne božićne izloge, a kod nas je to vaš izlog u Dizajnu cvijeća Saša Šekoranja u Dežmanovoj 1. Navodno ste ove godine gotovo odustali od te ideje?
Jako volim gledati blještave izloge, taj svijet bajki, scenu na kojoj u božićno vrijeme nema granica. Tada si dam oduška i gradim, slažem, punim prostor i izloge. Zamišljam kako će netko zastati i uzdahnuti, inspirirati se i sa smiješkom otići dalje. Da, gotovo sam odustao jer to je velika produkcija i financijski izdatak, a vrijeme je tako nesigurno, olovno i teško.
Story: Je li to božićni duh potaknuo inat pa ste se ipak predomislili?
To je bila terapija, kako bi se odmaknuo fokus s ove ružne stvarnosti.
Story: Ima u izlogu svega, od golemih starinskih vitrina, instalacija, aranžmana, snježnih sova pod staklenim zvonima, ženskih lutki u večernjim haljinama koje drže na uzici zlatne kormorane, a oko njih bliješti svijet od zlata ispunjen borovinom. Što je umjetnik htio reći?
Za Božić sam cvjećarnicu pretvorio u prostor koji podsjeća na antikvarijat ili curiosity shop. Sve je slatko i božićno, ali ima i nečeg malo jezivog. U Hitchcockovu stilu; puno ptica, antiknih svijećnjaka, lutki zaleđena pogleda te, naravno, božićnih aranžmana i dekoracija. A što sam htio reći? To ne znam. Ne volim kad me pitaju što sam htio reći nakon što sam rekao, neka svatko tumači na svoj način. Općenito ne volim umjetnost koja se mora objašnjavati. To je emocija. Ili ti je draga ili nije. Ili si se prepoznao ili nisi. Najvažnije mi je da izazove reakciju. Bez reakcije publike sav je trud besmislen.
Story: Nabavili ste i antikne svijećnjake iz 17. i 18. stoljeća. Gdje?
To je kolekcija kupljena u Lombardiji. Story: Imate nos za vrijedne i antikne predmete?
Ne razmišljam o tome. Kupujem instinktivno, ne biram predmete samo zato što su skupi ili vrijedni nego zato što u meni izazivaju emociju. Odmah ih zamišljam u nekom drugom kontekstu u kojem će imati novi život.
Story: Što ste najvrednije ‘ugrabili’? Kad ste na putovanjima, tražite li antikne dućane ili je to usputna strast?
Svakako napravim plan; nezaobilazni su antikvarijati, galerije i tržnice cvijeća. Ali najvrednija su ipak sama putovanja, inspiracija i iskustvo, ono što ne možete isplanirati. Tako sam u Bangkoku na jednu Staru godinu upoznao Paolu Navone, talijansku superstar dizajnericu namještaja i interijera, koja me drugi dan odvela na čudesnu tržnicu negdje na periferiji grada, gdje sam otkrio najdivnije tekstile, rukotvorine i antikvitete iz cijele Azije. Druženje smo nastavili u Chiang Maiju, gdje smo posjećivali male radionice s kojima ona surađuje. Takvi su trenuci neprocjenjivi i otvaraju nove perspektive.
Story: Rekli ste da ste kao dijete jedva čekali Božić, danima niste spavali, veselili ste se božićnom drvcu i jaslicama. I dalje se tako osjećate?
Da, da... ništa se nije promijenilo. Kod mene na selu okitio bih ne jedno, nego devet drvca. To je uvijek vrijeme kad možete biti zaigrano dijete.
Story: Koje su to boje, ukrasi, okusi, mirisi i osjećaji blagdanskog djetinjstva?
Veliki bor, goleme mašne, raskošan stol, miris kolača, mama, baka, ne znaš tko je više nakićen... Iščekivanje gostiju, veselje, smijeh i otvaranje darova.
Story: Vi ste jedan od iznimno talentiranih ljudi - akademski ste slikar, dizajner interijera, cvjećar, scenograf, fotograf. Što je od svega toga prvo među jednakim?
Sigurno crtež. Od linija sve počinje. Ta igra olovkom nikada mi ne može dosaditi. Ne može mi dosaditi ni cvijeće... Zapravo, sve što ste nabrojali kod mene je isprepleteno i teško to mogu razdvojiti.
Story: Kako ste se odlučili upisati baš Likovnu akademiju?
Jednostavno. Ništa drugo nije mi bilo zanimljivo.
Story: Mnogi nadareni umjetnici borili su se s autentičnim slikarskim izrazom. Vi ste svoj davno našli?
