Proslavili smo Božić i taman planirali 2020. poslati u ropotarnicu povijesti, ali ona je do kraja ostala dosljedna sebi i priuštila nam još jedan šok - čini se najgori od svih dosad. Sedmero mrtvih i tisuće razorenih domova posljedice su katastrofalnog potresa koji je 29. prosinca u 12.19 sati zatresao Sisačko-moslavačku županiju, ali i ostatak Hrvatske. Jačine čak 6,2 po Richterovoj ljestvici osjetio se i u velikom dijelu Europe, a nije razrušio samo mjesto Strašnik, koje je epicentar, nego i desetak kilometara udaljene Petrinju, Glinu, Sisak te brojna okolna sela. Posljedice ovoga najrazornijeg potresa u Hrvatskoj od početka 21. stoljeća osjetili su i Zdenka i Joso Valentić, roditelji našega glumca i trenera fitnessa Marija Valentića na čijoj su kući u Petrinji srušena četiri dimnjaka na krovu, a uništeni su i crijep te dio krovišta. Srećom, šteta se čini zanemariva u usporedbi s onom koju su pretrpjeli brojni njihovi susjedi, ali ipak je dovoljno velika da su nekoliko noći proveli izvan kuće u koju su se vratili 1. siječnja.
- Prvu noć nakon potresa proveli su u automobilu, a za drugu noć organizirao sam im kamp-prikolicu. Zahvaljujem Juraju Šebalju koji je to omogućio i dobrim ljudima iz Zagorja - rekao nam je Mario, čiji su roditelji već iduću večer kamp-prikolicu proslijedili ljudima kojima je potrebnija, a oni su napokon spavali unutar svoja četiri zida.
I to zahvaljujući sinu i drugim dobrim ljudima koji su se organizirali i pokrpali krov.
- Odmah sam se organizirao s prijateljima koji imaju alpinističku opremu, otišli smo tamo i radili u srijedu cijeli dan te nastavili 31. prosinca. Sanirali smo štetu što se tiče prve pomoći kući. To, naravno, nije dugoročno rješenje, ali dobro je za prvu ruku. U dogledno vrijeme napravit ćemo sve kako treba - kaže nam uspješni 40-godišnjak kojega smo prilikom posjeta Petrinji zatekli u susjedstvu, na kući rođaka gdje je također pomagao sanirati štetu nastalu na krovištu.
Otkako je njegov kraj zatresao zlokobni potres, Mario je svaki dan odlazio u Petrinju i navečer se vraćao u Zagreb supruzi Ljiljani Mikić i njihovu dvoipolgodišnjem sinu Noi. Njegov stariji sin, 11-godišnji Niko, kojeg je dobio u prvom braku s voditeljicom Mirnom Maras, u trenutku potresa bio je kod bake i djeda u Petrinji, što je još više zabrinulo Marija.
- Onaj prvi potres 28. prosinca ujutro bio je lakši. Mi smo bili kod kuće, a moji su bili u Petrinji. To me nije posebno uznemirilo jer sam vidio da su dobro. Protreslo je, ali nije se dogodila nikakva veća šteta. Nakon ovoga drugog, koji je bio jači, više nije bilo zezancije. Šokirali su se, uplašili, izišli iz kuće, ali mi smo došli odmah poslijepodne - priča Mario koji je u trenutku potresa, koji je toliko pomjerio tlo na Baniji da se Petrinja spustila za 30 centimetara, a mjesto Glinske Poljane se za toliko izdignulo, bio na dječjem igralištu u Zagrebu gdje je imao trening s klijentom.
- Osjetili smo ga i mi u Zagrebu tako da je sve iznenadio. Bio je drukčiji po tome što nisi sa svojima, a uz to je bio i znatno jači. Kako sam bio na otvorenom, nije me bilo strah jer sam bio udaljen od okolnih zgrada, ali nije bilo baš ugodno. Poslije sam pokušao uspostaviti poziv sa svojima, što je bilo malo otežano, a zatim sam organizirao polazak u Petrinju - kaže Mario kojega je u rodnom gradu dočekao razrušeni centar, ali i kolone ljudi željnih pomoći koje su, kako kaže, zbog neorganizacije napravile kolaps.
- Uspio sam proći onim dijelom kojim sam mogao, gdje je promet bio dopušten. Nastao je kaos, puno je ljudi došlo pomoći, a cijela ta priča nije bila dobro organizirana pa je nastala velika gužva koja nije bila smislena. Drugi je dan bilo nešto bolje, dan poslije je opet nastala golema gužva - ističe.
Na pitanje može li se ova situacija usporediti s onom u Domovinskom ratu, u kojem su bez doma ostali brojni stanovnici tog područja, odgovara: - Ima sličnosti s ratom, samo što ovdje neprijatelj nije vidljiv. Ali i dalje mislim da je rat puno gora situacija. Treba zasukati rukave i početi raditi. Evo, Hrvati su pokazali solidarnost, svi pomažu Petrinji i ostalim nastradalim područjima. Sve će biti dobro. Rekao bih da u Petrinji vlada atmosfera zajedništva.
No priznaje da je tim ljudima pomoć i dalje potrebna i dobrodošla.
- Vjerujem da hrane ima, stigla je humanitarna pomoć, ali trebaju crijep, letve, lopate, alat i druga građa. Naravno, i dodatne radne snage - poručuje.