O Afganistanu sam samo čitao na portalima, neprekidni bombaški napadi, a situacija sve gora kako je odlučeno da se povuče američka vojska. Navodno, talibani nezaustavno nadiru. Međutim, moje me je iskustvo putovanja svijetom poučilo da je stanje na terenu sasvim drukčije u odnosu na ono što čitamo na news portalima, osobito onim političkim.
Dugo već želim putovati u Afganistan, ali sam tek u studenom napokon otputovao. Kupio sam kartu u jednom smjeru za 380 eura, let iz Beograda, preko Dubaija do Kabula.
Za Afganistan je potrebna viza, a veleposlanstvo se nalazi u Beču. Poslao sam im zahtjev, no mjesec dana nisam dobio nikakav odgovor. Pokušao sam vizu dobiti i okolnim putem, preko Poljske i Turske, no nisam uspio. Na kraju sam shvatio da moram osobno potegnuti do Beča. U ambasadi sam rekao da imam dogovoren razgovor s konzulom, pa su me pustili. Pričao sam s njim više od sat vremena, jedva sam ga nagovorio da mi vizu da isti dan, već sam imao kupljenu kartu i rekao da ne odlazim bez nje, da mi je let za 2 dana i da ne mogu doći po nju za 2 tjedna. U međuvremenu, dok sam čekao vizu, dobio sam i upute od lokalnog vodiča u Afganistanu, Noora, kojeg sam kontaktirao kako bih se lakše kretao zemljom. Upute koje mi je on i još jedna lokalna agencija poslala nisu baš ulijevale povjerenje. Lako sam pristao na to da se zemljom krećem odjeven u lokalnu odjeću, da nosim samo jedan lagani ruksak kako bismo se mogli brzo premještati s jednog mjesta na drugo, kako ne bismo zapinjali na aerodromima… Putovanje cestom po Afganistanu nije dolazilo u obzir, jer su ih kontrolirali talibani. Noor je rekao da tijekom cijelog boravka u zemlji nema live javljanja, ne smijemo označavati svoju lokaciju, vjerojatno će se stalno mijenjati plan puta… No, ono što me je možda najviše uznemirilo bila je uputa da u svakom trenutku uz sebe moramo imati 400 eura, za slučaj da se stvari gadno zakompliciraju. 200 eura nam treba da platimo nekoga da nas odbaci do aerodroma i još 200 da kupimo kartu za prvi let iz zemlje. Kad to saznaš od ljudi koji bi te trebali voditi po državi, nije ti baš svejedno. Nekako sam se na kraju ipak spremao napola kao da idem u novu avanturu, a napola kao da idem u ratnu zonu. Nosio sam sa sobom manju verziju drona, Mavic Air, koji nije baš najbolje rješenje, no, razmišljao sam, ako mi ga zaplijene, bolje njega nego Mavic pro 2 koji mi je ostao doma.
AVANTURA POČINJE
Napokon sam krenuo na put. U Dubaiju me na kraju nisu tražili da pokažem negativan test na koronu, a za Afganistan to i ne traže. Dok smo slijetali u Kabul, u meni je počeo rasti adrenalin.
Odmah pri izlasku iz aviona vidim vojsku, pa rigorozne kontrole, dugo čekanje prtljage, pješačenje do ograde izvan aerodroma gdje me čeka Noor. Čim smo se upoznali, bilo mi je odmah lakše. Sjedamo u auto, vozimo se do hotela, grad je pun ljudi u uniformi, duge i kratke cijevi, kaos u prometu, važniji objekti svi ograđeni bodljikavom žicom, betonskim blokovima… Dolazimo do čeličnih vrata. Noor nam objašnjava da je to hotel. Većina hotela u Afganistanu skrivena je na ovaj način. Čelična vrata, nigdje ne piše da je hotel, tako se štite od bombaških i terorističkih napada. Kad provjere da smo na popisu gostiju, otvaraju vrata, ulazimo u unutrašnje dvorište hotela. Prolazimo kroz uske hodnike, još dvoja čelična vrata, i onda izbijamo u lobby.
Soba je solidna, kupaonica donekle, ledena voda, a madrac kao kamen. Ovo s madracom će se ponoviti kroz sve hotele gdje ćemo odsjesti. U Afganistanu se spava na kamenim madracima.