U svemu su najvažniji karakter i autentičnost, pa bila to i greška. Čovjek je stalno pod nekim utjecajima i ponekad ne raspoznajete gdje ste stvarno svoji, a to se dogodi kada se opustite i ne forsirate. Jednostavno, tada postajete autentični - a to je uvijek najteže.
Story: Najpoznatiji ste kao cvjećar bajkovitih i originalnih kreacija. Proradi li vam taština kad vas nazivaju cvjećarom, a ne akademskih slikarom?
Ha-ha-ha, da, možda nekada. Ali danas je to druga priča. Odavno sam napustio čvrste granice, samo je kreativnost važna. Većina me prepoznaje po cvijeću, može i cvjećar i slikar, Saša...
Story: Na što ste inače tašti?
Imam veliki ego. I mislim da je to ok. Kad nešto radim, želim biti najbolji. Kad vidim nešto dobro, to me inspirira da budem još bolji. Imam taj sportski duh, ali mrzim sport.
Story: Pokazali ste se i kao dobar poduzetnik kad ste s Anom Gojanović otvorili kafić Velvet, poznat kao bijeli i crni. Postao je kultno zagrebačko mjesto. Ipak ste izišli iz priče, zašto?
U početku je to bio mali kafe, a u većem prostoru nalazila se galerija koja bi i danas izgledala senzacionalno. Ipak, bilo nam je lakše i isplativije pretvoriti ga u tamni Velvet koji je po svemu bio prava gradska kavana. Nakon Velveta došli su drugi projekti koji su mi donijeli nove kreativne izazove. Ne mogu biti na sto strana... Tko zna što je sljedeće?
Story: U Velvetu su bili zidovi ukrašeni vašim jedinstvenim crtežima nekih gostiju? Kako vam je to palo na pamet? Uz svoj posao, još ste i za to imali energije?
Da. To mi je bilo super! Znate kako u grand hotelima postoje zidovi s fotografijama slavnih gostiju koji su ondje odsjedali, primjerice Elizabeth Taylor, Sophia Loren, Gina Lollobrigida... Kod nas nisu bile ni Gina ni Sophia, ali bilo je mnogo zanimljivih osoba koje sam promatrao i crtao dok sam ispijao kavu.
Story: Poduzetničku crtu naslijedili ste od roditelja?
Hm, nikad nisam o sebi razmišljao kao o poduzetniku.
Story: Vaša majka imala je poslovni prostor na Britancu, a roditelji su vam zapravo bili veterinari?
Da. Oduvijek sam bio vezan uz Britanac jer je ondje deda imao zlatarnicu, preko puta je bila mamina optika, a poslije je to postala moja cvjećarnica. Sada sam stotinjak metara dalje, u Dežmanovoj ulici, koju jako volim jer iz centra grada vodi direktno u šumu.
Story: Što mislite, od koga ste naslijedili umjetničku crtu?
Šeki odlično crta, a Lili stvara sjajne ambijente. Morate vidjeti kakvi su to stolovi, kako kuha i servira hranu... To je slavlje! Oboje su jako kreativni.
Story: Rođakinja vaše majke bila je Majka Tereza. Sjećate li se nekog susreta, razgovora s njom?
Da, sjećam se, bio je Uskrs, uskrsni doručak kod bake u Bosanskoj ulici. Bio sam mali. Imao sam otprilike šest godina i pamtim pripreme i uzbuđenje. To je bio veliki događaj! Raskošan stol, vaze pune cvijeća, svi dotjerani dočekuju važnu gošću... A stigla je mala pogrbljena starica zamotana u plahtu i potapšala me po glavi - kao loptu. Nisam bio impresioniran... Na kraju je od cijele gozbe pojela samo pola jajeta da ne uvrijedi domaćina, a ostatak je ponijela svojim štićenicima. Bio sam premali da bih shvatio neke stvari.
Story: Iako ste odrasli na Tuškancu, često spominjete djetinjstvo provedeno kod bake u Sloveniji. Što je ondje bilo toliko arkadijsko?
Nije Tuškanac nego susjedno brdo, ali nije ni važno. Zemlja, sloboda, životinje, sva ta priroda, bijeg od grada i škole koju sam mrzio. Nikada nisam volio učiti.
Story: Nedavno ste rekli da vam stan izgleda grozno, kao laboratorij, ali i da je uredan. Puno je tu suprotnosti. Pa kako biste ga opisali? Ujedno vam je i atelje?
