Glumac Emir Hadžihafizbegović u novom filmu Jasmile Žbanić ‘Quo vadis, Aida?’ glumi vojnika Vojske RS-a koji ulazi u Srebrenicu. Film je do 10. siječnja bio dostupan online na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba za gledatelje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu, na koju redovito pristižu i drugi sjajni filmovi iz regije. U ekskluzivnom intervjuu Hadžihafizbegović govori o ulozi, filmu i nadi.
Story: Što je vama značilo snimati film ‘Quo vadis, Aida?’ koji progovara o događajima u Srebrenici. Po čemu ćete pamtiti snimanje?
Dobro je da je ovaj film snimljen s ozbiljnom vremenskom distancom. Sve velike teme o agresiji na Bosnu i Hercegovinu - ne samo o genocidu u Srebrenici, nego i o logorima, opsadi Sarajeva, silovanim ženama... - dobro je da se rade s vremenskom distancom. I Spielbergov film ‘Schindlerova lista’, koji je najtočniji i najbolji film o holokaustu, snimljen je s odmakom od gotovo 40 godina. Posebno sam senzibiliziran na genocid u Srebrenici jer su mi oba roditelja iz Srebrenice, ondje sam provodio ljetne praznike, mojoj su majci u onom ratu četnici ubili oba roditelja i nije bilo lako prihvatiti tu ulogu. Čestitam Jasmili i svim kolegama koji su radili na filmu. Jasmila je napravila vrlo decentan film. Zvalo me puno kolega glumaca iz regije koji su putem online platforme pogledali film. Impresije su bile snažne i potresne. Zvao me i moj prijatelj Dragan Bjelogrlić, jako je nahvalio film i režijski pristup Jasmile Žbanić.
Story: Dijelom ste odgovorili, ali koliko je i privatno i profesionalno bilo teško snimati ovaj film?
Bilo je teško. Meni je više od 30 članova bliže i dalje obitelji pobijeno u genocidu u Srebrenici. Prvi dan snimanja bio je najteži. To je bio dan kada smo prekinuli snimanje jer su se statisti u hangaru jednostavno sledili od dramske situacije napisane u scenariju. Oni u jednom trenutku nisu mogli odvojiti fikciju od realnog, što i nije čudno jer sam poslije doznao da je većina statista bila u logorima na raznim lokacijama u Hercegovini. Zaista nije bilo lako. S druge strane, znao sam da moram to napraviti. Postojala je i u meni prvih dana snimanja podsvjesna muka što igram lik zločinca, ali profesionalno sam lik vrlo brzo prihvatio i nastavio snimati.
Story: Film se prikazuje u samo nekoliko kina u BiH. Za gledatelje u BiH i zemlje regije dostupan je bio na online na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Nedostaje li vam živi kontakt s publikom?
Kako da ne! Gnušam se termina online, pogotovo kad je riječ o glumi. Film na online platformi postoji godinama, nije to ništa novo što nam je korona donijela. Gledali smo filmove i na VHS kasetama, poslije na DVD-u, to je u redu. Naravno da mi nedostaje kontakt s publikom, da iziđemo, da se poklonimo, da razgovaramo s publikom, putujemo na festivale, da se tamo družimo…
Story: Spomenuli ste reakciju glumca Dragana Bjelogrlića, ali ima li povratnih reakcija publike, dolaze li do vas?
Zove me stotine ljudi. Svakodnevno me zovu da kažu kako ih je film potpuno ‘rasturio’. Ovo je vrlo pametno režiran film, bez ostrašćenosti i ulaska u predrasudu. Predrasuda je vrlo opasna, pogotovo kada je riječ o umjetnosti. Kada su Krležu jednom pitali: “Što je za vas pojam ljudske slobode?”, on je odgovorio da je za njega pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda. I zaista je tako. Kada imaš predrasudu, ti si u kavezu, a kada nemaš predrasudu, ti si albatros koji leti od Mašrika do Magriba. Trebamo se čuvati predrasuda. Predrasuda rađa sumnju, sumnja rađa nepovjerenje, a nepovjerenje završava zlom. Djeci u Srebrenici treba vratiti najosnovnije sustave vrijednosti - da se jedni s drugima druže, igraju, putuju na izlete, slave Božiće i Bajrame… Veliki sam optimist i vjerujem da će se to jednom i dogoditi.
Story: Film završava nadom, život se nastavlja. Što biste vi voljeli da gledatelj prepozna u filmu?
Volio bih ono što bi volio svaki normalan čovjek. Volio bih da najzad iziđemo iz narativa rata, krvi, zločina, genocida. Optimizam je zdravlje duše i kako kaže Marko Aurelije: “Život ti je onakav kakva ti je misao.” Ako se ujutro budiš s mišlju da je sve oko tebe besmisleno, i tvoj će život biti besmislen. Naravno - nada, ne mazohizam. Između nade i mazohizma velika je razlika. Ljudi koji su ostali bez svojih najmilijih, oni koji su otišli u bolji svijet, moraju dobiti neku vrstu satisfakcije u kontekstu kažnjavanja zločina koji su počinjeni.
Story: Kakva je vama bila 2020. godina?
Nismo ni svjesni koliko je mentalno na sve nas utjecala ova pošast, za koju se nadam da će što prije ostati iza nas
Najgora! Najgora godina zdravstveno, poslovno, komunikacijski, ali ne tumačim to kao najgoru godinu nego kao kušnju, kao Božji znak da se moramo mijenjati. Godina je trebala biti ovakva kakva je bila. Kad kažem da je najgora, ne mislim da nije i važna - da se resetiramo, da se vratimo i dobro razmislimo kako dalje. Poslije korone nitko neće ostati isti. Pitanje je samo hoćemo li biti lošiji ili bolji ljudi. Mislim da svatko treba obaviti razgovor sam sa sobom. Tko ovu godinu bude znao pretvoriti u neku vrstu snage te spremnosti na korektiv i promjenu u godinama koje dolaze, taj je dobitnik bez obzira na koronu. Do nas je kako ćemo dalje. Nismo ni svjesni koliko je mentalno na sve nas utjecala ova pošast, za koju se nadam da će što prije ostati iza nas. Uza sve osobine ljudi s Balkana da prepoznaju greške i negativne stvari, morali bismo početi prepoznavati pozitivne stvari i ljepotu života. Želim svima puno zdravlja, sretnu novu 2021. godinu, želim da ljudi rade na sebi i da pokušaju fokus prenijeti na ono što je u životu važno, da se prestanu baviti nevažnim stvarima. Da se okrenemo obitelji, prirodi, kvalitetnom druženju, da emitiramo ljubav i primamo je, jer kako kaže Dostojevski: “Samo osjećaj prema lijepom može spasiti svijet.” Jer zaista na svijetu postoje samo dobri i loši ljudi, sve su ostale podjele lažne.