Iako je široj javnosti poznata kao pjevačica, 36-godišnja Zadranka Natali Dizdar posljednjih nekoliko godina posvetila je još jednom životnom pozivu. Naime, Natali je na Edukacijsko‑rehabilitacijskom fakultetu studirala poremećaje u ponašanju te diplomirala socijalnu pedagogiju, a potom je nastavila studij gestalt psihoterapije koji je završila prije nekoliko mjeseca. S obzirom na to da već tri godine radi s klijentima, za Story.hr je iz ugla socijalne pedagoginje i psihoterapeutkinje, pojasnila kako se najbolje nositi s posljedica koje je na psihičko zdravlje ostavio nemili događaj od prije tjedan dana kada je razorni potresu magnitude 6,2 po Richteru pogodio Sisačko - moslavačku županiju.
Prošli tjedan Hrvatska se suočila s jednom od najvećih tragedija. Potres koji je pogodio Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu, protresao je, u doslovnom i prenesem značenju, ljude diljem Hrvatske koji su ionako, zbog pandemije, već živjeli u strahu i neizvjesnosti. U mnogima je cjelokupna situacija dodatno potaknula paniku. Što biste savjetovali, kako se nositi s panikom? Kako ju spriječiti, smiriti?
U trenucima pojačanog straha i panike dobro je fokusirati se na dah, primiti nekoga za ruku ako je moguće, ostvariti kontakt očima i odgovarati na jednostavna pitanja kao što su npr. ‘Što vidim oko sebe, što čujem, koje mirise osjećam, koji je dan u tjednu, itd.’
Ono što stvara paniku je osjećaj gubitka kontrole, odnosno preplavljujući strah od nepoznatog. U ovakvim izvanrednim okolnostima važno je znati da je sve što osjećate normalna reakcija na nenormalnu situaciju i toga se ne treba bojati ili osjećati krivnju zato što se npr. ne možemo ‘smiriti’. Sve što osjećate je ok i normalno. U trenucima pojačanog straha i panike dobro je fokusirati se na dah, primiti nekoga za ruku ako je moguće, ostvariti kontakt očima i odgovarati na jednostavna pitanja kao što su npr. ‘Što vidim oko sebe, što čujem, koje mirise osjećam, koji je dan u tjednu, itd.’. Na taj način mi reorganiziramo svoj kontakt sa sadašnjim trenutkom. U svakodnevici važno je podsjetiti se da ste napravili sve što ste mogli u odnosu na okolnosti u kojima se nalazite i bez oklijevanja potražiti pomoć ako osjećate da vam je potrebna, jer u ovoj situaciji teško je pronaći nekoga kome nije. Ponekad je to razgovor s partnerom, prijateljem ili članom obitelji, ali u ovako akutnim okolnostima, pogotovo onima koji su direktno pogođeni potresom dobro je porazgovarati i sa stručnom osobom. Osim terapeuta, u Hrvatskoj trenutno postoje mnoge telefonske linije psihološke pomoći i volonterske organizacije koje vam mogu pružiti podršku koja vam treba. Osim toga, dobro je spojiti se s bližnjima koji su na sigurnom ili koji vam pružaju osjećaj sigurnosti. Pomaganje drugima oko sebe je također korisno jer time stvarate novu strukturu i osjećaj povezanosti te na taj način ujedno pomažete i sebi.
Televizija i općenito mediji, ne prestaju izvještavati o području pogođenom potresom, što se i očekuje. Međutim, mislite li da u ovoj situaciju, neprestano praćenje cjelokupne situacije vezane uz potrese, možda i negativno djeluje na psihičko zdravlje pojedinca? Je li u ovo situaciji možda pametnije prebaciti fokus na neke druge teme umjesto da neprestano pratimo najnovije informacije vezane uz potres?
Mislite na sebe i na to što vam inače pomaže da se osjećate bolje
Iz osobnog iskustva vam mogu reći da je to sasvim točno. Naravno da je teško prestati pratiti vijesti dok vam se tlo još uvijek trese pod nogama, ali ako ste stalno na mobitelu i čitate svaki članak, obratite pažnju na to kako to sve utječe na vas, osvijestiti vlastite misli, osjećaje i reakcije na to što konzumirate i preuzmite odgovornost za to. Jer kada smo svjesni kako što utječe na nas onda si možemo lakše, u trenucima kada nas preplavi strah, uznemirenost ili nelagoda, svoje reakcije objasniti, nazvati ih pravim imenom i razumjeti proces koji je do njih doveo. Mi na taj način zapravo kreiramo samopodršku koja je uz podršku izvana od vitalne važnosti za nošenje s teškim situacijama. Tako da bih u tom smislu savjetovala svima da uzmu predah od onoga na što ne mogu utjecati i usredotoče se na ono na što mogu. Mislite na sebe i na to što vam inače pomaže da se osjećate bolje. Vjerujem da svaki zdravi čovjek nosi neko mjesto mira u sebi koje mu pomaže u najtežim situacijama. To su naši kapaciteti i na njih se trebamo znati osloniti.
Podrhtavanja koja su uslijedila nakon utorka i dalje se osjete pa i stanovništvo nekih drugih gradova, koji nisu direktno pogođeni, i dalje trza na svako podrhtavanje i razumljivo, osjeća strah. Kako se naučiti živjeti sa strahom, ako uzmemo u obzir da brojni seizmolozi predviđaju da će se ova podrhtavanja nastaviti i u mjesecima koja dolaze?