Moj je stan prostor koji se stalno mijenja. Prije blagdana bio je velika božićna radionica: gomile zlatnih ukrasa, borova, vijenaca... Kreirao sam, promišljao i radio. Sada je nova scena u mom ‘kazalištu’; na zidu su francuske tapiserije, veliko cvijeće, slike u slojevima preko tapiserija, drukčija rasvjeta i sve podsjeća na topli dom.
Story: Tvrdili ste da ste pretjerani, ali da se nastojite zaustaviti, da ne jedete zrno po zrno nego grabite rukom kao na dvoru Louisa XIV. Zanimljive kontradiktornosti, možete li raspetljati taj čvor?
Idem iz krajnosti u krajnost. To mi je u prirodi. Ponekad uživam u mirisu čaja u malim šalicama kao u japanskoj ceremoniji, a onda ga pijem na barokni način, iz velikih šalica i uz nekoliko (puno) dobrih kolačića.
Story: Inače ste se omiljeni. Sve te osebujnosti šarmantno upakirate?
Kada ste umjetnik, ljudi toleriraju to što ste drukčiji. Samo kažu: “On je umjetnik”, a ja to čitam kao - on je malo lud.
Story: Rekli ste da volite ‘snoberaj’. Što vam to znači i u kojem vam je obliku simpatičan?
Nemam ništa protiv snobova. Svaki se dan susrećem s ljudima koji se razmeću skupim stvarima, prave se ‘kužatorima’ i misle da su cool. Meni je to zabavno jer sam uvijek volio pretjerivanja. To me uveseljava, ali ne bih volio tako živjeti.
Story: Mladenke i vjenčanja su vam se zamjerili?
Ne volim raditi nešto što nije kreativno, a vjenčanja su najčešće takva. Svi su egzaltirani i misle da je njihova svečanost originalna i neponovljiva, a imaju jednake ideje i često nisu spremni biti stvarno drukčiji. Ma ne mogu ja to. Bilo je vjenčanja gdje su mi dali potpuno povjerenje i to je sasvim druga priča. Svi bi na kraju bili jako sretni!
Story: Na koji ste interijer posebno ponosni?
Na sve one gdje sam imao slobodu i povjerenje klijenata. Najgore je kad me netko izabere za uređenje interijera, a onda se počne uplitati i previše angažirati, mijenjati detalje, a ne vidi cjelinu i kontekst. Tada i ja počnem gubiti viziju i ideju pa nisam zadovoljan rezultatom. To vam je kao da kupujete sliku i kažete: “Ova je super, ali možete li mi samo promijeniti ove dvije plave crte jer mi se one ne sviđaju?!” Pa to više nije slika koju bih ja potpisao!
Story: Nedavno ste za Story Black Issue snimili fantastične fotografije Josipe Lisac. Radili ste kod vas doma. Dugo ste prijatelji?
Da, obožavam Josipu i njezinu glazbu. Ona je inspirativna, potpuno svoja i karizmatična. Bilo je to lijepo druženje i to se odmah vidi na fotografijama.
Story: Ima li kakva zgodna pričica s tog snimanja?
Josipa je veliki profesionalac i perfekcionist, a ja prilično improviziram. Nakon što smo za snimanje dogovorili crno-bijele kombinacije, nazvao sam je večer prije snimanja i zamolio da donese još jednu haljinu u nekoj jarkoj boji. Bila je u potpunom šoku i odgovorila da snimanje moramo odgoditi za tri dana jer joj toliko treba da pripremi dobru kombinaciju. Ipak, nismo ga odgodili i Josipa je bila točna. Ušla je s deset kofera punih haljina, cipela, šešira i šminke - spremna za svaku kombinaciju!
Story: Vjerujete li da će ovo ludilo s koronom uskoro proći? Muče li vas pitanja o financijama, zdravlju?
Vjerujem da moramo još malo izdržati i da će se sve normalizirati. Zabrinut sam, postoji li uopće netko tko u ovo vrijeme može biti ležeran?
Story: Neko vrijeme bili ste jako fit, trenirali ste na Jarunu. Vrzma li vam se mislima takav scenarij poslije Nove godine?
Svakog ponedjeljka pokleknem.
Story: Ima li cvijeće karakter? Kako doživljavate omiljene cvjetove?
Divlje cvijeće je super, kako raste i povija se. Za razliku od uzgojenog koje je potpuno ravno i pomalo bez karaktera, ali na dobroj cijeni.
Story: Što biste poželjeli našim čitateljima u 2021. godini?
Da budu zgodni, da se puno smiju i seksaju!