Nakon zapaženih uloga u zagrebačkoj Gavelli, glumac Igor Kovač prošle je godine prešao u ansambl HNK, što mu predstavlja još jedan umjetnički izazov. Njega će pokazati i u ulozi Oca u premijernoj predstavi ‘Gdje se kupuju nježnosti’ autorice Monike Herceg, koja je u zagrebačkom HNK najavljena za petak, 15. siječnja.
Story: Postali ste član ansambla zagrebačkog HNK. Kako je došlo do tog angažmana?
Početkom 2020. dobio sam poziv intendantice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Drame Ivice Buljana za ulazak u ansambl Drame HNK, nakon čega smo počeli pripremati predstavu ‘Kafka na žalu’. Još od studentskih dana pratio sam njihov rad pa sam s veseljem prihvatio tu ponudu.
Story: Dakle, ‘Gdje se kupuju nježnosti’ drugi je premijerni naslov za vas na daskama nacionalne kuće?
Tako je. Prva premijera bila je ‘Kafka na žalu’ prošle godine, autora Harukija Murakamija u režiji Ivice Buljana. Bila mi je to uzbudljiva startna točka u HNK. Govorim o ulozi Hoshino koju sam tada zaigrao i kojoj se i danas veselim jednakim žarom. Budući da je u tom romanu mnogo zanimljivih likova, imao sam priliku već nakon dolaska u HNK upoznati većinu glumaca koji su bili u podjeli predstave ‘Kafka na žalu’. Trenutačno pripremamo novi komad ‘Gdje se kupuju nježnosti’ u režiji Renea Medvešeka. Riječ je o intimnijoj atmosferi ako govorimo o broju glumaca na sceni. I dalje se osjećam kao novi član ansambla premda podsvjesno mislim da je već prošlo puno vremena.
Story: Igrate ulogu Oca. Kako ste doživjeli taj lik?
Uloga Oca napisana je s mnogo mraka i patnje koja me nije ostavila ravnodušnim. Poslije, upoznavanjem ostalih likova, shvatio sam da je riječ o mraku koji boravi u svima nama. To su slojevita obiteljska pitanja koja se prevrću iz jedne generacije u drugu. Prema nekoj generacijskoj ili obiteljskoj evoluciji mi prenosimo, htjeli to ili ne, barem polovicu ili trećinu patnje svojih roditelja na djecu i buduće generacije Možemo li se nositi s mrakom koji nam je predan dok smo bili još mali? Mogu li se strahovi naših roditelja ili baka i djedova samo izbrisati ili ih moramo proživjeti? Hoću reći, u psihološkom smislu u sebi nosimo polovicu svojih roditelja. To je teret, ali na neki način i blagoslov jer imamo priliku iz svoje vizure razumjeti i preboljeti ono što nam je predano. Uloga Oca napisana je poetski te daje glumcu zadatak da se nosi s vibracijama riječi koje su vrlo snažne i ne dopuštaju prozni komfor.
Story: Kako ste doživjeli ovo djelo pjesnikinje Monike Herceg? Gdje tekst gađa ‘u sridu’?
Kao što sam već spomenuo, mnogo je mraka prisutno u rečenicama ovoga dramskog djela. Monika Herceg pisala ga je hrabro i precizno tako da djeluje terapeutski na nas koji igramo predstavu i na one koji će biti u gledalištu.
Story: Ima li u njemu univerzalnih, a opet lokalnih motiva o kojima treba glasnije govoriti?
Ovaj dramski tekst propitkuje upravo oprost koji sam po sebi ne može biti univerzalniji nego što jest. Mentalitetska sitničavost i isključivost nasuprot univerzalne pobjede - oprosta! Samo je pitanje koliko je glasnika preostalo da slavi ovu pobjedu, ali buđenje naših usnulih glava sigurno neće biti tiha misa. Jer onoga trenutka kad oprostimo svojim roditeljima, shvaćamo koliko je i njima bilo teško.
Story: Kakav je osjećaj pozornicu dijeliti s nagrađivanim glumicama Mirtom Zečević, Ninom Violić, Lanom Barić, Darijom Lorenci Flatz, Jadrankom Đokić?
Budući da se na neki način tek upoznajemo u umjetničkom smislu i usklađujemo svoje dramske likove, osjećam ponajprije zajedništvo i svaki dan gledam predanost kolegica koja me dodatno motivira. Svaka je od njih unikat, različite su - što ih čini iznimno zanimljivima. Imam njihovu veliku podršku i one moju.
Story: Ovdje dominira ženska snaga?
Apsolutno. I vrlo je potrebna na ovim našim prostorima. To je istinska snaga ženskog duha i karaktera koja svijet može poslati u neke bolje dane.