KRATKI PREDAH U KABULU
Malo sam dolazio k sebi od uzbuđenja, u sobi u hotelu, dok je Noor otišao kupiti lokalnu odjeću, SIM karticu i još neke stvari. Zabranio mi je izlazak iz hotela, nikakvo šetkanje okolo. Malo ćemo nešto na brzinu pojesti, kratko samo obići Kabul i onda pravac aerodrom, imamo u 18 h let za Herat. Prvobitni plan je već malo izmijenjen, to će isto biti konstanta u Afganistanu, najbolje je kretati se tako da nismo predvidljivi. Presvučen u lokalnu odjeću, samo s ruksakom na leđima (ostale stvari sam ostavio u hotelu), krećem dalje. Na brzinu smo pojeli balani, to je lepinja punjena povrćem u kombinaciji s jogurtom. Držat će do večere u Heratu.
GLAVNI GRAD U VISINI
Uranjamo u žive ulice grada. Noor mi objašnjava da ne smijem snimati kad auto stoji, osobito ne kad smo izvan njega. Općenito, dosta je nervozan oko snimanja, a ja sa svoje strane ne mogu odoljeti. Već sam se adaptirao na ratno/vojno okruženje i sad još samo želim napraviti dobre priče.
Kabul je jedan od rijetkih glavnih gradova koji se nalazi na tako velikoj nadmorskoj visini (gotovo 1800 m). Grad je vrlo star, njegovo postojanje se može pratiti daleko u prošlost, dobrih 3500 godina. Tada je to bilo sveto mjesto Perzijanaca, koji su slijedili zoroastrizam. Ovim svetim mjestom kroz jako dugu povijest vladali su brojni vladari, Seleukidi, Mongoli, Timuridi, Moguli… Mnoga su carstva prohujala ovim krajem, a tek u 18. stoljeću, za vladavine šaha Ahmada Durranija, osnivača države Afganistan, Kabul je postao glavni grad. Danas u njemu živi oko 4 milijuna ljudi. Grad koji je nekad bio vrlo cijenjen, smješten na Putu svile, danas je u svijetu poznat po bombaškim napadima, teroristima samoubojicama. Tisuće ljudi je već izgubilo živote u suludim akcijama terorista. Afganistan ima najviše protudržavnih, terorističkih skupina na svijetu. Čak 22 terorističke skupine haraju ovom zemljom, a najpoznatiji su talibani, Al Qaida, mudžahedini, ISIL.
Kabul je šarena, uzburkana, glasna metropola. Smjenjuju se visoke zgrade, shopping centri i poderane kuće. Smjenjuju se ljudi u civilu, u uniformama, žene pokrivenih lica… U autu lokalna glazba, mi u lokalnoj odjeći, sve je nekako nadrealno. Noor nas rijetko pušta iz auta, dosta je paranoičan. Približavamo se neobičnom brežuljku, na njemu tisuće naguranih kuća. Kao da se cijeli brežuljak sastoji samo od tih kuća. Ispod brežuljka veliki plato i nevjerojatno mnogo ptica u letu. Na platou džamija. Prekrasna plava džamija iz 17. stoljeća, oduzima dah! Na žalost, nismo mogli dugo razgledavati, žurili smo se na aerodrom.
NEPREDVIĐENA ŠETNJA KABULOM
Zapeli smo u prometnom čepu i činilo se da nećemo uhvatiti let. Opcija je bila da ipak izađemo iz auta i propješačimo jedan dio, dok ne izađemo s ceste gdje je sve zapelo, pa tamo negdje pokušamo uhvatiti taksi. Noor je stalno na mobitelu, okreće se za nama, ja ne mogu odoljeti da ipak nešto ne snimim, upozorava me da prestanem, jer bi inače mogli imati velikih problema. Prolazimo pokraj vojnih konvoja. Pokraj mene prolazi čovjek u civilu, ali dobro naoružan. Čudan osjećaj. Na kraju smo ipak uhvatili taksi i stigli na vrijeme za let. Letimo Kam Air-om, afganistanskom low cost avio kompanijom.
Na izlasku iz aerodroma, vojni check point. Sad sam se već naviknuo na to da nas posvuda zaustavljaju i provjeravaju. Stižemo do restorana gdje ćemo večerati, pred restoranom naoružani redar. U restoranu nas vode do našeg „stola“. Stol je zapravo malo povišen plato, prekriven tepisima, ograđen niskom ogradicom. Tu ćemo sjesti prekriženih nogu i jesti tako iz posudica koje nam donesu. Ovo je svugdje praksa, ovdje se tako živi. Svi grabimo sve, probavamo sve. Zaboravili sam da korona uopće postoji.
Nakon restorana, hotel u Heratu. Ponavlja se ista priča s vratima, ovoga puta je lobby puno raskošniji. Soba je nešto bolja od one u Kabulu, madrac i dalje kao kamen. Pogled iz sobe je na dvorište hotela.