U ovakvim situacijama pojačanog straha i anksioznosti mi često zaboravljamo na ono što zapravo znamo o situaciji koja je za nas nepoznata i nova. Dopuštamo da nas to nepoznato prevlada i onda nastane panika. U tom kontekstu, jasno je rečeno da je realna mogućnost da se uskoro dogodi još jedan jaki potres u području Petrinje kao što je bio onaj najrazorniji - mala. Naknadnih potresa će biti mnogo i neki od njih će biti jaki, a mi koji živimo u rizičnim područjima ćemo, na žalost morati s tim naučiti živjeti. Sve ovo zajedno je trauma i normalno je da svako novo podrhtavanje tla pokreće onaj inicijalni strah koji smo proživjeli. S druge strane, ako uzmemo u obzir i cijelu situaciju s Covidom, treba se podsjetiti da okolnosti u kojima živimo nisu normalne, već izvanredne, a takve okolnosti imaju svoj početak ali i kraj.
Kako s djecom razgovarati u ovakvim situacijama? Kako im objasniti što se događa?
Svoje emocije ne treba skrivati pred djecom nego nastojati što smirenije reagirati
Pa najprije treba imati na umu da kako su roditelji uplašeni za djecu, i djeca su uplašena za svoje roditelje. Zato je važno iskreno razgovarati s djecom i objasniti im situaciju na njima prihvatljiv način, ovisno o dobi, da dobiju neki osjećaj kontrole i sigurnosti. Predškolska i osnovnoškolska djeca teže se nose s ovim nego adolescenti jer imaju manje znanja i razumijevanja o tome što se događa i manji osjećaj kontrole. Oni vide da se nešto događa, ali ne znaju što. Roditelji trebaju dopustiti djeci da izraze svoje osjećaje, kakvi god da jesu. Pitati ih kako su, je li ih strah, reći im da je ok bojati se, pitati kako izgleda taj njihov strah, gdje ga osjećaju, itd. Dati im do znanja da se mogu osloniti na njih, fizički, emocionalno i psihički. Ono što je jako korisno djeci, ali i roditeljima, je napraviti zajednički plan koji zapravo daje strukturu i osjećaj kontrole i sigurnosti te se fokusirati na taj plan. Svoje emocije ne treba skrivati pred djecom nego nastojati što smirenije reagirati. Reći npr. kako ste se uplašili, ali i kako ste se i smirili. Budite nježni prema sebi, onako kako ste nježni prema drugima. Uzmite vrijeme u danu za neki vama važan ritual, pobrinite se najprije za sebe kako bi se mogli pobrinuti za druge. Reakcija roditelja je važna jer djeca moduliraju ta ponašanja. Također, bilo bi dobro omogućiti djeci da se čuju ili vide sa svojim prijateljima. Što je više podrške, veća je vjerojatnost da će dijete izaći s manjim emocionalnim smetnjama. Na taj način se jača njihova otpornost zbog koje se onda lakše nose s ovom, ali i s budućim stresnim situacijama. Za više informacija na stranici Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba može se pronaći besplatna publikacija 'Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa'.
S obzirom na prirodu vašeg posla, vi ste ta koja u ovakvim teškim trenutcima treba smiriti druge. Međutim, vjerujem da ni vama nije niti malo svejedno zbog svega što se događa. Kako se vi nosite sa svime? Kako vi smirujete samu sebe?
Ja sam na sreću ili na žalost ovaj potres proživjela u Londonu, daleko od svega. Na sreću jer mi je u posljednji tren otkazan let za Hrvatsku u koju sam trebala doći malo prije Božića. Ne mogu ni zamisliti koliko bi mi teško bilo ponovno proživljavati onaj strah koji sam doživjela tijekom prva dva velika potresa koja su se dogodila na zagrebačkom području. Zapravo sam tek preseljenjem u Englesku to nekako stavila u pozadinu. U Zagrebu sam ostavila novokupljeni stan koji je u centru grada, u zgradi izgrađenoj prije protupotresnih zaštita koja je već pretrpjela oštećenja, tako da se iskreno nadam da je najgore prošlo. S druge strane, teško mi je biti daleko od svega i svih jer osjećam snažnu povezanost i suosjećanje s ljudima koji ovo sad sve prolaze, neki po prvi put, a neki ponovno. Uključena sam u online volontersku organizaciju ‘Niste sami’ i pomažem koliko mogu jer još uvijek nisam u mogućnosti vratiti se doma. Osim toga, imam mrežu ljudi oko sebe s kojima razgovaram koliko mi je potrebno i to mi puno pomaže. Naravno, za ljude koji su ostali bez doma ili svojih voljenih, potrebno je i puno više od toga.
Smatrate li da će svi ovi nemili događaji kojima smo svjedočili u posljednjih godinu dana ostaviti trajne posljedice na psihičko zdravlje stanovništva? Kako spriječiti takav scenarij?
Svakako da hoće. Mi kao stručnjaci puno o tome razgovaramo, ali u ovome trenutku je nemoguće znati koje će dugotrajne posljedice ovo sve ostaviti na nama. Jedino što možemo je usredotočiti se na ono što sad u ovom trenutku možemo najbolje učiniti za sebe, biti tu jedni za druge i nadati se da će nam ova godina donijeti neka sretnija i mirnija vremena.