HERAT
Herat je treći po veličini grad u Afganistanu, u njemu živi gotovo 600 tisuća ljudi, promet je kaotičan, često trube (iako ne kao u Indiji!). Ovaj grad mnogi smatraju kolijevkom afganistanske civilizacije. Ne zna se točno kad je nastalo prvo naselje na ovom području, ta je informacija zagubljena u pradavnim vremenima. Neki tvrde da se počelo graditi prije čak 5000 godina. Iz Herata vode važni putevi prema Iranu i Turkmenistanu, kao i prema svim važnim gradovima u Afganistanu. Okružen je, međutim, talibanima, pa nije bilo moguće doći cestom. Prvo dolazimo do velike džamije u Heratu, koju su u 13. stoljeću izgradili Guridi. Zanimljivo je da je sagrađena na mjestu gdje su nekad stajala dva zoroastrijska hrama. Njih je poharao požar i potres i možda tu više nije trebalo ništa graditi. No, eto, sagrađena je ova džamija, koju je potom razrušio Džingis Kan, a nakon što je opet sagrađena, razrušio ju je potres.Timuridi su je obnovili i tako je stajala stotinama godina, a onda opet stradala u 19. stoljeću, u anglo-afganistanskom ratu. Nakon 1945. opet je obnovljena… Zanimljivo je da su sve pločice kojima je opločana ručno napravljene! Svaka je prošla ljudske ruke, od trenutka kad je bila mekana glina do oblikovanja kvadrata, pečenja, stavljanja sloja stakla, pa oslikavanja, ponovnog pečenja… Preciznim polaganjem jednu uz drugu oslikane su čitave plohe, točnim udarcima čekića oblikovani su prijelazi, kutovi… Bio je to dugotrajan zanatski posao koji zadivljuje! To nije instant industrijska gradnja. Možda baš zato ostanete bez riječi i bez daha kad prvi put ugledate Veliku džamiju Herata. Dugo nisam mogao skinuti pogled s te ljepote. Herat je kao i nekad, tako i danas, pravi biser islamskoga svijeta. Uputite li se u ovaj dio svijeta, njega nikako ne smijete zaobići.
ALEKSANDROVA CITADELA
Nakon džamije, Aleksandrova citadela. Bio je prekrasan dan na prekrasnom mjestu u zemlji u kojoj nikako da utihne oružje. Izvan Herata, samo 10 km dalje, opasnost i rat, a ovdje tišina iza zidina nevjerojatno lijepe utvrde, prvi put sagrađene oko 330. godine prije Krista. Citadelu zovu i Aleksandrova citadela. Aleksandar Makedonski ju je dao sagraditi nakon bitke kod Gaugamele, kojom je počela propast Perzijskog carstva. Na neki način sam bio i tužan što je ovakva ljepota skrivena od mnogih ljudi, što mjesečno dođe tek pokoji turist, sve je iza nekog zida naših predrasuda da ako ovdje dođemo nećemo izvući živu glavu. Ja sam se tu osjećao sigurno, ljudi su predivni, direktor citadele pozvao me na čaj. Svakako se isplati vidjeti ovo mjesto burne povijesti, ceste su opasne, ali tu su avioni.
Obnovu citadele kakva je danas velikim su dijelom financirale vlade SAD i Njemačke, sve je popravljeno i uređeno kako je nekad bilo. Tijekom 2300 godina duge povijesti, ove su zidine nekoliko puta rušili do temelja. Prvo Mongoli početkom 13. stoljeća, pa nakon što ju je obnovila dinastija Kartida, opet su je krajem 14. stoljeća razvalili Mongoli pod vojskovođom Timurom. Onda je opet obnovljena i takva je stajala do 19. stoljeća kad je snažno stradala u anglo-afganistanskom ratu… Pedesetih godina 20. stoljeća ju je UNESCO uvrstio u svjetsku baštinu i opet je obnovljena. Čovjek bi pomislio da je tu kraj priči, ali ne, opet novi ratovi, zapuštenost, oronulost… I na kraju je citadela obnovljena u ovome obliku između 2006. do 2011. godine. Pitam se diže li se uvijek iznova iz pepela jer u sebi nosi pobjedničku narav Aleksandra Makedonskog? Ruše li je stalno jer ju je podigao ratnik koji je srušio Perzijsko carstvo? Čudna sudbina ovih zidina, no nadam se da ovoj citadeli 21. stoljeće nosi bolje dane. Jako bih volio da se otvori put prema Aleksandrovoj citadeli, da ljudi dođu vidjeti ovu ljepotu i da osjete moć ovih zidina.